Otkriveni Franjo: Analiza najnovijih imenovanja

Smrt njegova prethodnika, Benedikta XVI., krajem 2022., bila je za papu Franju poput prolaska “katéchona”, ograničenja kojr ga je sprječavalo da se potpuno otkrije.

Svjedoče to upravni akti koje je potpisao zadnjih mjeseci, u brzom slijedu.

Najnoviji je najava 21 novog kardinala, od kojih je 18 u dobi za sudjelovanje u konklavi. Na popisu se ne pojavljuju ni pariški ni milanski nadbiskup, unatoč tome što je ovaj drugi na dužnosti već šest godina. Ali prije svega, odsutan je veliki nadbiskup Ukrajinske Grkokatoličke crkve, Svjatoslav Ševčuk, također kriv jer je otvoreno govorio o svemu što smatra pogrešnim u Franjinom ponašanju u vezi s ratom koji je u tijeku.

Na popisu se pojavljuju dvojica isusovaca, hongkonški biskup Stephen Chow Sau-Yan – vratio se sa službenoga puta u Peking koji za Papu vrijedi više od poniženja pretrpljenih od strane režima s nedavnim postavljanjem dvojice biskupa bez potrebnog prethodnog pristanka Rim – i nadbiskup Córdobe u Argentini, Ángel Sixto Rossi, pouzdanik Jorgea Maria Bergoglia još od godina u kojima je budući papa bio provincijal Družbe Isusove, u žestokom sukobu s većinom svoje subraće.

Tu je i nadbiskup Jube u Južnom Sudanu, Stephen Ameyu Martin Mulla, kojemu je grimiz naknada za napad koji je pretrpio kada je preuzeo biskupiju 2019., od strane protivnika iz drugog plemena, koji su ga također optuživali za nemoralne radnje.

I ponovno, tu su dva imenovanja koja su namjerno suprotna konzervativnim težnjama dotičnih nacionalnih episkopata: u Južnoafričkoj Republici nadbiskup Cape Towna Stephen Brislin, bijelog tena, i s idejama sličnima onima iz njemačkog "sinodalnog puta"; i u Poljskoj Grzegorz Rys, nadbiskup Lodza, iste biskupije iz koje potječe papin kardinal milostinjar Konrad Krajewski, njegov blizak prijatelj. Rys je jedan od rijetkih progresivnih glasova poljskog episkopata, dok Krakow ostaje bez grimiza, kojim upravlja nasljednik Karola Wojtyle suprotnoga usmjerenja.

*

Ali najupečatljivije imenovanje nije ono Argentinca Victora Manuela Fernándeza (na fotografiji) za kardinala, koje se smatra samo po sebi razumljivim, nego njegovo prethodno imenovanje na mjesto prefekta Dikasterija za nauk vjere.

Ovdje je Franjo zapravo učinio ono što se nikada ne bi usudio učiniti dok je Joseph Ratzinger bio živ. Odnosno, imenovanje na ključno mjesto, koje je pripadalo velikom njemačkom teologu i kasnijem papi, osobe koja mu je potpuna suprotnost.

Dovoljno je reći da je njegov pretposljednji prethodnik na istoj dužnosti, kardinal Gerhard L. Müller, godinama ranije optuživao Fernándeza za ni više ni manje nego za "krivovjerje", zbog nekoherentnih teza koje je podržavao. No papa Franjo nije bio ni najmanje uzrujan. On je doduše imenovao na dužnost prefekta za nauk vjere najprije Müllera, a zatim Luisa Francisca Ladaria Ferrera, obojicu besprijekorna pravovjerja, ali za njega je to bila samo počast Benediktu XVI. dok je još bio živ. Ono što su oni govorili i činili nije mu bilo važno, čak je, ponekad, i očito proturječio njihovim odlukama, kao što je, primjerice, bio slučaj s Ladarijinim vetom na blagoslov istospolnih parova. Pisac u pozadini ključnih dokumenata njegova pontifikata, “Evangelii gaudium” ili “Amoris laetitia”, uvijek je bio Fernández, čak i do kopiranja cijelih odlomaka iz njegovih prethodnih eseja.

A sada je na njemu, Fernándezu, da učini “nešto sasvim drugačije” u odnosu na svoje prethodnike, prema neobičnom pismu kojim je papa popratio svoje imenovanje: da završi s “vremenima kada se, umjesto da promiče teološko znanje, tragalo za mogućim doktrinarnim pogreškama,” kako bi se dopustilo Duhu Svetom da dovede do “harmonije” najrazličitijih tokova misli, “učinkovitije od bilo kojeg mehanizma kontrole”. Ukratko, trijumf onog relativizma koji je Ratzingeru kao teologu i papi bio neprijatelj broj jedan.

*

Ostala značajna imenovanja: ona sudionika nadolazeće sinode o sinodalnosti. Među biskupima koje biraju biskupske konferencije vrijedni su pažnje petorica iz Sjedinjenih Država, svi konzervativni po karakteru, potez koji je Franjo ipak ispravio dodavši među svoje izabranike kardinale koji su mu mnogo bliži: Blase Cupich, Wilton Gregory, Robert McElroy, Joseph Tobin, i Sean O'Malley, plus nadbiskup Paul Etienne i isusovački aktivist James Martin, ovaj posljednji je trubadur tog novog homoseksualnog morala koji je također među deklariranim ciljevima pravog ravnatelja Sinode zajedno s papom, kardinala Jeana Claudea Hollericha, generalnog relatora skupštine.

Među “svjedocima” bez prava glasa Franjo je također uključio Lucu Casarinija, antiglobalističkog aktivista kojeg je više puta hvalio kao junaka pomoći migrantima na Mediteranu, posljednji put na Angelusu u nedjelju 9. srpnja.

No, osim odabranih, u vijestima su i oni koje je Franjo isključio iz sudjelovanja na Sinodi, uključujući nositelje svih vatikanskih ureda koji se bave pravom.

Prvi od isključenih je kardinal Dominique Mamberti, prefekt Vrhovnoga sudišta Apostolske signature i donedavno, po statutu, također predsjednik kasacijskoga suda Države Vatikanskoga Grada, zajedno s još dva kardinala člana vrhovnog suda; svi pravnici i kanonisti dokazane stručnosti.

Ali u proljeće ove godine Franjo je proglasio novi temeljni zakon Države Vatikanskoga Grada i potpuno promijenio kriterije za imenovanje članova kasacijskoga suda, pridržavši sebi izbor svakoga pojedinog člana.

A tko su četiri kardinala koje je imenovao? Kao predsjednik novog suda Amerikanac Kevin J. Farrell, a kao članovi Talijani Matteo Zuppi, Augusto Lojodice i Mauro Gambetti. Nitko od njih nema ni najmanje pravne stručnosti. Gambetti se, primjerice, nedavno istaknuo senzacionalnim fijaskom pretenciozne predstave s pjevačima i tridesetak nobelovaca dovedenih sa svih strana svijeta u ime bratstva, na pusto-praznom Trgu svetog Petra.

Među stručnjacima za kanonsko pravo, novi temeljni zakon koji je proglasio papa odmah je postao meta oštrih kritika. No, poznato je da Franjo nema ni najmanjeg poštovanja prema vladavini prava, s obzirom na to kako se dosad petljao, primjerice, u suđenje koje se u Vatikanu vodi oko nekretninskog debakla u Londonu. Ili kako je kardinala Giovannija Angela Becciua dao staviti na stup, mnogo prije nego što mu je propisno suđeno, a da nije rekao ni zašto.

*

Vraćajući se na imenovanje Fernándeza, treba dodati da je on odmah izjavio da nije sposoban baviti se slučajevima spolnoga zlostavljanja koji su među glavnim zadaćama dikasterija koji mu je povjeren, te da je na to skrenuo pozornost papi, koji ga je, međutim, navodno oslobodio od bavljenja takvih budućih slučajeva, prepuštajući taj zadatak stručnjacima istog dikasterija.

Ne samo to; Fernández je također priznao da je postupio nedolično, opet zbog nedostatka pripreme, u rješavanju slučaja zlostavljanja kao biskupa nadbiskupije La Plata.

Ali nije li papa Franjo više puta izjavio da je spolno zlostavljanje kapitalno pitanje za Crkvu? Pa zašto to povjeriti na odgovornost nekome nesposobnom?

Činjenica je da je na najtrnovitijem i još uvijek neriješenom slučaju, onom isusovca Marka Ivana Rupnika, sam Franjo postavio zaštitni paravan, prvo opozvavši, u roku od nekoliko sati, izopćenje koje je tom isusovcu nametnula Kongregacija za nauk vjereu, a zatim je ista kongregacija odložila naknadno suđenje putem zastare.

Tada je na Družbu Isusovu palo da otvori novu istragu protiv Rupnika, potkrijepljenu brojnim novim optužbama, koje su sve ocijenjene vjerodostojnima nakon prvog ispitivanja. Ali isusovac je uvijek izbjegavao ovu istragu sve dok nije bio isključen iz Družbe i tako se našao još slobodnijim nego prije, čekajući da bude inkardiniran u biskupiji prijateljskog biskupa, i uvijek pod papinom zaštitom.

*

Zatim, tražeći među manjim odlukama koje je Francis donio posljednjih mjeseci, pronalaze se i neke koje su otkrivajuće.

Na primjer, osnivanje povjerenstva za nove mučenike i svjedoke vjere, katolike i druge kršćanske vjeroispovijesti, koje je papa praktički predao već sveprisutnoj – u Vatikanu – Zajednici Sant'Egidio, s osnivačem Andreom Riccardijem kao potpredsjednikom i kao tajnikom Marcom Gnavijem, župnikom bazilike Santa Maria in Trastevere, a među članovima Angelo Romano, rektor bazilike San Bartolomeo all'Isola, epicentra novoosnovane komisije, i profesor Gianni La Bella, svi dio Zajednice.

Ili nepredviđeno imenovanje za rektora glavnog rimskog papinskog sjemeništa i pomoćnog rimskog biskupa Michelea Di Tolvea, donedavnog župnika u Rhou, a prije toga, od 2014. do 2020., rektora glavnog nadbiskupskog sjemeništa u Milanu.

Zanimljivo, Di Tolveove vjerodajnice kao rektora sjemeništa sve su samo ne briljantne. Tijekom njegova rektorovanja u Ambrozijanskoj nadbiskupiji broj sjemeništaraca je opao, a njegove metode upravljanja bile su oštro kritizirane. Znanstveno statističko istraživanje budućnosti milanskoga klera proizvelo je katastrofalna predviđanja.

Ipak, Franjo ga je želio u Rimu kao rektora i biskupa. I objasnio je zašto prošloga 25. ožujka, u audijenciji u Vatikanu s vjernicima župa Rho. Ovim točnim riječima:

“Pozdravljam vašeg župnika, kojega poznajem dugi niz godina i kojemu zahvaljujem na riječima. Upoznao sam ga čim sam postao kardinal: otišao sam posjetiti svoju rođakinju i ona mi je pričala o izuzetnom vikaru svećenika kojeg tamo imaju: ‘Vidi kako taj svećenik radi!’ ‘Stvarno? Pusti me da ga upoznam, ali nemoj mu reći da sam kardinal.” “Ne, neću mu reći.” Skinuo sam prsten, stigli smo u oratorij, a on je išao s jednog mjesta na drugo, kretao se poput plesača sa svima. Tako sam ga upoznao. I takav je ostao cijeli život: onaj koji se zna kretati, koji ne čeka da ga ovce dođu potražiti. I kao rektor bogoslovije učinio je mnogo dobra, za mlade koji se spremaju za svećeništvo, puno dobra, i zato želim posvjedočiti o njemu i zahvaliti mu pred svima, za to što on radi: hvala, hvala!”

U Milanu nitko nije plakao zbog Di Tolveova poziva u Rim. Ali mnoga Franjina imenovanja idu na ovaj način.

(Sando Magister, Settimo Cielo)

Nadbiskup Fernández: Franjo želi Dikasteriju za nauk vjere dati drugačije značenje

Mons. Victor Manuel Fernández, novoimenovani prefekt Dikasterija za nauk vjere Katoličke crkve, koketira s medijima diskreditirajući svoju novu službu i svoje prethodnike na toj dužnosti. Dikasterij vjere bio je stara Kongregacija za nauk vjere, Sveti oficij, drugim riječima, inkvizicija, institucija koja je istraživala sve vrste ljudi - uključujući i njega, novoga prefekta vjere!

Sada je, međutim, papa Franjo želi iz temelja obnoviti. Već je prošle godine postala "Dikasterij" za nauk vjere, a on, Fernández, sada će dovršiti preobrazbu. Novi prefekt Nauka vjere progovorio je za argentinske medije o svojoj novoj zadaći.

Tucho Fernández obrazložio je svoje imenovanje novim prefektom rekavši da nova Apostolska konstitucija Praedicate Evangelium, koju je Franjo izdao za reorganizaciju Rimske kurije, "nije dovoljna". Franjo je uvidio da se učinak kojemu se nadao, nije dogodio u mjeri u kojoj je to očekivao. Iz tog razloga, sada je pozvao njega, Victora Manuela Fernándeza, svoga argentinskog sunarodnjaka, pouzdanika i prijatelja, natrag u Rim kako bi postavio novi smjer u pogledu osoblja i otvorio novo poglavlje. Franjo je nedavno "promijenio mišljenje" i ponovno reorganizirao odgovornosti Dikasterija, rekao je Tucho Fernández za Radio Perfil i Net TV [3. srpnja].

Dovršiti raspuštanje Kongregacije za nauk vjere

Fernández je objasnio da ga je Franjo pozvao u Rim da dovrši reorganizaciju Dikasterija jer prethodni napori nisu bili dostatni. Ne zadovoljavajući se ovom očitom kritikom prethodnoga prefekta za nauk vjere, kardinala Luisa Ladarije Ferrera, SI, još se više okomio na samu instituciju koju će voditi u budućnosti i na svoje ugledne prethodnike na dužnosti, posebno Josepha Ratzingera, koji je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere tijekom više od dvadeset godina prije nego što je izabran za papu.

Fernández je ovaj bočni udarac zadao citirajući gore spomenutu negativnu izjavu i nazivajući kurijalne vlasti "inkvizicijom", itekako svjestan negativnih konotacija povezanih s tim kroz crne legende u kolektivnom sjećanju. Međutim, 481 godinu nakon osnutka, s Fernándezom na čelu, Inkvizicija, "koja je čak i mene istraživala", sada će konačno biti ugašena. Čini se da je to ono što argentinski papin pouzdanik želi reći.

Ali zašto je Kongregacija za nauk vjere istraživala Tucha Fernándeza? Papin pouzdanik optužen je da ne dijeli crkveni nauk o homoseksualnosti. No, to i ne čudi, jer postoje čak i dvojbe oko stava Svete Marte po ovom pitanju. Papa Franjo je u ljeto 2013., u svojoj vjerojatno najpoznatijoj i ujedno najzloglasnijoj rečenici o homoseksualnosti, rekao: "Tko sam ja da sudim?" Kazao je da je crkveni nauk o tomu poznat i jasan, ali Franjo u svom pontifikatu taj nauk nikada ne izgovara naglas, na javno uočljiv način. Kako bi to ljudi trebali znati ako ga se ne naučava, barem ne od Pape, i to u vrijeme kada homohereza izaziva Crkvu intenzivnije nego ikad?

Imenovanje prefektom za nauk vjere čovjeka koji je bio pod istragom same Kongregacije za nauk vjere dio je vrste "humora" koji papa Franjo posebno voli. U Crkvi, međutim, uglednim krugovima to više nije smiješno.

Fernández teži obračunu kada (slijedeći Franju) govori o Kongregaciji za nauk vjere kao o inkviziciji koja je "progonila" i također koristila "nemoralne metode". Novi najviši dužnosnik Dikasterija je precizno postavio batine, a služe za razgradnju njegova autoriteta. Tucho Fernández namjerno ostavlja otvorenim pitanje o tome govori li o dalekim stoljećima u prošlosti ili o vrlo nedavnom vremenu od Drugoga vatikanskog sabora. Nijedna rimska institucija nije toliko omražena od strane modernističkih crkvenih krugova kao Kongregacija za nauk vjere, i po njihovom mišljenju nijednu ne bi trebalo raspustiti i demontirati brže od nje.

Imenovanje Tucha Fernándeza, "teologa poljupca" pokazuje da Franjo namjerava učiniti upravo to. Najprije je nakon izbora ignorirao tadašnjega prefekta Gerharda Müllera, koji je ostao iz vremena Benedikta XVI.; zatim je izbio zube Kongregaciji pod prefektom Ladarijem, a sada slijedi gašenje tog časnog kurijalnog tijela koje je uspostavljeno kao posljedica reformacije s mandatom da bdije nad Depositum fidei kako se krivovjerja ne bi provukla unutra.

Među najboljim poznavateljima nema sumnje da Tucho Fernández niti može niti želi ispuniti ovaj izvorni mandat. Ako ga je Franjo ipak imenovao, to je bilo upravo zato što neće. Kongregacija za nauk vjere dobila je svoj novi naziv kao "Dikasterij" 1. srpnja 2022. Promjena imena nalazi svoj završetak imenovanjem novoga prefekta: stara Kongregacija za nauk vjere više ne postoji, i, prema Franji, više ne bi trebala postojati.

Kongregacija za nauk vjere "me je čak istraživala"

Fernández je otišao toliko daleko da se spomenutim argentinskim medijima predstavio kao "žrtva" inkvizicije:

Dakle, možete zamisliti da je imenovanje na ovo mjesto bolno iskustvo. Ovaj dikasterij koji ću voditi bio je Sveti oficij, inkvizicija, koja me čak i istraživala. Ljudi su ovdje slali moje članke za koje su mislili da su heretički, a ja sam proveo nekoliko mjeseci odgovarajući na njih. Postavljali su mi pitanja, a ja sam im uvijek iznova odgovarao, što je bilo jako neugodno. Dikasteriju su čak poslali i jedan moj članak u malim i malo poznatim novinama u Rio Cuartu, jer je u to vrijeme bilo homoseksualnih parova (riječ je o prije 30 godina) koji su tražili blagoslov, a biskup je rekao da se to ne može učiniti učiniti i zamolio me da objasnim. Rekao sam u radu da to nismo učinili jer brak shvaćamo kao zajednicu muškarca i žene otvorenu za rađanje života, pa ga ne možemo poistovjetiti. Ali to ne znači da osuđujemo ljude, miješamo se u njihove intimne živote ili osuđujemo bilo koga.

Rekao je da je “potrošio mjesece na besmislice” da se zbog “starih” članaka mora opravdavati Kongregaciji za nauk vjere. Tucho Fernández je u svojoj samoobrani aludirao na članak od prije 30 godina, ali nije rekao kakvo je njegovo stajalište o homoseksualnosti danas... Dapače, u slušateljima je učvrstio iskrivljenu ideju Kongregacije za nauk vjere koja je morala biti zlokoban, represivan aparat, čija je glavna funkcija bila proizvoljno "progoniti" besprijekorne teologe:

Bilo je velikih teologa u vrijeme Drugog vatikanskog koncila koje je ta institucija progonila. A postoji i poznati slučaj velikog teologa koji je jedne noći mokrio na vrata Svetoga oficija kao gesta prezira prema ovoj metodologiji progona.

Papa Franjo "Kongregaciji za nauk vjere želi dati drugačije značenje"

Kad ga je Franjo prvi put upitao želi li biti na čelu rimske institucije, on je, Fernández, odbio. Drugi je put, međutim, rekao, da nije moguće.

Kasnije, kad je bio u bolnici, opet me pitao, a ja nisam mogla odbiti. Rekao mi je: 'Želim to redizajnirati, razmisli o tome.' Tada mi je rekao: 'Ne brini, poslat ću ti pismo u kojem ću objasniti da ovom dikasteriju želim dati drugačije značenje, odnosno promicati misao i teološko promišljanje u dijalogu sa svijetom i znanošću, tj. umjesto progona i osuda, stvoriti prostore za dijalog.' Tako da me to umirilo.

Čak je i slučaj Galilea Galileija, koji je boljim povijesnim istraživanjima odavno prevrednovan u novom svjetlu, Fernández prikazao u antiklerikalnom smislu. I dalje:

Rekli smo da su znanost, umjetnost i politika tri načina da se promijeni svijet, a da religija zadire u sva tri područja, stoga razumijem ovu odgovornost.

Realnost je takva da Papa treba ljude od povjerenja, a ja moram živjeti u Vatikanu. Čak je dao sve od sebe da pronađe malu kuću za mene jer me poznavao, znao je da postoje neke nekretnine gdje bih mogao živjeti.

U vezi sa svojim novim zadatkom, Fernández je prije svega rekao što želi spriječiti ili s čime se želi suočiti (što ukazuje na to da očito ima malo znanja o povijesti Svete inkvizicije):

Sve oblike autoritarizma koji nastoje nametnuti ideološki registar; oblike populizma koji su također autoritarni; i jedinstveno razmišljanje. Očito je da je povijest inkvizicije sramotna jer je surova, te da je duboko suprotna Evanđelju i samom kršćanskom nauku. Zato je to tako užasno.

Ali u drugim bojama, možda u prikrivenijem obliku i sa svakakvim izgovorima, bilo je i ima sličnih stvari u politici i raznim institucijama.

Uvijek govorimo da se događaji iz prošlosti ne smiju ocjenjivati kategorijama današnjice. I oni su se razvijali stoljećima, što nam možda ne dopušta da ih opravdamo, nego da ih djelomično razumijemo.

Ali aktualne pojave treba prosuđivati kriterijima današnjice, a danas posvuda još uvijek postoje oblici autoritarizma i nametanja jednog načina razmišljanja. Možda bi se ponekad, umjesto da se bavimo kritiziranjem prošlosti, trebali više baviti stvarima koje su se već trebale promijeniti u današnjem svijetu.

Tucho Fernández je u radijskoj emisiji tretirao Kongregaciju za nauk vjere kao model koji je dokinut, nešto zastarjelo. Sebe vidi kao njezina krvnika koji mora izvršiti likvidaciju. Zadaću koju ova institucija ima već 481 godinu, čuvanje i obranu vjere, nije ni dotaknuo.

"Franjo je vrlo poslijekoncilski papa"

Fernández će za dva tjedna, 18. srpnja, napuniti 61 godinu. Može ostati na dužnosti dovoljno dugo. Iznad svega, ako se slijede vatikanski auguri, on će uskoro postati kardinal i kao takav će imati utjecaj kao papin izbornik do 2042.

O Drugom vatikanskom saboru, "Tucho" je rekao:

Da, naravno, Koncil je bio eksplozija, a za one koji su tada studirali sigurno je bio znak života. U tom smislu točno je ono što kažete da je on prvi papa koji se može smatrati čisto poslijekoncilskim.

Fernández je tako odao priznanje Franji, poistovjećujući ga s poslijekoncilskim razdobljem. Ovo nije puka izjava o vremenu, već poistovjećivanje sa smjerom u Crkvi.

Giuseppe Nardi
Katholisches.info / Rorate Caeli

Druga Crkva

“Čuđenje” je riječ koja mi dolazi na usta po saznanju sadržaja 50 stranica Instrumentum laboris, za Sinodu koja se “demokratski” zakazuje od 2021. “La Prensa”, iz Buenos Airesa, naslovila je vijest ovako: “Vatikan je objavio trnovit plan puta sljedeće Sinode”. Dokument uključuje tvrdnju o "dubokoj potrebi da oponašamo našega Učitelja i Gospodina u sposobnosti da živimo prividan paradoks: agresivno naviještanje njegova autentična učenja, dok u isto vrijeme svjedočimo radikalnom uključivanju i prihvaćanju". Kakvo agresivno, paradoksalno oponašanje Krista! Ova svrha je neobična: Sinodalna Crkva formulira progresivan sjaj Evanđelja.

Instrumentum laboris govori o tomu kako u Crkvi preuzeti globalističku Agendu 2030. Zadivljujuće je kako papinska monarhija tjera „sinodalnu demokraciju” da kaže ono što želi da ta „demokracija” kaže. To je nešto poput bacanja kamena i skrivanja ruke.

Itinerer budućega zasjedanja, koje se priprema već dvije godine, tjera „masu“ na govor i glasanje, a osobito i inovativno, žensku masu. To je ono što sam insinuirao s dobro poznatim primjerom kamena. Kad se nacrt te druge Crkve dovrši, Prvosvećenik bi, pred kritikama kojih neće nedostajati, mogao reći: "Nisam to bio ja."

Zbrajajući rezultate puta prijeđena od 2021., dokument koji komentiram bavi se pitanjem nove ekleziologije: Sinodalnošću.

Digresija: “sinoda”, “sinodalni”, znači “hodati s” (od grčkoga syn i hodós), ali ne izražava “kamo”. Cilj, dakle, može biti nova progresivna Crkva, heterogena u odnosu na veliku crkvenu Tradiciju. Idemo svi zajedno tamo. Jedna od točaka na dnevnom redu, koja brzo privlači pozornost, jest “kako Crkva može bolje prihvatiti LGBTQ+ osobe”. Zanimljivo je da se više ne koristi izraz "osobe s homoseksualnim sklonostima", koji se pojavljuje u nekoliko rimskih dokumenata, te u Katekizmu Katoličke Crkve. Niti se spominje ime drugih “kolektiva” koji su se osjećali marginaliziranima ili ignoriranima. I dalje se potvrđuje da siromašni “zauzimaju središnje mjesto”; uvode se nova područja, poput klimatskih promjena i migracijskih kretanja, koja se često spominju u papinskom propovijedanju.

Na Sinodi koja je predviđena sudjelovat će 75 posto biskupa, a 25 posto laika, uključujući žene, s pravom govora i glasa. Ako nisam krivo pročitao, čini mi se da su svećenici zanemareni, što je vrlo upečatljivo i pokazuje kako se njihov broj kontinuirano smanjuje u svim biskupijama. Svećenička zvanja više nisu prioritet. Ponovno je došao “trenutak laika”.

U tekstu se dalje navodi da "postoje oni koji se ne osjećaju prihvaćenima u Crkvi, kao što su rastavljeni i ponovno vjenčani, ljudi u brakovima koji su se nekad nazivali neregularnima ili LGBTQ+ osobe, a postoje oblici rasnih, etničkih, klasnih ili kastnih diskriminacija, zbog kojih se neki osjećaju manje važnima ili manje dobrodošlima unutar zajednice". Formuliran je, zatim, prijedlog prevladavanja: “Kako možemo stvoriti prostore u kojima se oni koji se osjećaju povrijeđenima od strane Crkve, te odbačenima od strane zajednice, mogu osjećati priznatima, neosuđivanima i slobodnima postavljati pitanja? I koje su konkretne mjere potrebne da se dopre do ljudi koji se osjećaju isključenima iz Crkve zbog svojih čuvstava i spolnosti?" To će biti pitanja koja će sebi postaviti sinodalna skupština. Riskiram tumačenje: objektivna istina i priznavanje propisa u skladu s kojima se sudi i priznaje krjepost i grijeh više ne vrijedi. Sada je važno kako se osjećaju oni koji se smatraju isključenima; to je njihov osjećaj, a ne objektivno stanje u kojem se nalaze.

Još jedna ključna točka je potreba da se "pozabavi sudjelovanjem žena u vlasti, odlučivanju, misijama i službama na svim razinama Crkve, uz potporu odgovarajućih struktura kako to ne bi ostalo samo na općoj težnji". Kao što se vidi, program se ne usuđuje podići moguće "žensko svećenstvo". Ovo specifično zapažanje o “adekvatnim strukturama” vraća se na dobro poznate težnje za promjenom struktura. Iako se to može činiti neobičnim za primijetiti, Katolička Crkva s kašnjenjem počinje slijediti put koji je otvorila protestantska reformacija, u vremenu kada je svijet već odavno progutao protestantizam.

Ovo je trenutak za citirati ono što je 1848. u svomu dnevniku napisao jedan danski luteran, koji je bio veliki kršćanski filozof, Soren Kierkegaard:

„Upravo sada kada se govori o preustroju Crkve, jasno je koliko malo kršćanstva ima u njoj“ (IX A 264).

Na istoj stranici govori o "nesretnom prividu kršćanstva, koji zamjenjuje biti kršćaninom s biti čovjekom". Ovaj nesretan privid je ono što sada zavarava Katoličku crkvu. Sinodalni program, kao i onaj njemačke Sinode, oblikuje drugu Crkvu, heterogenu u odnosu na veliku i jednodušnu Tradiciju. Kako će reagirati vjerni katolici? U raznim se zemljama, srećom, već oblikuje reakcija koju službeni progresivizam obično odbacuje kao "konzervativnu".

Providnost Zaručnice i Gospodina katholiké nadahnjuje i rasvjetljuje tu suvremenost s Kristom koja izražava ispunjenje evanđeoskog obećanja: "Ja sam s vama (u sve dane) do svršetka svijeta" (Mt 28, 20). Grčki tekst kaže: do synteléias kozmosa. Formula "svršetka svijeta" dvosmislen je prijevod; ispunjenje je dovršenje Povijesti, prema tajanstvenim planovima Providnosti. U tajanstveno područje božanske Providnosti upisana je igra sekundarnih uzrokâ, uređena prema nedokučivim zamislima. U Providnosti se očituju Božja pravednost i milosrđe. Ta Providnost, dakle, uključuje dijalektiku sekundarnih uzrokâ, pa se stoga može reći da dopušta zlo.

Namjere autora Sinode su ti sekundarni uzroci, slobodni činiti zlo.

Iskrenost

Kako se usuđujem izražavati se ovim riječima! Priznajem i poštujem Franju kao Petrova nasljednika, Kristova namjesnika. Ali Franjo je i dalje Jorge Bergoglio. Jorgea Bergoglia poznajem 45 godina. On je “sekundarni uzrok”. To objašnjava ono što je rečeno, pa čak i puno više što bi se moglo reći.

+ Héctor Aguer

Nadbiskup u miru La Plate

Buenos Aires, utorak, 4. srpnja 2023.

(Agencia Católica de Noticias)