“Čuđenje” je riječ koja mi dolazi na usta po saznanju sadržaja 50 stranica Instrumentum laboris, za Sinodu koja se “demokratski” zakazuje od 2021. “La Prensa”, iz Buenos Airesa, naslovila je vijest ovako: “Vatikan je objavio trnovit plan puta sljedeće Sinode”. Dokument uključuje tvrdnju o "dubokoj potrebi da oponašamo našega Učitelja i Gospodina u sposobnosti da živimo prividan paradoks: agresivno naviještanje njegova autentična učenja, dok u isto vrijeme svjedočimo radikalnom uključivanju i prihvaćanju". Kakvo agresivno, paradoksalno oponašanje Krista! Ova svrha je neobična: Sinodalna Crkva formulira progresivan sjaj Evanđelja.
Instrumentum laboris govori o tomu kako u Crkvi preuzeti globalističku Agendu 2030. Zadivljujuće je kako papinska monarhija tjera „sinodalnu demokraciju” da kaže ono što želi da ta „demokracija” kaže. To je nešto poput bacanja kamena i skrivanja ruke.
Itinerer budućega zasjedanja, koje se priprema već dvije godine, tjera „masu“ na govor i glasanje, a osobito i inovativno, žensku masu. To je ono što sam insinuirao s dobro poznatim primjerom kamena. Kad se nacrt te druge Crkve dovrši, Prvosvećenik bi, pred kritikama kojih neće nedostajati, mogao reći: "Nisam to bio ja."
Zbrajajući rezultate puta prijeđena od 2021., dokument koji komentiram bavi se pitanjem nove ekleziologije: Sinodalnošću.
Digresija: “sinoda”, “sinodalni”, znači “hodati s” (od grčkoga syn i hodós), ali ne izražava “kamo”. Cilj, dakle, može biti nova progresivna Crkva, heterogena u odnosu na veliku crkvenu Tradiciju. Idemo svi zajedno tamo. Jedna od točaka na dnevnom redu, koja brzo privlači pozornost, jest “kako Crkva može bolje prihvatiti LGBTQ+ osobe”. Zanimljivo je da se više ne koristi izraz "osobe s homoseksualnim sklonostima", koji se pojavljuje u nekoliko rimskih dokumenata, te u Katekizmu Katoličke Crkve. Niti se spominje ime drugih “kolektiva” koji su se osjećali marginaliziranima ili ignoriranima. I dalje se potvrđuje da siromašni “zauzimaju središnje mjesto”; uvode se nova područja, poput klimatskih promjena i migracijskih kretanja, koja se često spominju u papinskom propovijedanju.
Na Sinodi koja je predviđena sudjelovat će 75 posto biskupa, a 25 posto laika, uključujući žene, s pravom govora i glasa. Ako nisam krivo pročitao, čini mi se da su svećenici zanemareni, što je vrlo upečatljivo i pokazuje kako se njihov broj kontinuirano smanjuje u svim biskupijama. Svećenička zvanja više nisu prioritet. Ponovno je došao “trenutak laika”.
U tekstu se dalje navodi da "postoje oni koji se ne osjećaju prihvaćenima u Crkvi, kao što su rastavljeni i ponovno vjenčani, ljudi u brakovima koji su se nekad nazivali neregularnima ili LGBTQ+ osobe, a postoje oblici rasnih, etničkih, klasnih ili kastnih diskriminacija, zbog kojih se neki osjećaju manje važnima ili manje dobrodošlima unutar zajednice". Formuliran je, zatim, prijedlog prevladavanja: “Kako možemo stvoriti prostore u kojima se oni koji se osjećaju povrijeđenima od strane Crkve, te odbačenima od strane zajednice, mogu osjećati priznatima, neosuđivanima i slobodnima postavljati pitanja? I koje su konkretne mjere potrebne da se dopre do ljudi koji se osjećaju isključenima iz Crkve zbog svojih čuvstava i spolnosti?" To će biti pitanja koja će sebi postaviti sinodalna skupština. Riskiram tumačenje: objektivna istina i priznavanje propisa u skladu s kojima se sudi i priznaje krjepost i grijeh više ne vrijedi. Sada je važno kako se osjećaju oni koji se smatraju isključenima; to je njihov osjećaj, a ne objektivno stanje u kojem se nalaze.
Još jedna ključna točka je potreba da se "pozabavi sudjelovanjem žena u vlasti, odlučivanju, misijama i službama na svim razinama Crkve, uz potporu odgovarajućih struktura kako to ne bi ostalo samo na općoj težnji". Kao što se vidi, program se ne usuđuje podići moguće "žensko svećenstvo". Ovo specifično zapažanje o “adekvatnim strukturama” vraća se na dobro poznate težnje za promjenom struktura. Iako se to može činiti neobičnim za primijetiti, Katolička Crkva s kašnjenjem počinje slijediti put koji je otvorila protestantska reformacija, u vremenu kada je svijet već odavno progutao protestantizam.
Ovo je trenutak za citirati ono što je 1848. u svomu dnevniku napisao jedan danski luteran, koji je bio veliki kršćanski filozof, Soren Kierkegaard:
Digresija: “sinoda”, “sinodalni”, znači “hodati s” (od grčkoga syn i hodós), ali ne izražava “kamo”. Cilj, dakle, može biti nova progresivna Crkva, heterogena u odnosu na veliku crkvenu Tradiciju. Idemo svi zajedno tamo. Jedna od točaka na dnevnom redu, koja brzo privlači pozornost, jest “kako Crkva može bolje prihvatiti LGBTQ+ osobe”. Zanimljivo je da se više ne koristi izraz "osobe s homoseksualnim sklonostima", koji se pojavljuje u nekoliko rimskih dokumenata, te u Katekizmu Katoličke Crkve. Niti se spominje ime drugih “kolektiva” koji su se osjećali marginaliziranima ili ignoriranima. I dalje se potvrđuje da siromašni “zauzimaju središnje mjesto”; uvode se nova područja, poput klimatskih promjena i migracijskih kretanja, koja se često spominju u papinskom propovijedanju.
Na Sinodi koja je predviđena sudjelovat će 75 posto biskupa, a 25 posto laika, uključujući žene, s pravom govora i glasa. Ako nisam krivo pročitao, čini mi se da su svećenici zanemareni, što je vrlo upečatljivo i pokazuje kako se njihov broj kontinuirano smanjuje u svim biskupijama. Svećenička zvanja više nisu prioritet. Ponovno je došao “trenutak laika”.
U tekstu se dalje navodi da "postoje oni koji se ne osjećaju prihvaćenima u Crkvi, kao što su rastavljeni i ponovno vjenčani, ljudi u brakovima koji su se nekad nazivali neregularnima ili LGBTQ+ osobe, a postoje oblici rasnih, etničkih, klasnih ili kastnih diskriminacija, zbog kojih se neki osjećaju manje važnima ili manje dobrodošlima unutar zajednice". Formuliran je, zatim, prijedlog prevladavanja: “Kako možemo stvoriti prostore u kojima se oni koji se osjećaju povrijeđenima od strane Crkve, te odbačenima od strane zajednice, mogu osjećati priznatima, neosuđivanima i slobodnima postavljati pitanja? I koje su konkretne mjere potrebne da se dopre do ljudi koji se osjećaju isključenima iz Crkve zbog svojih čuvstava i spolnosti?" To će biti pitanja koja će sebi postaviti sinodalna skupština. Riskiram tumačenje: objektivna istina i priznavanje propisa u skladu s kojima se sudi i priznaje krjepost i grijeh više ne vrijedi. Sada je važno kako se osjećaju oni koji se smatraju isključenima; to je njihov osjećaj, a ne objektivno stanje u kojem se nalaze.
Još jedna ključna točka je potreba da se "pozabavi sudjelovanjem žena u vlasti, odlučivanju, misijama i službama na svim razinama Crkve, uz potporu odgovarajućih struktura kako to ne bi ostalo samo na općoj težnji". Kao što se vidi, program se ne usuđuje podići moguće "žensko svećenstvo". Ovo specifično zapažanje o “adekvatnim strukturama” vraća se na dobro poznate težnje za promjenom struktura. Iako se to može činiti neobičnim za primijetiti, Katolička Crkva s kašnjenjem počinje slijediti put koji je otvorila protestantska reformacija, u vremenu kada je svijet već odavno progutao protestantizam.
Ovo je trenutak za citirati ono što je 1848. u svomu dnevniku napisao jedan danski luteran, koji je bio veliki kršćanski filozof, Soren Kierkegaard:
„Upravo sada kada se govori o preustroju Crkve, jasno je koliko malo kršćanstva ima u njoj“ (IX A 264).
Na istoj stranici govori o "nesretnom prividu kršćanstva, koji zamjenjuje biti kršćaninom s biti čovjekom". Ovaj nesretan privid je ono što sada zavarava Katoličku crkvu. Sinodalni program, kao i onaj njemačke Sinode, oblikuje drugu Crkvu, heterogenu u odnosu na veliku i jednodušnu Tradiciju. Kako će reagirati vjerni katolici? U raznim se zemljama, srećom, već oblikuje reakcija koju službeni progresivizam obično odbacuje kao "konzervativnu".
Providnost Zaručnice i Gospodina katholiké nadahnjuje i rasvjetljuje tu suvremenost s Kristom koja izražava ispunjenje evanđeoskog obećanja: "Ja sam s vama (u sve dane) do svršetka svijeta" (Mt 28, 20). Grčki tekst kaže: do synteléias kozmosa. Formula "svršetka svijeta" dvosmislen je prijevod; ispunjenje je dovršenje Povijesti, prema tajanstvenim planovima Providnosti. U tajanstveno područje božanske Providnosti upisana je igra sekundarnih uzrokâ, uređena prema nedokučivim zamislima. U Providnosti se očituju Božja pravednost i milosrđe. Ta Providnost, dakle, uključuje dijalektiku sekundarnih uzrokâ, pa se stoga može reći da dopušta zlo.
Namjere autora Sinode su ti sekundarni uzroci, slobodni činiti zlo.
Iskrenost
Kako se usuđujem izražavati se ovim riječima! Priznajem i poštujem Franju kao Petrova nasljednika, Kristova namjesnika. Ali Franjo je i dalje Jorge Bergoglio. Jorgea Bergoglia poznajem 45 godina. On je “sekundarni uzrok”. To objašnjava ono što je rečeno, pa čak i puno više što bi se moglo reći.
+ Héctor Aguer
Nadbiskup u miru La Plate
Buenos Aires, utorak, 4. srpnja 2023.
No comments:
Post a Comment