Smrt njegova prethodnika, Benedikta XVI., krajem 2022., bila je za papu Franju poput prolaska “katéchona”, ograničenja kojr ga je sprječavalo da se potpuno otkrije.
Svjedoče to upravni akti koje je potpisao zadnjih mjeseci, u brzom slijedu.
Najnoviji je najava 21 novog kardinala, od kojih je 18 u dobi za sudjelovanje u konklavi. Na popisu se ne pojavljuju ni pariški ni milanski nadbiskup, unatoč tome što je ovaj drugi na dužnosti već šest godina. Ali prije svega, odsutan je veliki nadbiskup Ukrajinske Grkokatoličke crkve, Svjatoslav Ševčuk, također kriv jer je otvoreno govorio o svemu što smatra pogrešnim u Franjinom ponašanju u vezi s ratom koji je u tijeku.
Na popisu se pojavljuju dvojica isusovaca, hongkonški biskup Stephen Chow Sau-Yan – vratio se sa službenoga puta u Peking koji za Papu vrijedi više od poniženja pretrpljenih od strane režima s nedavnim postavljanjem dvojice biskupa bez potrebnog prethodnog pristanka Rim – i nadbiskup Córdobe u Argentini, Ángel Sixto Rossi, pouzdanik Jorgea Maria Bergoglia još od godina u kojima je budući papa bio provincijal Družbe Isusove, u žestokom sukobu s većinom svoje subraće.
Tu je i nadbiskup Jube u Južnom Sudanu, Stephen Ameyu Martin Mulla, kojemu je grimiz naknada za napad koji je pretrpio kada je preuzeo biskupiju 2019., od strane protivnika iz drugog plemena, koji su ga također optuživali za nemoralne radnje.
I ponovno, tu su dva imenovanja koja su namjerno suprotna konzervativnim težnjama dotičnih nacionalnih episkopata: u Južnoafričkoj Republici nadbiskup Cape Towna Stephen Brislin, bijelog tena, i s idejama sličnima onima iz njemačkog "sinodalnog puta"; i u Poljskoj Grzegorz Rys, nadbiskup Lodza, iste biskupije iz koje potječe papin kardinal milostinjar Konrad Krajewski, njegov blizak prijatelj. Rys je jedan od rijetkih progresivnih glasova poljskog episkopata, dok Krakow ostaje bez grimiza, kojim upravlja nasljednik Karola Wojtyle suprotnoga usmjerenja.
*
Ali najupečatljivije imenovanje nije ono Argentinca Victora Manuela Fernándeza (na fotografiji) za kardinala, koje se smatra samo po sebi razumljivim, nego njegovo prethodno imenovanje na mjesto prefekta Dikasterija za nauk vjere.
Ovdje je Franjo zapravo učinio ono što se nikada ne bi usudio učiniti dok je Joseph Ratzinger bio živ. Odnosno, imenovanje na ključno mjesto, koje je pripadalo velikom njemačkom teologu i kasnijem papi, osobe koja mu je potpuna suprotnost.
Dovoljno je reći da je njegov pretposljednji prethodnik na istoj dužnosti, kardinal Gerhard L. Müller, godinama ranije optuživao Fernándeza za ni više ni manje nego za "krivovjerje", zbog nekoherentnih teza koje je podržavao. No papa Franjo nije bio ni najmanje uzrujan. On je doduše imenovao na dužnost prefekta za nauk vjere najprije Müllera, a zatim Luisa Francisca Ladaria Ferrera, obojicu besprijekorna pravovjerja, ali za njega je to bila samo počast Benediktu XVI. dok je još bio živ. Ono što su oni govorili i činili nije mu bilo važno, čak je, ponekad, i očito proturječio njihovim odlukama, kao što je, primjerice, bio slučaj s Ladarijinim vetom na blagoslov istospolnih parova. Pisac u pozadini ključnih dokumenata njegova pontifikata, “Evangelii gaudium” ili “Amoris laetitia”, uvijek je bio Fernández, čak i do kopiranja cijelih odlomaka iz njegovih prethodnih eseja.
A sada je na njemu, Fernándezu, da učini “nešto sasvim drugačije” u odnosu na svoje prethodnike, prema neobičnom pismu kojim je papa popratio svoje imenovanje: da završi s “vremenima kada se, umjesto da promiče teološko znanje, tragalo za mogućim doktrinarnim pogreškama,” kako bi se dopustilo Duhu Svetom da dovede do “harmonije” najrazličitijih tokova misli, “učinkovitije od bilo kojeg mehanizma kontrole”. Ukratko, trijumf onog relativizma koji je Ratzingeru kao teologu i papi bio neprijatelj broj jedan.
*
Ostala značajna imenovanja: ona sudionika nadolazeće sinode o sinodalnosti. Među biskupima koje biraju biskupske konferencije vrijedni su pažnje petorica iz Sjedinjenih Država, svi konzervativni po karakteru, potez koji je Franjo ipak ispravio dodavši među svoje izabranike kardinale koji su mu mnogo bliži: Blase Cupich, Wilton Gregory, Robert McElroy, Joseph Tobin, i Sean O'Malley, plus nadbiskup Paul Etienne i isusovački aktivist James Martin, ovaj posljednji je trubadur tog novog homoseksualnog morala koji je također među deklariranim ciljevima pravog ravnatelja Sinode zajedno s papom, kardinala Jeana Claudea Hollericha, generalnog relatora skupštine.
Među “svjedocima” bez prava glasa Franjo je također uključio Lucu Casarinija, antiglobalističkog aktivista kojeg je više puta hvalio kao junaka pomoći migrantima na Mediteranu, posljednji put na Angelusu u nedjelju 9. srpnja.
No, osim odabranih, u vijestima su i oni koje je Franjo isključio iz sudjelovanja na Sinodi, uključujući nositelje svih vatikanskih ureda koji se bave pravom.
Prvi od isključenih je kardinal Dominique Mamberti, prefekt Vrhovnoga sudišta Apostolske signature i donedavno, po statutu, također predsjednik kasacijskoga suda Države Vatikanskoga Grada, zajedno s još dva kardinala člana vrhovnog suda; svi pravnici i kanonisti dokazane stručnosti.
Ali u proljeće ove godine Franjo je proglasio novi temeljni zakon Države Vatikanskoga Grada i potpuno promijenio kriterije za imenovanje članova kasacijskoga suda, pridržavši sebi izbor svakoga pojedinog člana.
A tko su četiri kardinala koje je imenovao? Kao predsjednik novog suda Amerikanac Kevin J. Farrell, a kao članovi Talijani Matteo Zuppi, Augusto Lojodice i Mauro Gambetti. Nitko od njih nema ni najmanje pravne stručnosti. Gambetti se, primjerice, nedavno istaknuo senzacionalnim fijaskom pretenciozne predstave s pjevačima i tridesetak nobelovaca dovedenih sa svih strana svijeta u ime bratstva, na pusto-praznom Trgu svetog Petra.
Među stručnjacima za kanonsko pravo, novi temeljni zakon koji je proglasio papa odmah je postao meta oštrih kritika. No, poznato je da Franjo nema ni najmanjeg poštovanja prema vladavini prava, s obzirom na to kako se dosad petljao, primjerice, u suđenje koje se u Vatikanu vodi oko nekretninskog debakla u Londonu. Ili kako je kardinala Giovannija Angela Becciua dao staviti na stup, mnogo prije nego što mu je propisno suđeno, a da nije rekao ni zašto.
*
Vraćajući se na imenovanje Fernándeza, treba dodati da je on odmah izjavio da nije sposoban baviti se slučajevima spolnoga zlostavljanja koji su među glavnim zadaćama dikasterija koji mu je povjeren, te da je na to skrenuo pozornost papi, koji ga je, međutim, navodno oslobodio od bavljenja takvih budućih slučajeva, prepuštajući taj zadatak stručnjacima istog dikasterija.
Ne samo to; Fernández je također priznao da je postupio nedolično, opet zbog nedostatka pripreme, u rješavanju slučaja zlostavljanja kao biskupa nadbiskupije La Plata.
Ali nije li papa Franjo više puta izjavio da je spolno zlostavljanje kapitalno pitanje za Crkvu? Pa zašto to povjeriti na odgovornost nekome nesposobnom?
Činjenica je da je na najtrnovitijem i još uvijek neriješenom slučaju, onom isusovca Marka Ivana Rupnika, sam Franjo postavio zaštitni paravan, prvo opozvavši, u roku od nekoliko sati, izopćenje koje je tom isusovcu nametnula Kongregacija za nauk vjereu, a zatim je ista kongregacija odložila naknadno suđenje putem zastare.
Tada je na Družbu Isusovu palo da otvori novu istragu protiv Rupnika, potkrijepljenu brojnim novim optužbama, koje su sve ocijenjene vjerodostojnima nakon prvog ispitivanja. Ali isusovac je uvijek izbjegavao ovu istragu sve dok nije bio isključen iz Družbe i tako se našao još slobodnijim nego prije, čekajući da bude inkardiniran u biskupiji prijateljskog biskupa, i uvijek pod papinom zaštitom.
*
Zatim, tražeći među manjim odlukama koje je Francis donio posljednjih mjeseci, pronalaze se i neke koje su otkrivajuće.
Na primjer, osnivanje povjerenstva za nove mučenike i svjedoke vjere, katolike i druge kršćanske vjeroispovijesti, koje je papa praktički predao već sveprisutnoj – u Vatikanu – Zajednici Sant'Egidio, s osnivačem Andreom Riccardijem kao potpredsjednikom i kao tajnikom Marcom Gnavijem, župnikom bazilike Santa Maria in Trastevere, a među članovima Angelo Romano, rektor bazilike San Bartolomeo all'Isola, epicentra novoosnovane komisije, i profesor Gianni La Bella, svi dio Zajednice.
Ili nepredviđeno imenovanje za rektora glavnog rimskog papinskog sjemeništa i pomoćnog rimskog biskupa Michelea Di Tolvea, donedavnog župnika u Rhou, a prije toga, od 2014. do 2020., rektora glavnog nadbiskupskog sjemeništa u Milanu.
Zanimljivo, Di Tolveove vjerodajnice kao rektora sjemeništa sve su samo ne briljantne. Tijekom njegova rektorovanja u Ambrozijanskoj nadbiskupiji broj sjemeništaraca je opao, a njegove metode upravljanja bile su oštro kritizirane. Znanstveno statističko istraživanje budućnosti milanskoga klera proizvelo je katastrofalna predviđanja.
Ipak, Franjo ga je želio u Rimu kao rektora i biskupa. I objasnio je zašto prošloga 25. ožujka, u audijenciji u Vatikanu s vjernicima župa Rho. Ovim točnim riječima:
“Pozdravljam vašeg župnika, kojega poznajem dugi niz godina i kojemu zahvaljujem na riječima. Upoznao sam ga čim sam postao kardinal: otišao sam posjetiti svoju rođakinju i ona mi je pričala o izuzetnom vikaru svećenika kojeg tamo imaju: ‘Vidi kako taj svećenik radi!’ ‘Stvarno? Pusti me da ga upoznam, ali nemoj mu reći da sam kardinal.” “Ne, neću mu reći.” Skinuo sam prsten, stigli smo u oratorij, a on je išao s jednog mjesta na drugo, kretao se poput plesača sa svima. Tako sam ga upoznao. I takav je ostao cijeli život: onaj koji se zna kretati, koji ne čeka da ga ovce dođu potražiti. I kao rektor bogoslovije učinio je mnogo dobra, za mlade koji se spremaju za svećeništvo, puno dobra, i zato želim posvjedočiti o njemu i zahvaliti mu pred svima, za to što on radi: hvala, hvala!”
U Milanu nitko nije plakao zbog Di Tolveova poziva u Rim. Ali mnoga Franjina imenovanja idu na ovaj način.
No comments:
Post a Comment