Tišina na Trgu i šutnja u Liturgiji

Prema mnogima, najdojmljiviji dio bdijenja s mladima koje je Sveti Otac predvodio u subotu na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, bila je molitvena šutnja pred Presvetim Sakramentom. Mediji prenose riječi glasnovogornika Tiskovnog ureda Svete Stolice, o. Federica Lombardija: "Papa je osobito bio dirnut susretom s mladima, i to molitvenom atmosferom na Trgu, koji je sinoć, kaže Lombardi, na neki način postao hram. Mladi su pokazali svoj duh oduševljenjem, ali i tišinom za vrijeme adoracije oltarskom sakramentu. Lombardi kaže da se mogao čuti pjev ptica kakva je tišina nastala."

Kratki tekst o šutnji i tišini u liturgiji, izvorno je objavljen na stranicama Ureda za liturgijska slavlja Vrhovnoga svećenika.

- - -

Vrijeme šutnje u Euharistijskom slavlju

Opći uvod u Rimski misal u broju 45 propisuje:

U određeno vrijeme neka se, kao sastavni dio slavlja, obdržava i sveta šutnja. Narav pak te šutnje ovisi o trenutku u kojemu u pojedinome slavlju dolazi. Svaki pojedini vjernik sabire se u pokajničkome činu i nakon poziva na molitvu, kad završi čitanje ili homilija, kratko razmatra o onome što je čuo, a poslije pričesti hvali i moli Boga u svome srcu.

Pohvalno je da se već prije samoga slavlja obdržava šutnja u crkvi, u sakristiji i njima bližim mjestima, kako bi se svi oraspoložili da pobožno i pravo vrše sveta otajstva.

Paragraf 30 konstitucije o liturgiji, Sacrosanctum Concilium, također propisuje: “U pravo vrijeme neka se obdržava i sveta šutnja.”

Broj 56 Općega uvoda više naglašava važnost tišine unutar liturgije Riječi, dok broj 78 razjašnjava isto za liturgiju Euharistije: “Euharistijska molitva zahtijeva da je svi slušaju s poštovanjem i u tišini.” Broj 84 zatim podvlači važnost obdržavanja tišine kao načina dobre priprave za Svetu Pričest: “Svećenik se tihom molitvom pripravi da plodonosno primi Tijelo i Krv Kristovu. Vjernici čine to isto moleći u šutnji.” Konačno, isto se držanje predlaže za vrijeme zahvaljivanja nakon pričesti: "Kada završi pričešćivanje, svećenik i vjernici, ako je zgodno, neko vrijeme mole u tišini. Ako se želi, čitava zajednica može pjevati neki psalam ili drugu hvalbenu pjesmu ili pak himan." (br. 88)

U nekoliko drugih paragrafa Općega uvoda ponavljaju se sliče upute o tišini, tako da je tišina sastavni dio liturgijskoga slavlja.

Sluga Božji Ivan Pavao II. priznao je da, u aktualnoj praksi, uputa Drugog vatikanskog sabora o svetoj šutnji, uputa kasnije uvrštena u Opću uredbu, nije uvijek vjerno obdržavana. On piše: “Aspekt koji moramo promicati u našim zajednicama s većom zauzetošću je iskustvo šutnje. … Liturgija, sa svojim različitim trenutcima i simbolima, ne može ignorirati šutnju.” (Spiritus et Sponsa, br. 13)

Ovdje se možemo prisjetiti teksta tadašnjeg teologa i kardinala Josepha Ratzingera:

Sve jasnije bivamo svjesni da na liturgiju spada i šutnja. Bogu koji govori odgovaramo pjevanjem i molitvom, ali veća tajna koja nadilazi sve riječi poziva nas i na šutnju. Dakako, to mora biti ispunjena šutnja, nešto više od odsutnosti govora i akcije, djelovanja. Od liturgije očekujemo upravo to da nam ona ponudi pozitivnu tišinu u kojoj ćemo pronaći sami sebe i put do sebe. (Duh liturgije – temeljna promišljanja, str. 204)

Stoga, obdržavanje trenutaka šutnje predviđenih liturgijom, od velike je važnosti. Ovi trenutci tišine jednako su integralan dio ars celebrandi služitelja, kao što je i participatio actuosa sa strane vjernika. Šutnja je u liturgiji trenutak u kojem se s većom pozornošću sluša Božji glas, i internalizira Njegova riječ, tako da donosi plodove svetosti u svakodnevnom životu.