Iz Govora svetoga Grgura Nazijanskog, biskupa

(Govor 14, O ljubavi prema siromasima, 23—25: PG 35, 887-890)

Ističimo uzajamno dobrotu Gospodnju

Upoznaj odakle imaš da jesi, da dišeš, da misliš i znadeš - i što je najviše - da Boga spoznaješ, nadaš se kraljevstvu nebeskom, promatranju slave, sada doduše u ogledalu i zagonetci, a onda potpunije i čišće, da si sin Božji, subaštinik Kristov i da si - da odvažnije rečem - postao bog: odakle tebi sve to, i od koga?

Ili - govoreći o ovim malim i vidljivim stvarima - čijim darom i darežljivošću promatraš ljepotu neba, tijek sunca, okrug mjeseca, mnoštvo zvijezda i onaj sklad i red koji se u svemu tome očituje kao u liri?

Tko ti je dao kišu, poljodjelstvo, hranu, umjetnost, stanove, zakone, države, blag život i prožet čovječnošću, prijateljstvo i usrdno drugovanje s onim s kim si u stanu?

Odakle ti to da su ti ove životinje dane da ih pripitomiš i s njima se služiš, a one da se njima hraniš?

Tko te postavi za gospodara i kralja nad svim stvarima koje su na zemlji?

Tko je - da ne zalazim u pojedinosti - djelitelj svega onoga čime se čovjek odlikuje nad ostalim živim bićima?

Zar ne Bog koji sada prije svega i za sve od tebe traži dobrohotnost? Zar nas ne bi bilo sram - kad smo od njega toliko toga dijelom dobili, a jednom se dijelu nadamo - ne uzvratiti mu ni tu jedinu stvar, to jest milosrdnost. On koji je Bog i Gospodin nije se stidio nazvati našim Ocem, zar onda da se mi odreknemo onih koji su nam srodni?

Nipošto, braćo moja i prijatelji, nipošto ne dopustimo da loše upravljamo stvarima koje su nam povjerene po božanskom daru, da ne bismo čuli Petra koji negdje veli: Sramite se koji tuđe držite, stavite sebi za uzor Božju pravednost, i nitko neće biti siromah.

Dok drugi trpe oskudicu, ne nanosimo sebi muku oko nagomilavanja i čuvanja novca da nas ne bi napao nadahnuti Amos svojim jetkim i prijetećim govorom kad na ovaj način kaže: Pa dobro, koji velite: Kad li će mlađak proći da bismo rasprodali, i subote da otvorimo svoje blago?

Mi se povedimo za onim prvim i najvišim Božjim zakonom. On daje kišu pravednicima i grešnicima i čini da sunce izlazi jednako za sve. Svim zemaljskim živim bićima pruža slobodnu zemlju, izvore, rijeke i šume; zrak pak pticama i vodu onome što živi u vodi. Svemu je u izobilju dodijelio prvotne životne potpore koje nisu pod ničijom vlasti zaposjednute, nikakvim zakonom ograničene ili odmjerene granicama. Te su životne potpore zajedničarske, znatne i obilate. Dane su bez ikakvog nedostatka kako bi Bog jednakošću dara ukrasio jednako dostojanstvo naravi i pokazao bogatstvo svoje dobrote.

(Služba čitanja, ponedjeljak u prvom korizmenom tjednu)