Kardinal Bartolucci: 40 godina na čelu papinoga zbora

Razgovor s bivšim ravnateljem Zbora Sikstinske kapele

Carmen Elena Villa

Među kardinalima imenovanima 20. studenoga je i Domenico Bartolucci, koji je više od 40 godina bio ravnatelj Papinskoga zbora Sikstinske kapele. Iako je, sa svoje 93 godine, prošao dob kardinala izbornika, Benedikt XVI. ga je ubrojio u Kardinalski zbor, zbog „velikodušnosti i predanosti u služenju Crkvi“, kako je rekao u najavi konzistorija, 20. listopada. Njegova su djela objavljena u više svezaka.

ZENIT je razgovarao s kardinalom o godinama koje je provao kao ravnatelj Zbora, i o njegovim pogledima na današnju sakralnu glazbu.

ZENIT: Kako ste primili ovo imenovanje?

Kardinal Bartolucci: Nisam ga očekivao. Istina je da je to znak Papine ljubavi za sakralnu glazbu, očit poziv, posebno u trenutku krize. Prije je glazba bila duša liturgije. Čak i u selima – ja sam Toskanac, iz maloga sela Borgo San Lorenzo – svi su pjevali na trgu, u crkvi, u procesijama, slušale su se glazbene skupine. Danas postoje vrlo sposobni mladi, ali je glazbena formacija često vrlo neprikladna. Ne znam koga treba kriviti, ali sada dominiraju stadion i diskoteke, i sve je svedeno na tržište.

ZENIT: Kako ste otkrili svoje glazbeno zvanje?

Kardinal Bartolucci: Kao dječak, rastao sam uz oca koji je bio strastveni crkveni pjevač. Glazba je bila vrlo važna u sjemeništu, iako u mom slučaju, poglavari su me čuvali od nje, jer su se bojali da će mi to ometati učenje grčkoga i latinskog. Onda sam došao u Rim, i postao očaran životnošću glazbenih kapela u bazilikama. Imenovan sam vice-maestrom u Bazilici sv. Ivana na Lateranu, i kasnije maestrom Liberijanske glazbene kapele u Svetoj Mariji Velikoj, kao nasljednik Licinija Reficea, 1955. Imenovan sam vice-maestrom Sikstinske kapele s don Lorenzom Perosijem. Ostao sam s njim četiri godine, i nakon njegove smrti 1956., Pio XII. me imenovao trajnim ravnateljem Sikstinske kapele. Unatoč ovome „trajni“, s navršenih 80 godina su me udaljili. Nije mi to bilo rečeno, saznao sam za svoga nasljednika kad je već sve bilo gotovo.

ZENIT: Kakvo je bilo razdoblje u kojem ste bili ravnatelj Sikstinske kapele?

Kardinal Bartolucci: Sistina je imala veliku živost do koncila. Sjećam se prekrasnih obreda s papom Pacellijem i s papom Ivanom XXIII. Nakon liturgijske reforme, naš je doprinos papinskim liturgijama znatno smanjen. Spasili su nas koncerti po cijelom svijetu gdje smo mogli održati živim veliko naslijeđe Kapele: putovali smo u Austriju, Njemačku, Irsku, Francusku, Belgiju, Španjolsku, Filipine, Australiju, Kanadu, Sjedinjene Države, Tursku, Poljsku i Japan.

ZENIT: Kakvo je bilo zanimanje Pija XII. za sakralnu glazbu?

Kardinal Bartolucci: Papa Pacelli je volio sakralnu glabu, i često je, za opuštanje svirao violinu. S njim su se obredi često odvijali u Sikstinskoj kapeli. Bio je izvanredan lik, velike kulture i humanosti.

ZENIT: A u vrijeme Ivana XXIII.?

Kardinal Bartolucci: Sikstinska kapela mnogo duguje Ivanu XXIII. U njegovo je vrijeme, i zbog njegovog zanimanja, odobren moj plan reforeme. S Perosijem stvari su, nažalost, zbog njegove bolesti, išle nizbrdo. Na primjer, Kapela nije imala fiksiranu strukturu pjevača, središte ili arhiv. Zahvaljujući Ivanu XXIII. obnovili smo sve ispočetka, i mogla se uspostaviti Schola puerorum, isključivo za formaciju dječaka. S djecom smo za Božić pjevali ispred jaslica u papinskom apartmanu. Bilo je dirljivo.

ZENIT: Mislite li da sakralna glazba može ponovo postati ono što je bila?

Kardinal Bartolucci: Trebat će vremena. Nema više maestrâ iz prošlosti, jer se više ne osjeća potreba za njima. Živimo u nadi. Benedikt XVI. jako voli gregorijanski koral i polifoniju i želi vratiti uporabu latinskoga. On razumije da je bez latinskoga repertoar iz prošlosti osuđen na arhiv. Potrebno je vratiti se liturgiji koja daje prostora glazbi, s okusom za lijepo, i prema tome istinskoj sakralnoj umjetnosti.

ZENIT: Što mislite o pjevanju puka na liturgijskim slavljima?

Kardinal Bartolucci: Potrebno je biti oprezan i ne generalizirati. Nisam protiv toga da ljudi pjevaju, kao što me neki optužuju. Štoviše, još prije koncila pisam sam pučke napjeve za liturgiju i bili su na talijanskom. Bili su rašireni po talijanskim župama. Postoje, zatim, konteksti gdje se nužno traži Schola cantorum, ili zbor koji može izvesti istinsku umjetnost. Razmotrite repertoar gregorijanskoga korala, koji zahtijeva istinske umjetnike da se izvede kako bi trebao, ili na veliki repertoar polifonije. U tim slučajevima ljudi sudjeluju s punim pravom, hranjeni i slušajući, ali pjevači su oni koji daju svoju prefesionalnost i sposobnost u službu drugih. Nažalost, mnogi u ovim godinama novinâ misle da sudjelovati znači „raditi bilo što“.

ZENIT: Tako su Vaši omiljeni autori, Vaši izvori nadahnuća?

Kardinal Bartolucci: Za sakralnu glabu, dva velika patrijarha su Palestrina i Bach. Palestrina je prvi intuicijom osjetio što znači savršeno prilagođena polifonija uz sakralni tekst. Nije se slučajno Tridentski sbaor pozivao na njega pri uspostavljanju kanona sakralne glazbe. Bach je također velik, ali više odražava nordijski duh. U svakom slučaju, obojica pokazuju da je glazba postala velikom kroz crkvene zborove. Zapad ima bogatu glazbenu povijest, koja je uzeta i iz istočnih kultura. Danas postoji potreba da se ona obnovi i da joj se dadne prostora tamo gdje je rođena, to jest u liturgiji.