Iz Tumačenja knjige o Jobu svetoga Grgura Velikog, pape

(Knj. 13, 21—23: PL 75, 1028—1029)

Otajstvo našeg oživljenja

Blaženi Job, slika svete Crkve, čas se služi glasom tijela, sad opet glasom glave te dok o njegovim udovima govori, odjednom se uzdiže k riječima glave. Tako i ovdje nadodaje: To sam trpio bez bezbožnosti svoje ruke jer su moje molitve bile pred Bogom čiste.

Do kraja je bez bezbožnosti svoje ruke donio onaj koji grijeha ne učini niti se nađe prevara u njegovim ustima, a ipak je radi našeg otkupljenja podnio muku križa. Jedino su njegove molitve, između svih, bile pred Bogom čiste jer je i u samoj boli muke molio za progonitelje veleći: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.

Što bi se naime moglo čišće ili reći ili u molitvi misliti osim kad je milosrđe zagovora protegnuto i na one od kojih je nanesena bol? Tako se dogodilo da su krv našeg Otkupitelja, koju su kao progonitelji mahnitajući prolili kasnije kao vjernici pili i propovijedali da je Božji Sin.

O toj je krvi zgodno kazano: Zemljo, ne prekrij moju krv i neka krik moj u tebi ne pronađe mjesto sakrivanja. Čovjeku je grešniku upućeno: Zemlja si i u zemlju ćeš ići.

Zemlja ta doduše ne sakriva krv našega Otkupitelja jer bilo koji grešnik blagujući cijenu svoga otkupljenja priznaje i pohvaljuje i oglasuje bližnjima kojima može.

Isto tako zemlja nije sakrila njegovu krv jer je sveta Crkva već propovijedala otajstvo svoga otkupljenja po svim djelovima svijeta.

Valja uočiti što je nadodano: I nek ne nađe u tebi moj krik mjesto skrivanja. Krv otkupljenja koja se blaguje jest zapravo krik našega Otkupitelja. Poradi toga i Pavao tvrdi: I škropljenje krvi što bolje govori od Abela. Bilo je kazano o Abelovoj krvi: Glas krvi tvoga brata sa zemlje k meni viče.

Ali Isusova krv još bolje govori od Abela jer je Abelova krv tražila smrt brata bratoubice, dok je Gospodinova krv isposlovala život za progonitelje.

Kako dakle ne bi otajstvo Gospodnje muke ostalo u nama bez ploda, valja nasljedovati što blagujemo i ostalima naviještati to što častimo.

Njegov je krik našao u nama mjesto gdje da se sakrije, ako jezik ne govori o onome u što je pamet povjerovala. Preostaje onda da svatko na svoj način drugima priopći otajstvo svoga oživljenja, da krik njegov ne bi u nama bio bezglasan.

(Služba čitanja, petak u trećem korizmenom tjednu)