Wednesday, August 31, 2011

Benedikt XVI.: Via pulchritudinis - Put ljepote

Draga braćo i sestre,

više sam puta u ovome razdoblju podsjetio na potrebu da svaki vjernik, usred mnoštva svakodnevnih poslova, pronađe vremena za Boga i molitvu. Sam Gospodin nam nudi mnoge prilike da ga se sjetimo. Danas bih se htio kratko zadržati na jednom od tih kanala koji nas mogu dovesti do Boga i biti nam od pomoći u susretu s njim: to je put umjetničkih izraza, sastavni dio onog "via pulchritudinis" - "puta ljepote" – o kojem sam govorio u više navrata i čije bi dublje značenje današnji čovjek morao iznova otkriti.

Možda vam se koji put dogodilo da pred nekim kipom ili slikom, pred nekim recima pjesme ili glazbenim ulomkom osjetite neko duboko čuvstvo, osjećaj radosti, da, naime, jasno zapazite kako pred vama nije samo tvar, komad mramora ili bronce, oslikano platno, niz slova ili hrpa zvukova, već nešto veće, nešto što "govori", što je kadro dotaknuti srce, prenijeti neku poruku, uzdići duh. Svako umjetničko djelo je plod stvaralačke sposobnosti ljudskog bića, koji se propitkuje pred vidljivom stvarnošću, pokušava otkriti njezin dublji smisao i saopćiti ga uz pomoć jezika oblika, boja, zvukova. Umjetnost je kadra izraziti i predočiti čovjekovu potrebu da se izdigne iznad onoga što se vidi, očituje žeđ i traženje beskonačnog. Štoviše, ona je poput vrata otvorenih prema beskonačnosti, prema ljepoti i istini koji natkriljuju svakodnevicu. Umjetničko djelo može isto tako otvoriti oči uma i srca i uzdići naš duh prema gore.

No postoje umjetnički izrazi koji su pravi putovi prema Bogu, najvišoj Ljepoti, štoviše oni nam, u molitvi, pomažu rasti u odnosu s njim. Riječ je o djelima koja se rađaju iz vjere i koja izražavaju vjeru. Primjer za to možemo imati kada posjetimo neku gotičku katedralu: upravo nas ostavljaju bez daha vertikalne linije koje se uzdižu prema nebu i privlače u vis naš pogled i naš duh, dok se, istodobno, mi sami osjećamo maleni, a ipak željni punine… Ili kada uđemo u neku romaničku crkvu: spontano smo tada pozvani na sabranost i molitvu. Zamjećujemo kako je u tim čudesnim zdanjima obuhvaćena vjera mnogih naraštaja. Ili kada slušamo svetu glazbu od koje naše srce ustrepta, duh nam se nekako širi i lakše mu se obratiti Bogu. Pamtim jedan koncert Johanna Sebastiana Bacha, održan u Münchenu, pod ravnanjem Leonarda Bernsteina. Na kraju posljednjeg dijela, jedne od kantata, osjetio sam, ne razumski, već u dubini srca, da mi je ono što sam slušao prenijelo istinu, istinu toga glazbenog velikana i to me potaknulo uzdići hvalu Bogu. Pored mene je sjetio luteranski biskup Münchena i spontano sam mu rekao: "Slušajući ovo shvaća se slijedeće: istina je, prava je vjera tako snažna, a ljepota tako nezadrživo izražava prisutnost Božje istine". Ali koliko nas put slike ili freske, koje su plod umjetnikove vjere, u svojim oblicima, u svojim bojama, u svojem svjetlu, potaknu da upravimo misao k Bogu i da u nama poraste želja da se napajamo na izvoru svake ljepote. Potpuno je istinito ono što je napisao veliki umjetnik Marc Schagall da su umjetnici stoljećima umakali svoj kist u onu šarenu abecedu koja je Biblija. Koliko, dakle, puta umjetnički izrazi mogu biti prilike da se sjetimo Boga, da potpomognu našu molitvu ili također obraćenje srca! Glasoviti francuski pjesnik, dramaturg i diplomat Paul Claudel godine 1886., upravo dok je slušao himan Veliča na božićnoj misi, osjetio je Božju prisutnost. U crkvu ga nije dovela vjera, ušao je u nju da pronađe argumente protiv kršćana, međutim milost je Božja djelovala u njegovu srcu.

Dragi prijatelji, pozivam vas da ponovno otkrijete važnost toga puta također za molitvu, za naš živi odnos s Bogom. Gradovi i sela u čitavom svijetu sadrže umjetnička blaga koja izražavaju vjeru i podsjećaju nas na povezanost s Bogom. Neka posjet umjetničkim mjestima ne bude samo prigoda za kulturno obogaćivanje – neka bude i to – već neka prije svega postane trenutak milosti, poticaja za jačanje naše povezanosti i našeg dijaloga s Gospodinom, da se zadržimo u razmišljanju – u prijelazu s jednostavne izvanjske stvarnosti na dublju stvarnost koju izražava – o zraci ljepote koja nas pogađa, koja nas malne "ranjava" duboko i poziva nas vinuti se k Bogu. Završavam molitvom iz Psalma 27: "Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim: da živim u Domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu i Dom njegov gledam" (r. 4). Uzdamo se da će nam Gospodin pomoći da promatramo njegovu ljepotu, bilo u naravi bilo u umjetničkim djelima, tako da budemo dotaknuti svjetlom njegova lica, da i mi uzmognemo biti svjetla za našeg bližnjega. Hvala!

(Benedikt XVI., Opća audijencija, 31. kolovoza 2011.)

Saturday, August 13, 2011

Papa: Tišina potpomaže sabranost i slušanje Boga

Na općoj audijenciji u srijedu, 10. kolovoza 2011., papa Benedikt XVI. govorio je o samostanima kao oazama u kojima Bog govori čovjeku, s osobitim osvrtom na tišinu.

* * *

U svakom povijesnom dobu, muškarci i žene koji su posvetili svoj život Bogu u molitvi – kao monasi i monahinje – ustanovljivali su svoje zajednice u posebno lijepim mjestima, u planinama, na brdima, u planinskim dolinama, na obali jezera ili na moru, ili čak na malim otocima. Ta mjesta ujedinjuju dva elementa koja su vrlo važna za kontemplativni život: ljepotu stvorenog svijeta, koji upućuje na Stvoriteljevu ljepotu, te tišinu, koju jamči udaljenost od gradova i velikih prometnih tokova. Tišina je ambijentalni uvjet koji bolje potpomaže sabranost, slušanje Boga, meditaciju. Već sama činjenica da se uživa tišinu, da se dopušta da čovjeka, tako reći, tišina "ispuni", predstavlja neku prethodnu pripremu za molitvu. Veliki prorok Ilija, na brdu Horeb – to jest Sinaju – svjedočio je silnom vihoru, zatim potresu i na kraju plamenim bljeskovima, ali u njima nije prepoznao Božji glas; prepoznao ga je međutim u blagom lahoru (usp. 1 Kr 19, 11-13). Bog govori u tišini, ali ga treba znati slušati. Zato su samostani oaze u kojima Bog govori čovjeku; u njima se nalazi klaustar, simbolično mjesto, jer je riječ o jednom zatvorenom prostoru, no ujedno otvorenom prema nebu.

...

Tišina i ljepota mjesta u kojem živi monaška zajednica – ta jednostavna i skromna ljepota – predstavljaju svojevrsni odraz duhovnog sklada kojeg sama zajednica nastoji ostvariti. Te oaze duha rasute su diljem svijeta, neke su veoma drevne, osobito one u Europi, neke su novijeg datuma, u neke su, pak, nove zajednice ponovno udahnule život. Promatrajući stvari u duhovnoj prizmi, ta mjesta duha su nosiva struktura svijeta! I nije slučajno da mnoge osobe, osobito tijekom odmora, posjećuju ta mjesta i u njima se zadržavaju po nekoliko dana: i duša, hvala Bogu, ima svoje potrebe!