Saturday, July 9, 2011

Mons. Vincent Nichols: Liturgija nije moje vlasništvo ili stvaralaštvo

U propovijedi održanoj na godišnjoj Proslavi svećeništva Westminsterske nadbiskupije, na kojoj su sudjelovali svećenici iz nadbiskupije, i održanoj 7. lipnja 2011., nadbiskup Vincent Nicholas razmatrao je o ulozi svećenika u Misi.

- - -

Evanđelje naše današnje Mise vodi nas u srce odnosa između Oca i Sina. Ovo je čudo našega poziva, čudo otajstva koje služimo: da smo mi, ljudska bića, primljeni u povjerenje i ljubav Oca i Sina, što je život Duha Svetoga.
U ovo otajstvo najsnažnije ulazmo po slavlju Mise. Ovdje je sav Očev dar. Ovdje je sva slava Oca i Sina. Ovdje je naše sudjelovanje u toj slavi, svjesni da je izražena u i po požrtvovnoj ljubavi križa.
U svjetlu i dubini ovoga velikog otajstva, htio bih razamtrati o našem svećeničkom udjelu u slavlju Mise. Želim to učiniti s izravnošću i neposrednošću, jer, kada je riječ o liturgiji, živimo u osjetljivom i kreativnom vremenu. Ovo je vrijeme kada Crkva od nas traži da ponovno steknemo nešto od bogatstva i dubine našeg liturgijskog nasljeđa i, istovremeno, uvijek osiguramo da je liturgija pri tome znakovita i dobra. Među nama svećenicima, liturgija olako postaje predmet preprike. Ne bi trebalo biti tako.
Danas koristimo tekst novog engleskog prijevoda. On simbolitira tako puno. Izrazito smo svjesni novosti riječi koje koristimo. Trebamo se koncentrirati na njih. Potreban nam je svjež pristup nasuprot dugo formiranih navika i prisnosti.
Htio bih razmatrati o našoj ulozi u svemu ovomu, i predstaviti vam svoja uvjerenja. Pri tome se nadam da bih mogao pomoći oblikovati vaše odgovore. Mogu samo pokušati.

Četiri su ključne točke koje oblikuju moje razmatranje, sve u kontekstu evanđeoske istine koju smo čuli. One su, temeljno, stvari srca, naše raspoloživosti. Kao takve, mogu oblikovati ono što radimo. Činimo dobro ispitujući što nam leži na srcima.

1. Moje je prvo uvjerenje ovo: Liturgija nikada nije moje vlasništvo, ili moje stvaralaštvo. Ona je nešto što nam je dano, od Oca. Stoga, moji osobni ukusi, moje preferencije, moja osobnost, moje viđenje ekleziologije, marginalni su, nevažni, kada je riječ o slavljenju Mise. Mi odjevamo misno ruho da umanjimo svoje osobne preferencije, ne da ih izrazimo ili naglasimo. Liturgija nije naša. Nikada je ne treba koristiti kao oblik samoizražavanja. Upravo suprotno je ispravno. U biskupiji, kada se mijenjaju svećenici na župi, treba biti jasan kontinuitet u načinu slavljenja Mise. Misa je čin Crkve. To je ono što je važno, ne moje mišljenje. Jednom sam čuo da blaženi papa Ivana Pavao nikada nije komentirao o Misi koju je slavio. To je Misa. Moja je zadaća biti vjeran.

2. Moja je druga točka ovo: Liturgija oblikuje nas, ne mi liturgiju. Riječi Mise oblikuju našu vjeru i našu molitvu. One su bolje od moje spontane kreativnosti. Moje je mjesto u Misi vrlo jasno: ja sam instrument u ruci Gospodnjoj. Nisam dirigent, a još manje skladatelj. Zaređen u osobi Krista Glave, ja sam samo instrumentalni uzrok ovog velikog otajstva. Ovo je jako važno. Moje slavlje Mise svakoga jutra oblikuje moje srca za predstojeći dan. Na Misi sam Gospodinov instrument, baš kao što se nadam biti tijekom dana koji slijedi. U svim događajima dana, u odlukama koje donosim, riječima koje govorim, moja je najveća, najsigurnija nada da će me Gospodin koristiti i da mu ja, osobno, neću stati na put. Mi smo služitelji liturgije po kojoj nam Bog otvara svoj spasonosni život.

3. Moje je treće uvjerenje ovo: naša je uloga da prikazujemo Misu kao službu narodu. Čineći to, mi biramo i prosuđujemo o tome kako uraditi pojedine askpekte Mise. Pri tome, uvijek nam na prvom mjestu na umu treba biti da je srce Liturgije susret naroda s Gospodinom. Sve što se tiče liturgije služi u tu svrhu. Stoga, u izborima koje činimo, što daje poseban ton liturgiji, naš pozitivni kriterij trebao bi biti: hoće li ovo služiti susretu naroda s Gospodinom? Naravno, mogu poslužiti i stare i nove stvari. Naši izbori oblikovani su i uputama Crkve u njezinim normama i vodiljama, i našom dužnošću da služimo svom narodu.
Čini mi se da je jedna stvar, iznad svega, potrebna da bi se ostvario ovaj dragocjeni, preobražavajući susret s Gospodinom: prostor, prostor koji omogućava kretanje srca prema Gospodinu, i Njegovo prema nama. Na Misi nam treba prostora - prostora za tišinu, prostora za tihu rekolekciju naroda, i prije i za vrijeme Mise. Stoga, način na koji slavimo Misu nikada ne treba biti dominirajući ili nadmoćan nad onima koji sudjeluju. Treba biti dobro prosuđen, s poštivanjem zajednica, osjetljiv na njihove duhovne potrebe.
Po mom mišljenju, jedna odlika povećava ovaj osjećaj božanski ispunjenoga prostora u kojemu štujemo Boga: to je ljepota liturgije i njezino strahopoštovanje. Lijepa crkva o kojoj se vodi briga, najbolja je priprava koju možemo pružiti. Nedavno sam se prisjetio riječi kardinala Humea: naše crkve nisu samo zgrade u kojima štujemo Boga, nego zgrade kojima Ga štujemo. Svima vama zahvaljujem za Vaše napore u ovom važnom pogledu. Crkva kao arena ljepote za Gospodina je, čini mi se, uvijek odskočna daska za živahnu župu.

4. Moja je četvrta i zadnja točka sljedeće: kadgod liturgija Crkve, slavlje Mise, istinski ulazi u naše srce i dušu, tada je rezultat živ osjećaj misije. Kada susrećemo Gospodina u svoj njegovoj ljubavi prema nama, tada smo spremni odgovoriti, posebno u brizi koju pružamo najslabijima i najpotrebnijima, onima koji su najbliže Srcu našega Spasitelja. Naš dijecezanski Conversation in Caritas, o socijalnom pristupu u našim župama, ima Euharistijski centar. Hvala vam za sudjelovanje u njemu. Temeljito slavlje Mise neizbježno vodi do praktičnih izraza suosjećanja i volje za služenjem. To je jednostavno tako.

Braćo moja, svjestan sam dužine ovih riječi i njihovog nategnutog karaktera kao propovijedi. Ali ovo su važne stvari, sada i u mjesecima koji su pred nama, u našim srcima.
Sve što u Misi primamo dar je od Oca. To nikada nije naše da koristimo ili oblikujemo kako nam se sviđa. U Misi, sve je na slavu Sina. Pri tome, mi nismo ništa više nego instrumenti, ponizni i oduševljeni da možemo dati svoj dio. U Misi, sve je zbog našega naroda: da oni mogu susresti jedinoga istinskoga Boga i Isusa Krista kojega je On poslao. U Misi, mi koji poznajemo Njega također znamo da smo na ovom svijetu da služimo čovječanstvu u Njegovo Ime, dok on ponovno ne dođe. To su oblježja naše liturgije, mjere po kojima možemo provjeravati svoja srca, svoje nakane i svoja djela.
Među nama neka bude ponizno, radosno služenje Gospodinu. Prihvatimo s radošću potragu za obnovom u našem slavlju Mise, vođeni samo Crkvom i neka naša vlastita vjera i molitva bude svakodnevna vodilja u onome što se traži od nas. Amen.

No comments:

Post a Comment