Iz govora svetoga Leona Velikog, pape

(Govor 15, O muci Gospodnjoj, 3-4: PL 54,366-367)

Promatranje Gospodnje muke

Pravi štovatelj Gospodnje muke tako mora uprijati oči srca u raspetog Isusa da spozna da je Isusovo tijelo njegovo vlastito tijelo.

Nek sve što je na zemlji uzdrhti u muci svoga Otkupitelja. Nek popucaju stijene nevjernih pameti i nek oni koje pritiskahu grobovi smrtonosni poskoče, jer su spone uništene. Sad nek se pojave u svetome gradu, a to je Crkva Božja, znaci budućeg uskrsnuća i to što se ima zbiti s tijelima, nek je i u srcima.

Nikome tko je slab nije zanijekana pobjeda križa, niti ima koga kome ne bi bila od pomoći Kristova molitva. Ona je bila od koristi mnogima koji su se na nj okomili, od kolike će tek pomoći biti onima koji se njemu obraćaju?

Neznanje je iščezlo, poteškoća je ublažena i sveta je Kristova krv ugasila onaj ognjeni mač koji je zatvarao predio života. Tama je drevne noći ustuknula pred pravim svjetlom.

Kršćanski je puk pozvan k bogatstvima raja. Svima je preporođenima iznova omogućen povratak u izgubljenu domovinu, ako netko sam za se ne zatvori put koji je vjera razbojnika znala otvoriti.

I da nas ne bi brige sadašnjeg života čas sa zebnjom čas oholo tako obuzele te se ne bismo svim srcem trudili, slijedeći njega kao uzor, da se upriličimo svome Otkupitelju. Ništa nije učinio ili podnio što ne bi bilo za naše spasenje kako bi sila koja je bila u glavi prešla i na tijelo.

Jer prije svega koga je od ljudi, ako ne nevjernika, ostavilo bez svoga smilovanja samo ono uzimanje u božanstvo naše naravi po čemu je Riječ postala tijelo i stanovala u nama? Tko je taj čija narav nije s Kristom zajednička, ako prima onoga koji je uzeo našu bit i preporođen je onim Duhom kojim je on rođen? A onda tko u njemu ne raspoznaje svoje slabosti? Tko ne vidi da je oblik sluge uzimao hranu, imao potrebu za odmorom u snu, zabrinutost u tuzi, suze radi sažaljenja?

Budući da je našu narav trebalo izliječiti od starih rana i očistiti od nečistoće grijeha, Jedinorođenac je Božji tako postao sin čovječji da uistinu nije ostao ni bez istinske ljudskosti ni bez punine božanstva.

Nama koristi što je mrtav ležao u grobu i što je treći dan uskrsnuo kao i to da je uzašao nad sve visine neba i sjedi s desna Očeva veličanstva. Idemo li putem njegovih zapovijedi i ako se ne stidimo priznati ono što je u tjelesnoj poniznosti učinio za naše spasenje, bit ćemo također sudionici njegove slave. Bez ikakve sumnje ispunit će što je rekao: Svakog tko me prizna pred ljudima, i ja ću priznati pred svojim Ocem koji je na nebu.

(Služba čitanja, četvrtak u četvrtom korizmenom tjednu)