Prijevod predavanja koje je na Američkom katoličkom sveučilištu 9. veljače 2011. održao metropolit Hilarion Alfejev, voditelj Odjela za vanjske odnose Patrijarhata Ruske Pravoslavne Crkve. Glazbeni isječci umetnuti u tekst dodani su ovdje, i nisu dio predavanja.
* * *
Gospodine predsjedniče, poštovani članovi akademskoga Senata, profesori, nastavnici, studenti, dragi prijatelji!
Prije svega, dopustite mi izraziti moju duboku zahvalnost za ovaj poziv. Velika mi je čast ponovno biti unutar zidova Američkog katoličkog sveučilišta, i obratiti vam se. Posljednji put bio sam ovdje prije pet godina, i tada sam govorio o pravoslavno-katoličkim odnosima. Ali danas ste me pozvali u mom dvojnom svojstvu čovjeka Crkve i predstavnika kulture. Priznajući me ne samo hijerarhom Ruske Pravoslavne Crkve, nego također i skladateljem, pozvali ste me da vam se obratim o vezi između glazbe i vjere, kako su to iskusili prošli i suvremeni skladatelji, kao i ja osobno.
* * *
Gospodine predsjedniče, poštovani članovi akademskoga Senata, profesori, nastavnici, studenti, dragi prijatelji!
Prije svega, dopustite mi izraziti moju duboku zahvalnost za ovaj poziv. Velika mi je čast ponovno biti unutar zidova Američkog katoličkog sveučilišta, i obratiti vam se. Posljednji put bio sam ovdje prije pet godina, i tada sam govorio o pravoslavno-katoličkim odnosima. Ali danas ste me pozvali u mom dvojnom svojstvu čovjeka Crkve i predstavnika kulture. Priznajući me ne samo hijerarhom Ruske Pravoslavne Crkve, nego također i skladateljem, pozvali ste me da vam se obratim o vezi između glazbe i vjere, kako su to iskusili prošli i suvremeni skladatelji, kao i ja osobno.
Glazba i vjera
Htio bih početi s mišlju o odnosu između glazbe i kreativnosti. Uvjeren sam da kultura i kreativnost mogu povećati vjeru, ali je mogu i ometati. Umjetnik, skladatelj, pisac, i predstavnik bilo kojeg kreativnog zanimanja, može, kroz svoje umijeće, slaviti Stvoritelja. Ako je kreativnost posvećena Bogu, ako kreativna osoba stavlja svoj trud u službu ljudi, ako propovijeda blagorodno duhovne ideale, tada njegova aktivnost može pomoći njegovu spasenju, i spasenju tisućama oko njega. Ako je, međutim, cilj kreativnosti isticati svoj vlastiti ego, ako kreativnim procesom upravljaju egoističke ili trgovačke namjere, ako umjetnik, kroz svoju umjetnost, propagira anti-duhovne, anti-Božje ili anti-ljudske vrijednosti, tada njegov rad može biti destruktivan i za njega, i za ono oko njega.
Poznat nam je pogled o. Pavela Florenskoga da „kultura“ dolazi od pojma „kult“. Možemo dodati da je kultura, kada je rastavljena od kulta, zapravo suprotstavljena kultu (u širem smislu riječi) i gubi pravo zvati se kulturom. Istinska umjetnost je ona koja služi Bogu, bilo izravno ili neizravno. Bachova glazba – iako nije uvijek namijenjena bogoslužju – očito je posvećena Bogu. Djela Beethovena i Brahmsa možda izravno ne hvale Boga, ali su sposobna moralno uzdići ljudsko biće i duhovno ga poučiti. A to znači – naravno neizravno – da i ona također služe Bogu.
Kultura može biti nositelj kršćanske pobožnosti. U Rusiji za vrijeme sovjetskih godina, kada je vjerska literatura bila nedostupna, ljudi su učili o Bogu iz djela ruskih klasika. Bilo je nemoguće kupiti ili pronaći u knjižnici djela sv. Izaka Sirca, ali smo imali pristup spisima starca Zosima u Braći Karamazovima, koji su bili nadahnuti djelima sv. Izaka. Ruska književnost, umjetnost i glazba devetnaestoga stoljeća, iako svjetovna u formi, sačuvala su duboku unutarnju povezanost s njihovim vjerskim potpornjima. Ruska kultura devetnaestoga stoljeća, ispunila je tijekom sovjetskoga razdoblja, misiju koja bi, u normalnim okolnosti, bila djelo Crkve.
Kultura može biti nositelj kršćanske pobožnosti. U Rusiji za vrijeme sovjetskih godina, kada je vjerska literatura bila nedostupna, ljudi su učili o Bogu iz djela ruskih klasika. Bilo je nemoguće kupiti ili pronaći u knjižnici djela sv. Izaka Sirca, ali smo imali pristup spisima starca Zosima u Braći Karamazovima, koji su bili nadahnuti djelima sv. Izaka. Ruska književnost, umjetnost i glazba devetnaestoga stoljeća, iako svjetovna u formi, sačuvala su duboku unutarnju povezanost s njihovim vjerskim potpornjima. Ruska kultura devetnaestoga stoljeća, ispunila je tijekom sovjetskoga razdoblja, misiju koja bi, u normalnim okolnosti, bila djelo Crkve.
Sada, s prestankom vjerskoga progona, Crkva je ušla u arenu slobode: nema prepreka njezinoj misiji. Zid, umjetno izgrađen u sovjetskom vremenu, izolirao je Crkvu od kulture. Ali sada više nije tako. Crkveni službenici slobodni su blisko surađivati sa svijetom umjetnosti i kulture kako bi prosvijetlili svijet. Crkva, kultura i umjetnost dijele zajedničko misionarsko polje, i poduzimaju zajedničku zadaću širenja prosvjetljenja.
J. S. Bach
J. S. Bach
Želio bih se sada zaustaviti i razmatrati o određenim skladateljima, čija djela pokazuju kombinaciju organske, kreativne inspiracije s dubokom vjerom. Najočitiju ilustraciju ove uzajamnosti nalazim u kreativnom djelu i sudbini Johanna Sebastiana Bacha. Bach je div, njegova glazba sadrži univerzalni element koji je sveobuhvaćajući. U svom monumentalnom djelu, on uspijeva ujediniti veličanstvene i nenadmašene skladateljske vještine s rijetkom raznovrsnošću, melodijskom ljepotom, i istinski dubokom duhovnošću. Čak je i Bachova svjetovna glazba prožeta smislom ljubavi prema Bogu, stajanja u Božjoj prisutnosti, strahom pred njim.
Bach je univerzalni kršćanski fenomen. Njegova glazba nadilazi konfesionalne granica; ona je ekumenska u izvornom smislu riječi, jer pripada cijelom svijetu i svakom stanovniku posebno. Možemo nazvati Bacha pravoslavnim (ortodoksnim) skladateljem, u izvornom, doslovnom smislu grčke riječi ortho-doxos jer je cijeloga svog života učio kako Boga ispravno slaviti. Nepromjenjivo je ukrašavao svoje glazbene rukopise riječima Soli Deo Gloria (Jedinomu Bogu Slava) ili Jesu, juva (Pomozi, Isuse). Ovi izrazi za njega nisu bile tek formulacije, nego ispovijest vjere koja teče kroz sve njegove skladbe. Za Bacha, glazba je čašćenje Boga. On je bio istinski katolik, ponovno u izvornom shvaćanju grčke riječi katholikos, u značenju univerzalan, ili sveobuhvaćajući, jer je promatrao Crkvu kao univerzalni organizam, kao zajedničku doksologiju upravljenu prema Bogu. Nadalje, vjerovao je da je njegova glazba tek jedan glas u kozmičkom zboru koji hvali Božju slavu. I naravno, tijekom svoga života, Bach je ostao vjerni sin Luteranske Crkve u kojoj se rodio. Iako, kako je Albert Schweitzer primijetio, Bachova istinska vjera nije čak bio i ortdoksni luteranizam, nego misticizam. Njegova je glazba duboko mistična, jer je utemeljena na iskustvu molitve i služenja Bogu, koje nadilazi konfesionalne granice, i naslijeđe je cijeloga čovječanstva.
Bachovo osobno vjersko iskustvo utjelovljeno je u cijelom njegovu djelu, koje, poput svetih ikona, odražava realnost ljudskoga života, ali otkriva u njemu jedan osvijetljeni i preobraženi oblik.
Bach je živio tijekom barkne ere, ali njegova glazba nije podlegla stilističkim posebnostima vremena. Štoviše, kao skladatelj, Bach se razvio u antitetičkom smjeru u odnosu na smjer umjestnosti u njegovo vrijeme. Njegova je epoha karakterizirana strmoglavom progresijom kulture prema svjetovnosti i humanizmu. Središnja pozornica postajala je sve više zauzeta ljudskom osobom s njezinim strastima i porocima, dok je za Boga bilo rezervirano manje umjetničkoga prostora. Bachova umjetnost nije bila „umjetnost“ u konvencionalnom značenju riječi; to nije bila umjetnost zbog umjetnosti. Glavna razlika između antičke i srednjovjekovne umjetnosti s jedne strane, i moderne umjetnosti s druge, je smjer u kojem ide: predrenesansna umjetnost bila je usmjerena prema Bogu, dok je moderna umjetnost okrenuta prema čovjeku. Bach je stajao na granici ovih dviju sklonosti, dvaju svjetonazora, dvaju suprotstavljenih koncepata umjetnosti. I, naravno, ostao je dijelom kulture koja je bila ukorijenjena u tradiciju, u kult, u bogoštovlje, u vjeru.
U Bachovo vrijeme svijet se već počeo kretati prema ponoru revolucionarnog kaosa. Ova je tendencija zapljusnula cijelu Europu, od kraja osamnaestoga stoljeća do početka dvadesetoga. Četrdeset godina nakon njegove smrti, izbila je Francuska revolucija. Bio je to prvi u nizu krvavih udara, koji su, izvršeni u ime „ljudskih prava“, odnijeli milijune ljudskih života. A sve je to učinjeno u ime čovjeka, koji se, još jednom, kao u poganskoj antici, proglasio „mjerom svih stvari“. Ljudi su počeli zaboravljati Boga Stvoritelja i Gospodara svemira. U dobu revolucija, ljudi su ponavljali greške svojih predaka, i počeli zidati, jedan za drugim, kule babilonske. A one su pale – jedna za drugom – pokapajući svoje arhitekte pod ruševinama.
Bach je ostao izvan utjecaja ovoga procesa jer je njegov život tekao u drugačijoj perspektivi. Dok je kultura njegovoga doba postajala sve više i više odvojena od kulta, on je sve dublje ulazio u dubine kulta: dubine molitvene kontemplacije. Dok je svijet ubrzano postajao humaniziran i dekristijaniziran, i dok su filozofi sve uglađenije formulirali teorije napravljene da donesu sreću ljudskom rodu, Bach je pjevao himan Bogu iz dubine svoga srca.
Mi, građani ranoga dvadeset i prvoga stoljeća možemo potvrditi da nikakav preokret ne može potresti ni našu ljubav prema Bachovoj glazbi, niti ljubav naše duše prema Bogu. Bachov opus ostaje stijena na kojoj će se razbijati valovi mora svakodnevnih poslova.
Mi, građani ranoga dvadeset i prvoga stoljeća možemo potvrditi da nikakav preokret ne može potresti ni našu ljubav prema Bachovoj glazbi, niti ljubav naše duše prema Bogu. Bachov opus ostaje stijena na kojoj će se razbijati valovi mora svakodnevnih poslova.
Razvoj glazbene umjetnosti nakon Bacha
Neki smatraju da je Bach bio posljednji od velikih religioznih skladatelja, i da sakralna glazba općenito, kao naslijeđe starine, pripada isključivo prošlosti. Bachovo umijeće uistinu je označilo prag nakon kojega se zapadna glazba udaljila od svojih religioznih korijena, i nastavila putem svjetovnoga razvoja. Kronološki, razvod između glazbe i vjere podudara se s vremenom Prosvjetiteljstva, i napravivši ovaj radikalni korak, glazbenici se, sve do nedavno, nisu počeli okretati unatrag.
Ovo ne znači da su crkvene skladbe bili napuštene u razdoblju klasike i romantizma. Daleko od toga. Haydn, Mozart, Beethoven, Schubert i Brahms, da navedem samo neke, pisali su, na primjer, izvanredne skladbe Mise i Requiema. Nakon Bacha, Brahms zauzima drugo mjesto na mom popisu najdražih skladatelja, a treće je mjesto Beethovenovo.
Vrlo mi je draga glazba romantizma – Schubert, Schumann i drugi. Njihova djela, međutim, nose svjetovni duh čak i kada je tekst religiozan. Bez sumnje, njihove su skladbe izvanredne, vrlo emotivne i neodoljive: ipak, one su učvršćene svjetovnim napjevom, i stilom i formom koji su strani povezivanju sa svetim.
Tijekom epohe impresionizma i avangarde, zanimanje za bilo što u vezi s religijom je potpuno izblijedilo. Avangradni su se skladatelji odrekli posljednjih elemenata koji su povezivali glazbu s vjerom – elemenata harmonije i ljepote, osnova glazbene kretivnosti. Kakofonija i disharmonija postale su tvornica iz koje su izlazila glazbena djela.
Sredina dvadesetoga stoljeća doživjela je glazbene stilove koji su se okrenuli od atonalnosti i disonance prema aleatorici i slučajnim zvukovima, kao što se može čuti u djelima Stockhausena i Ligetija, ili kod Johna Caega, koji je kombinirao buku s tišinom. Značajno i pionirsko je Cageovo djelo pod naslovom 4.33, koji nije ništa drugo nego četiri minute i trideset i tri sekunde tišine, koju prate samo prirodni zvukovi (na primjer, kašljanje okupljenih u publici). Pojava ovoga djela 1952. svjedoči o činjenici da se glazbena avangarda potpuno iscrpila – kao da nema više ništa za reći. Cageova tišina ima malo zajedničkoga s duhovnom tišinom koja cvjeta iz dubine vjerskoga iskustva: njegova je jednostavno bezzvučje koje svjedoči o potpunom duhovnom raspadu glazbene avangarde.
Sredina dvadesetoga stoljeća doživjela je glazbene stilove koji su se okrenuli od atonalnosti i disonance prema aleatorici i slučajnim zvukovima, kao što se može čuti u djelima Stockhausena i Ligetija, ili kod Johna Caega, koji je kombinirao buku s tišinom. Značajno i pionirsko je Cageovo djelo pod naslovom 4.33, koji nije ništa drugo nego četiri minute i trideset i tri sekunde tišine, koju prate samo prirodni zvukovi (na primjer, kašljanje okupljenih u publici). Pojava ovoga djela 1952. svjedoči o činjenici da se glazbena avangarda potpuno iscrpila – kao da nema više ništa za reći. Cageova tišina ima malo zajedničkoga s duhovnom tišinom koja cvjeta iz dubine vjerskoga iskustva: njegova je jednostavno bezzvučje koje svjedoči o potpunom duhovnom raspadu glazbene avangarde.
Šostakovič i glazba dvadesetoga stoljeća
Moje je osobno mišljenje da u povijesti glazbe dvadesetoga stoljeća, postoji samo jedan skladatelj koji se, kada je riječ o talentu i nadahnutom traženju, približava Bachu, i to je Šostakovič.
Bachova je glazba posvećena Bogu i prožeta crkvenim duhom, Šostakovič je, s druge strane, živio u drugačijem vremenu, i u državi gdje se o Bogu i Crkvi nikada nije otvoreno govorilo. Ipak, istovremeno, sav njegov kretivni rad otkriva da je bio vjernik. Iako nije pisao crkvenu glazbu i očito nije pohađao crkvene obrede, njegova glazba pak potvrđuje da je duboko osjećao katastrofalnu prirodu ljudske egzistencije bez Boga, i da je duboko iskusio tragediju modernoga društva – bezbožnoga društva – koje se odreklo svojih korijena. Ova žudnja za Apsolutnim, ova čežnja za Bogom, ova žeđ za istinom prevladava u svim njegovim djelima – u njegovim simfonijama, kvartetima, preludijima i fugama.
Šostakovič je bio netko tko ne može biti slomljen represijom ili osudom vlasti. Uvijek je služio Istini. Vjerujem da je, poput Dostojevskog, bio veliki duhovni i moralni uzor, čiji je glas, poput proročkoga, vikao u divljni. Ovaj je glas, međutim, pobudio i još budi odgovor u srcima milijuna ljudi.
U dvadesetom stoljeću, glazbena je umjetnost otrgnuta od bilo kakve veze s religijom. Naravno, tijekom toga stoljeća, pisana su duhovna djela, čak i u ateističkoj Sovjetskoj Rusiji. Nedavno su otkriveni rukopisi Nikolaja Golovanova, šefa dirigenta Boljšoj kazališta, i važne figure u sovjetskoj glazbi, skriveni u ladici. Sada znamo da je cijeloga svog života skladao sakralnu glazbu, za koju je znao da je nikada neće čuti izvedenu. Tek danas, pola stoljeća nakon njegove smrti, možemo cijeniti njegov rad.
U dvadesetom stoljeću, glazbena je umjetnost otrgnuta od bilo kakve veze s religijom. Naravno, tijekom toga stoljeća, pisana su duhovna djela, čak i u ateističkoj Sovjetskoj Rusiji. Nedavno su otkriveni rukopisi Nikolaja Golovanova, šefa dirigenta Boljšoj kazališta, i važne figure u sovjetskoj glazbi, skriveni u ladici. Sada znamo da je cijeloga svog života skladao sakralnu glazbu, za koju je znao da je nikada neće čuti izvedenu. Tek danas, pola stoljeća nakon njegove smrti, možemo cijeniti njegov rad.
Mnogi su moderni zapadni skladatelji pisali glazbu na vjerske tekstove. Dovoljno je prisjetiti se Simfonije psalama od Stravinskoga, Bernsteinove Chichester psalme, i crkvene glazbe Honnegera, Hindemitha i Messiaena.
Stvarni povratak skladatelja sferi vjere, međutim, došao je tek krajem dvadesetoga stoljeća, kada se, usred disonance, bezoblične buke, aleatorične glazbe, i bezsadržajne tišine, pojavila novoosmišljena harmonija za apsolutnu duhovnu tišinu glazbenoga minimalizma. Ono što se u glazbi najmanje očekivalo bila je vjerska renesansa, ali upravo je to iznenadilo i zadovoljilo nade skladatelja i publike. Nakon mogućih i nemogućih inovacija avangarde, karakteriziranih obiljem vanjskih efekata u blistavoj unutrašnjoj praznini, slušatelji su čeznuli za glazbom koja ujedinjuje jednostavnost i dubinu – glazba jednostavnoga jezika i stila, ali dubokog sadržaja; glazba koji bi uzbudila ljude, ne toliko svojim gromkim temama i potpunom originalnošću, čak niti ona koja bi nužno dotaknula dušu, nego glazba koja prenosi preko granica zemaljskoge egzistencije u komunikaciju sa svijetom iznad nas.
Nije slučajno da je krajem dvadesetoga stoljeća Zapad doživio porast zanimanja za crkvenu glazbu, posebno gregorijansko pjevanje. Nosač zvuka Canto Gregoriano, kojeg su 1993. snimili španjolski monasi iz opatije Santo Domingo de Silos postao je međunarodni bestseller: do početka dvadeset i provoga stoljeća prodalo se više od sedam milijuna primjeraka. Producenti su mogli samo nagađati što je poticalo ljudi da kupuju ovaj nosač zvuka, i kako je jednoglasni, monofoni ton monaškog pjevanja u popularnosti nadmašio hitove zvijezda na svjetskoj pozornici.
Među živućim skladateljima postoje trojica na Zapadu koji uživaju veliku popularnost – Estonac Arvo Pärt, Poljak Henryk Mikołaj Górecki i Englez John Tavener. Ovi se skladatelji razlikuju u važnosti, svaki piše na originalan način, svaki ima svoj potpis, svoju karakteristiku, svoj jedinstveno prepoznatljiv modalitet. Ipak, mnogo toga ih ujedinjuje i na glazbenom i na duhovnom području. Svi su iskusili dubok utjecaj vjere i „praktični“ su kršćani: Pärt i Tavener su pravoslavci, Górecki je katolik. Njihova izvanredna produktivnost prožeta je motivom vjere, ispunjene dubokim duhovnim sadržajem i neraskidivo povezane s liturgijskom tradicijom.
Arvo Pärt
Arvo Pärt je skladatelj čije je vizionarsko djelo motivirano jezikom njegove glazbe, ukorijenjene u crkvenu tradiciju. Pärt nije samo pobožan pravoslavni kršćanin, nego i predani čovjek Crkve koji živi intezivan molitveni i duhovni život. Obilje njegovoga nutarnjeg duhovnog iskustva, stečenoga u sakramentalnom životu Crkve, potpuno se odražava na njegovu glazbu, koja je sakralna i crkvena i u formi i u sadržaju.
Genij i sudbina Arva Pärta karakteristični su za njegovu eru. Započeo je pisati šezdesetih kao avangardni skladatelji, radeći u serijskoj tehnici. Sedamdesetih, povukavši se iz skladanja u potrazi za osobnim stilom, proučavao je ranu polifoniju. Ovo razdoblje njegove dragovoljne tišine i odvojenosti završilo je 1976. kada je napisao Für Alina za glasovir i Trivium za orgulje; njegova prva djela u osobno stvorenoj tehnici skladanja, koju je nazvao „tintinabulacija“ (od latinskoga tintinnabulum, zvono). Za ovim su djelima uslijedila 1977.-1978. i Fratres, Cantus u spomen Benjamina Brittena, Tabula Rasa, Arbos, Summa, i Spiegel im Spiegel.
Stil „tintinabulacije“, čiji je cilj krajnja jednostavnost u glazbenoj dijalektici, temelji se na suglasju terci i razvio se iz glazbenog minimalizma, tipičnog za postmodernizam. Pärt vjeruje da je samo jedan zvuk, jedan tonalitet, i jedan ili dva glasa, dovoljno da zaokupi slušatelja. „Radim s jednostavnim materijalom – trijadom, jednim tonalitetom. Tri note trijade su poput zvona. Zbog sam sam to nazvao tintinabulacijom“, objašnjava skladatelj.
Takvo će nam objašnjenje, međutim, teško pomoći u razumijevanju zašto Pärtova glazba ostavlja tako snažan dojam na slušatelje, uključujući i one kojima nije poznata klasična glazba. Moguće je da iskrenost, harmonija, pa čak i opipljiva monotonija Pärtove glazbe odgovara duhovnoj potrazi suvremenoga čovjeka. Ljubitelji glazbe XXI. stoljeća, umorni od promjene i samo-povlađivanja, traže utjehu i odmor u ovim nezahtjevnim trijadama. Slušatelj, pošto je izrastao iz smirenosti, stječe željeno unutarnje smirenje kroz ove nježne akorde. Čeznući za „anđeoskom glazbom“, on prisno razgovara sa svijetom iznad kroz ovaj privid monodije, sličan urednosti crkvene službe.
Nakon emigracije iz Sovjetskog Saveza 1980., Pärt se posvetio skladanju sakralne glazbe, ali posebno za koncertne izvedbe. Između 1980. i 1990. napisao je mnoga djela na tradicionalne katoličke tekstvo, uključujući Muku po Ivanu, Te Deum, Stabat Mater, Magnificat, Miserere, Berliner Messe, Blaženstva. Utjecaj katoličke tradicije vidljiv je u njegovoj uporabi orgulja i orkestra uz zbor i soliste.
Od ranih devedesetih, u Pärtovom radu postoje primjetno nadahnuće pravoslavnim pjevanjem i pravoslavnom duhovnom tradicijom. Napisao je mnoge skladbe na pravoslavne tekstove, uglavnom za zbor a capella, uključujući Kanon Pokajanen na stihove sv. Anrije Kretskoga; Ja sam istinski trs i Triodion na tekstove iz korizmenoga Triodiona. Njegova djela za orkestar, poput Siluanove pjesme za gudački orkestar, također su obilježena dubokim utjecajem Pravoslavlja.
Osobno poznanstvo s pokojnim arhimandritom Sofronijem (Saharovim), učenikom i biografom sv. Siluana, vrlo poštovanoga Atonskoga starca, kojeg je Crkva kanonizirala, imalo je značajan utjecaj na Arva Pärta. Dok je živio u Sovjetskom Savezu, Pärt se susreo s poznatim ocem-ispovjednikom, koji mu je savjetovao da napusti glazbu i počne raditi kao crkveni stražar. Nakon emigracije, Pärt je, kao još nepoznat skladatelj, upoznao oca Sofronija, koji mu je dao suprotan savjet: „Nastavi pisati,“ rekao je otac Sofronije, „i cijeli će te svijet znati.“ I, zaista, upravo se to dogodilo.
Unatoč visokim godinama, starac Sofronije održavao je zanimanje za skladateljevo umjetničko djelo, i ostao u kontaktu s njim. Postoji fotografija starca sa slušalicama kako sluša Pärtovu glazbu. Arvo Pärt običavao je provesti nekoliko mjeseci godišnje u kući blizu samostana sv. Ivana Krsitetlja u Essexu, u Velikoj Britaniji, koji je osnovao arhimandrit Sofronije. Tamo je svakodnevno pohađao monaško bogoslužje
Siluanova Pjesma utemeljena je na riječima sv. Siluana: „Duša moja čezne za Gospodinom i u suzama ga tražim. Kako da te ne tražim? Ti si mene tražio prvi i dopustio da se mogu radovati u Svetomu Duhu, i moja te je duša zavoljela. Ti vidiš, Gospodine, moju tugu i moje suze... Ako me nisi doveo k sebi svojom ljubavlju, tada te nisam trebao tražiti kako te sada tražim, ali tvoj je Duh dopustio da te mogu spoznati, i duša se moja raduje da si ti moj Bog i Gospodin, i u suzama čeznem za tobom...“
Ove riječi nisu zapravo izrečene u Pärtovu djelu, one se više čine skrivene u melodiji koju sviraju gudači. Cijela je skladba prožeta dubokom čežnjom za Bogom, tugom i žudnjom za Njim. Dobivamo dojam da violine i čela pjevaju pjesme Bogu, hvale ga i mole mu se.
Nakon rastavljanja svjetovne i crkvene glazbe tijekom Prosvjetiteljstva, čini se da su skladatelji izgubili sposobnost skladanja na ovaj način. Tko je mogao zamisliti da će u zoru dvadeset i prvoga stoljeća najbolji predstavnici glazbene umjetnosti vratiti ovo umijeće Bogu, slaveći ga „glazbalima zvonkim i frulom“?
Moj kreativni rad
Dopustite mi da vam kažem ponešto o mom glazbenom kreativnom radu, ne zato što je vrijedan usporedbe s navedenim skladateljima, nego zato što su me priređivači predavanja zamolili da to učinim.
Moja je skladateljska karijera pomalo neobična i nekonvencionalna. Jednom sam prilikom namjerno napustio glazbu zauvijek, jer sam se našao između služenja glazbi i Crkvi, i izabrao sam Crkvu.
Moj je glazbeni život započeo dok sam bio dijete. Moji su roditelji otkrili da imam apsolutni sluh, i odlučili me poslati u posebnu glazbenu školu. Počeo sam svirati klavir s tri godine, a violinu sa šest. Skladati sam počeo s dvanaest, i do sedamaeste sam godine završio skladateljski smjer u glazbenoj školi i upisao se na Moskovski Konzervatorij.
Pretpostavljalo se da ću postati profesionalni glazbenik. Međutim, uz nastavu sam počeo ići i u crkvu, i svakoga dana crkva me je privlačila sve više i više, a glazba sve manje i manje. Nekoliko godina moj um nije bio potpuno podijeljen, ali sam se pitao čemu bih trebao posvetiti svoj život. Konačno, shvatio sam da želim služiti Crkvi iznad svega.
Pozvan sam tijekom mojih studentskih godina na Konzervatoriju, i odsluživši vojsku, bio sam potpuno načisto da ću svoj život potpuno posvetiti Bogu; stoga sam položio monaške zavjete. Osjećao sam tada da sam zauvijek prekinuo veze s glazbom. Odreknuće od svijeta bilo je prije svega odreknuće od glazbe. Nisam ni skladao, ni svirao instrumente, čak niti slušao snimljenu glazbu.
Bilo mi je tada dvadeset godina i bio sam pomalo radikalnih pogledat. Bio sam napustio glazbu, kako sam zamislio, zauvijek. Ipak, čovjek snuje, a Bog određuje. Postao sam svećenik, i proveo mnogo godina služeći Bogu i Crkvi. Radikalno je razdoblje završilo, i počeo sam si dopuštati slušanje klasične glazbe, iako nisam bio aktivno angažiran u stvaranju glazbe.
Nešto se promijenilo u meni 2006., i počeo sam ponovno skladati. Evo kako se to dogodilo. Kao biskup Beča za Rusku Pravoslavnu Crkvu, bio sam pozvan na festival pravoslavne glazbe u Moskvi. Na programu je bila moja skladba od prije dvadeset godina. Slušajući svoju glazbu, nešto se uzbrukalo u meni, i počeo sam ponovno skladati, gotovo odjednom. Očito, nedostao mi je neki vanjski poticaj. Tako sam se vratio kreativnom radu. Glazbene teme i melodije počele su se množiti same od sebe i s takvom brzinom da sam ih jedva uspijevao zabilježiti. Ispočetka nisam imao notnoga papira, pa sam rukom ispisao crtovlje kako bih zapisao note. Ubrzo sam se opremio notnim papirom i kasnije se obučio na računalnom programu koji mi je omogućio pisati note i zatim ih digitalno poslušati. Pisao sam brzo, iako u neobičnim trenutcima, jer nisam imao posebnoga termina posvećenoga skladanju. Neka su djela skladana u zrakoplovu ili u čekaonicama zračne luke.
Skladao sam Božansku liturgiju i Cjelonoćno bdjenje na ovaj način, kao i Muku po Mateju, Božićni oratorij, i najnovije, Pjesmu uzlaza.
Božanska liturgija je završena tijekom prvih deset dana lipnja 2006., kada sam službeno bio na letovima od Budimptešte do Moskve, i od Beča do Ženeve. Puno je glazbe skladano na putu: na moskovskoj i ženevskoj zračnoj luci, i za vrijeme leta Moskva – Budimpešta. Kao crkveni službenik, nikada ne mogu biti indiferentan prema kvaliteti glazbe koja se izvodi u crkvi. Čuo sam mnoge različite zborove tijekom dvadesetgodišnje službe kod Božjega oltara. Vrlo se rijetko pjevanje na liturgiji moglo smatrati zadovoljavajućim. Više nego često, zvuk bi ometao molitvu, umjesto da joj pomaže. Da bi se usredotočio na molitvu, morao sam se distancirati od zborskih izvedvi. Zborovođa bi obično izabrao himne različitih skladatelja, iz različitih epoha, napisane u različitim stilovima. Ovo je rezultirao u konflitku između unutrašnje strukture liturgije kao jedne cjeline i nepovezanih dijelova koji se izvode. Riječi i glazba bili su potpuno nepovezani. Zbog toga sam odlčio skladati cijelu liturgiju za bogoslužje. Htio sam skladati takvu glazbu koja neće odvratiti pozornost celebranta, čitača ili vjernika, svih onih koji mole na službi Božjoj. Moja skladba himana za liturgiju je jednostavna, lako pamtljiva i slična uobičajenom pjevanju. Vjerici koji mole na obredu i slušaju ovu glazbu osjećaju da slušaju poznate zvuke. Nema ništa novo ili neobično što bi odvlačilo pozornost vjernika. Slijedio sam ista načela i u Cjelonoćnom bdjenju.
Muka po Mateju je pokušaj pravoslavnoga čitanja Kristove muke. Između četrdeset osam stavaka u ovoj skladbi su četiri fuge za orkestar, četiri arije, brojni zborovi i recitativi. Za razliku od Bachove muke, nema libreta, samo tekst Evanđelja koji pripovijeda protođakon na ruskom, i na način poznat u Pravoslavnoj Crkvi. Nadalje, tu su tekstovi na crkvenoslavenskom iz bogoslužja Velikog tjedna koji su uglazbljeni za zbor. Ova Muka traje oko dva sata i sastoji se od četiri tematske cjeline, i to Tajna večera, Suđenje, Raspeće i Pokop. Određene stavke u trećem dijelu izvode muški glasovi i niži gudački instrumenti (viole, čela i kontrabasi). Prema nekim kritičarima, ova skladba za zbor i gudače je bez presedana u ruskoj glazbenoj tradiciji. Ona slijedi Bachov format, osim što je ispunjena pravoslavnim sadržajem. Moguće je da sam, u određenoj mjeru, uspio koliko sam mogao, i sa svom skromnošću, ostvariti san velikoga ruskog skladatelja Mihajla Glinke, naime „vjenčati“ zapadnu fugu s ruskim crkvenim pjevanjem. Sigurno, to je bilo rizično nastojanje, ali kako ova skladba nije namijenjena za izvedbu u crkvi, mislio sam da si mogu dopustiti taj izazov. Neka slušatelji prosude koliko je bio uspješan.
Božićni oratorij je kraći od Muke po Mateju. Glazbena drama, traje nekih sedamdeset pet minuta, i utemeljen je na temi kretanja od tame do svjetlosti, od Staroga zavjeta, prema Novom. Oratorij počinje s prilično tmurnom glazbom, namijenjenom da provede slušatelja kroz Stari zavjet. Kada se pripovjede tekstvi Evanđelja o Kristovom navještenju i rođenju, uvode se glasovi dječaka. Nakon toga, zborski i orkestralni stavci se izmjenjuju sa solo arijama. Glazba ima namjeru ilustrirati cijelu priču Kristova rođenja. Skladba završava ushićenim finalom, u kojem udružene snage dvaju zborova i orkestra vode u slavljenje Gospodina riječima „Slava Bogu na visini“. Zadovoljstvo mi je prisjetiti se da se svjetska premijera ovog djela održala u Bazilici Nacionalnoga svetišta Bezgrješnog začeća u Washingtonu, D.C. Oratorij je izveden u crkvu sv. Ivana Krstitelja na Manhattanu, u New Yorku, 18. prosinca iste godine, i u Memorial Hall na Sveučilištu Harvard, 20. prosinca.
Moja se posljednja skladba zove Pjesma uzlaza. To je simfonija za zbor i orkestar i napisana je tijekom jednoga tjedna u kolovozu 2008., dok sam bio na kratkom odmoru u Finskoj. Libreto se temelji na tekstovima posljednjih sedam psalama u biblijskom psaltiru. Dva od njih u Bibliji se zovu Psalmi uzlaza.
Tekstovi psalama izrazito su bogati sadržajem i izražavaju raznolikost emocionalnih i duhovnih iskustava, poput tuge, kajanja, nježnosti, skrušenosti srca, radosti i ushićenja. U tom smislu, Psaltir predstavlja univerzalnu zbirku pobožnosti, u kojoj sva temeljna stanja ljudske duše teku u molitvenu lamentaciju upućenu Bogu. Simfonija ima pet stavaka, svaki sa svojom dramom. Njena najvažnija tema leži u uzlazu iz dubina beznađa do visina molitvenoga ushita sa zanosnim slavljenjem Boga. Napisana je za veliki orkestar, koji se sastoji od gudača, drvenih i limenh puhača, udaraljki, harfe i orgulja. Mješoviti zbor podijeljen u mušku i žensku skupinu stoji na dvjema stranama pozornice.
Premijera Pjesme uzlaza održala se u Velikoj dvorani Moskovskoga Konzervatorija, u studenom 2009. Simfonija je izvedena i u Vatikanu, 20. svibnja 2010., u prisutnosti rimskoga pape Benedikta XVI. Carlo Ponti, sin poznate glumice Sophije Loren, ravnao je Ruskim nacionalnim orkestrom, i Moskovskim sinodalnim zborom. Nakon izvedbe, Papa je izrekao srdačne riječi o glazbi. Smatrao je da je koncert otvorio prozor „duši ruskoga naroda i time i njegovoj kršćanskoj vjeri, što oboje ima izvanredan izraz upravo u Božanskoj liturgiji i liturgijskom pjevanju, koje je uvijek prati“. Benedikt XVI., koji je i osobno vješt glazbenik, primijetio je „duboku izvornu vezu“ između ruske glazbe i liturgijskoga pjevanja. „U liturgiji i iz liturgije proizlazi, i u značajnoj mjeri je inspirirana, umjetnička kreativnost ruskih glazbenika koji stvaraju remek djela koja zaslužuju biti bolje poznata u Zapadnom svijetu“ dodao je Papa. Izvlačeći dublje značenje iz koncerta, rimski je biskup potvrdio da u glazbi već postoji određeno ispunjenje „susreta, dijaloga, sinergije između Istoka i Zapada, kao i između tradicije i modernoga“. U svojoj novoj knjizi intervjua rimski Papa vrlo toplim riječim govori o ovoj izvedbi.
Zaključak
Puno sam danas rekao o klasičnoj i sakralnoj glazbi, kako je skladam i slušam. Zasigurno, dobro sam svjestan neznačajnoga broja mladih ljudi koji slušaju klasičnu glazbu, dok gotovo svi slušaju popularnu glazbu. To smatram pravom tragedijom.
Vjerujem, međutim, da je svjetovna glazbena umjetnost moguća unutar kršćanstva, uključujući onu koja prelazi granice klasične glazbe, koju toliko volim. Kršćanstvo je uključivo; ono ne postavlja umjetnosti stroge kanonske granice. Kršćanstvo čak može nadahnuti svjetovnoga umjetnika, koji će, na način koji je dostupan i poznat njemu i njegovu miljeu, biti u mogućnosti prenijeti određenu sakralnu poruku jednako u jeziku moderne glazbene kulture.
Ovo je primjenjivo na modernu, popularnu i mladenačku glazbu. Postoje skladbe u popularnoj glazbi nadahnute visokim duhovnim sadržajem i napisane vješto (na primjer, poznata rock opera Isus Krist superzvijezda). Bez sumnje, ova skladba nije u skladu s crkvenim kriterijima, ali autor nije tvrdio da predstavlja kanonsku sliku Krista. On je postigao svoj cilj iznimno dobro, pripovijedajući priču Kristove muke u jeziku razumljivom mladima i kroz medij suvremene glazbe. Cijenim tu glazbu više nego djela mnogih avangardnih skladatelja, jer oni ponekad izbjegavaju melodiju, harmoniju i unutrašnji sadržaj.
Neki vjeruju da ne može biti umjetničkih djela posvećenih Kristu, osim onih koja su stvorena unutar Crkve. Ne slažem se s tim u potpunosti. Naravno, Crkva je čuvarica Kristova nauka i mjesto Njegove žive prisutnosti, ali Crkva ne treba nastojati privatizirati Krista ili ga proglasiti svojim „vlasništvom“. Ne trebamo ponavljati greške koje je Katolička Crkva napravila u Srednjem vijeku. Kristova slika može nadahnuti ne samo ljude Crkve, nego i one koji su još daleko od nje. Ne treba im se zabranjivati da misle, govore i piše o Kristu, osim ako su potaknuti željom namjernoga deformiranja kršćanstva ili namjerom uvrijediti Crkvu i vjernike.
Ako je skladba jasna, impresivna i privlači pažnju slušatelja, ako ih potiče da emocionalno suosjećaju s evanđeoskim događajima, pa čak i plaču, ako budi duboke osjećaje u njima, onda zaslužuje pohvale. Moguće je da sretnemo profesionalizam i glazbeno umijeće u djelima koja nam ne dodiruju srce. Može se dogoditi i da se skladba utemeljena na vjerskoj temi ispostavi svjetovnom u sadržaju i bez duha.
Put prema kršćanskoj vjeri često počinje otkrićem živoga Krista, prije nego priznanjem dogmatskih istina Crkve. Kršćanstvo je religija usredotočena na živućeg Čovjeka, povijesnu osobu. Osoba ovoga Čovjeka začuđujuće privlači. Sasvim je moguće da skladba na evanđeosku temu, iako ju je napisao ne-kršćanin, bude nadahnuta čašćenjem Krista. Mnogi bi mogli započeti svoj put prema Kristu i Crkvu kroz takvu skladbu, pa makar ona i ne bila potpuno „kanonska“.
