17 October 2022

J. B. Kuhner: Newmanov problem u Crkvi

Većina je ljudi svjesna općega obrisa intelektualne i duhove potrage sv. Johna Henryja Newmana. Darovit učenjak i svećenik Anglikanske crkve, Newman je preuzeo na sebe povijesnim istraživanjem dokazati da je anglikanski Via media, ili Srednji put, između protestantizma i rimokatoličanstva, predstavljao istinski put Kristove Crkve kroz stoljeća.

Međutim, Newmanovo je vlastito istraživanje imalo suprotan učinak od onoga što je namjeravao: nakon mnogo istraživanja, pisanja i raspravljanja, došao je do zaključka da je Rimokatolička crkva prava Crkva, predaja koja nam je prenesena od apostola. Njegova su ga povijesna istraživanja toliko uvjerila u tu činjenicu, da je došao do jezgrovite izjave – koja je iz njegova pare bila potpuno ozbiljna – "Biti duboko u povijesti znači prestati biti protestant".

Newmanova riječ, naravno, nije bila konačna riječ o tom problemu. Bilo je mnogo dubokih povjesničara od Newmana koji su ostali protestantima. Istina je, međutim, da se njegov intelektualni put do Katoličke crkve pokazao dobro utabanim. Mnogi inteligentni i pobožni članovi Anglikanske crkve, nakon mnogo razmišljanja, prešli su na katoličanstvo. Upoznao sam mnogo takvih ljudi dok sam bio na Oxfordu. Doista, može se gotovo pretpostaviti da su, na mjestima poput Oxforda, inteligentni, promišljeni anglikanci tradicionalističke vrste, koju slušaju latinske propovijedi kod sv. Marije i vole staru polifoniju Engleza, poput Thomasa Tallisa, barem razmišljali o prelasku na katoličanstvo. Mnogima se ne sviđa pomisao stvarnoga obraćanja, ali slute da bi bilo intelektualno pošteno od njih da to učine. Njihovi umovi slijede logičan slijed misli, kakav je Newman davno opisao. Uzimam, dakle Newmana, kao primjer intelektualno ozbiljne osobe, koja je navedena prihvatiti katoličku vjeru onime što on smatra da je njegova intelektualna dužnost.

Zašto ga spominjem? Kao prvo, njegov blagdan – papa Franjo proglasio ga je svetim 2019. – pada 9. listopada. Ali također vjerujem da Crkva danas ima novi Newmanov problem.




Kao što svaki čitatelj ovih stranica zna, papa Benedikt je svojim motu propriom Summorum Pontificum 2007. godine dopustio neograničenu uporabu tradicionalne latinske mise, kako je izražena u misalu iz 1962. godine. Papa Franjo je vlastitim motu propriom Traditionis Custodes, tvrdeći da se ova latinska misa pokazala razdornom, izrazio namjeru vratiti latinski obred Katoličke crkve na jedinstven oblik mise i jednu liturgijsku knjigu, zabranivši tradicionalnu latinsku misu.

Međutim, možda neće biti tako lako vratiti se u život prije Summorum Pontificum. Zašto? U petnaest godina od Summorum Pontificum, mnogi su ljudi iskoristili dostupnost latinske mise. Mnogi su je pronašli duhovno više zadovoljavajućom. Mnogi su se pitali zašto; što dovodi do drugog pitanja: ako stara misa može biti više zadovoljavajuća, zašto je nova misa manje? Drugim riječima, prisutnost latinske mise potaknula je zanimanje za ono što je pošlo krivo s reformom.

Rezultat su stotine – tisuće – članaka koji uspoređuju molitve, glazbu, kalendar, lekcionar i još mnogo toga. Mnogi od tih članaka prerasli su u izvrsne, promišljene knjige. Oni su djelo skupine ljudi koji sebe nazivaju Novim liturgijskim pokretom. Bezbrojni detalji reforme i bezbrojni detalji tradicionalne latinske mise bili su podvrgnuti pomnom ispitivanju. Povijesni zapis također je dobio na pozornosti. Spoznaja da su drugu euharistijsku molitvu u roku od dvadeset četiri sata preradila dva čovjeka u trattoriji u Trastevereu, ne znači da je ona loša, ali svakako ne može zahtijevati autoritet kakav ima rimski kanon, koji je ostao gotovo nepromijenjen tisuću i pet stotina godina. Problem je sljedeći: biti duboko u povijesti reforme znači izgubiti velik dio svoje naklonosti prema novoj Misi.

Za većinu katolika to nije problem. Neće čitati životopis vlč. Annibalea Bugninija, osobe koja je intelektualno najodgovornija za rimokatoličku liturgiju kakva je danas. Ne uznemiruju se što se iz Mise na Dušni dan izbacuje riječ "duša", kao izraz zastario i neprikladan za suvremenog čovjeka – nisu ni svjesni da je to učinjeno. Ne znaju da se na svakoj Misi čitao početak Evanđelja po Ivanu, nasilno vjernicima predstavljajući da je “Riječ tijelom postala i nastanila se u nama” sam smisao mise. Neće uspoređivati razne zborne molitve za nedjelje nakon Duhova, da vide je li nešto važno izgubljeno. Vjerojatno će biti jednako zabrinuti zbog ovih stvari kao što je prosječan anglikanac zabrinut zbog odbijanja Katoličke crkve prema monofizitizmu (teme koja je pokrenula Newmanova povijesna istraživanja). Možete živjeti dobrim, kršćanskim životom stojeći dobro po strani od ovih rasprava.

Međutim, ono što vidim među nekolicinom odabranih kojima je stalo do ovih stvari je dosljedno: oni vjeruju da liturgijska reforma provedena nakon Drugog vatikanskog koncila, i uvelike u proturječju s njegovim odredbama, predstavlja pokušaj da Katolička crkva zauzme sredinu između tradicije – s latinskim, gregorijanskim pjevanjem i očuvanjem tradicije – i protestantizma. Drugim riječima, predstavlja upravo onaj Via media koji je Newman isprva smatrao tako privlačnim u Anglikanskoj crkvi – a zatim je, nakon dubljega istraživanja, otkrio da mu je intelektualna dužnost napustiti ga.

Jedan od najviše zabrinjavajućih nedavnih događaja bio je komentar pape Franje u Desiderio Desideravi: “Ne vidim kako je moguće reći da netko priznaje valjanost Koncila – iako me čudi da bi se katolik mogao usuditi ne učiniti to – i u isto vrijeme ne prihvatiti liturgijsku reformu proizašlu iz Sacrosanctum Concilium.” Drugim riječima, Papa, s timom liturgičara i pisaca tekstova, nije čak ni voljan pozabaviti se onim što je njegov prethodnik nazvao "problemom novog Misala", koji, rekao je papa Benedikt, "leži u njegovu napuštanju povijesnoga procesa to je uvijek bilo kontinuiran, prije i poslije sv. Pija V” – upravo ono što je Newmana toliko privuklo Rimokatoličkoj crkvi.

Benedikt nastavlja: „Mogu sa sigurnošću reći, na temelju moga poznavanja koncilskih rasprava i moga opetovanog čitanja govora koncilskih otaca, da to ne odgovara nakanama Drugoga vatikanskog sabora.“

Drugim riječima, imamo Newmanov problem. Imamo slomljenu kršćansku tradiciju u ime Via media s trenutnom privlačnošću, ali nedovoljnom dubinom. Imamo ljude duboko upućene u povijest reforme koji su se našli intelektualno prisiljeni priznati da je liturgijska reforma bila neuspješna, a Crkva je kao posljedicu toga izgubila nešto važno. I imamo intelektualce koji prelaze Tiber kako bi se ujedinili s Rimom tradicije, i pronalaze papu s druge strane, koji im se žestoko protivi, i odbija se čak i pozabaviti njihovim problemima.

To je potpuno nova situacija – koja nas tjera da uzviknemo: “Sancte Ioannes Henrice Newman, ora pro nobis.

John Byron Kuhner, Inside the Vatican, rujan-listopad 2022.
Prevedeno prema objavi na blogu Rorate caeli.

17 June 2021

Bože, daj mir i jedinstvo

Iz hrvatske glazbene prošlosti


Bože, daj mir i jedinstvo.

O. Antonin Zaninović O. P. — Dubrovnik.

Po župskim i drugim crkvama hvarske biskupije, a izvan ove, u koliko znam, još u Trogiru pjevaju se kroz korizmu preko mise nekoji vapaji, koje negdje zovu prema početnim riječima: Bože, daj mir (i) jedinstvo, negdje (na otoku Braču) prema riječi, što dolazi u drugoj prošnji: Didina, a negdje opet općenitim imenom: Molbe, Molitve.

U tim vapajima, koji su sastavljeni poput stihova u psalmima sa stankom po sredini, prosi se u Boga mir i jedinstvo za svetu Crkvu, pomoć protiv neprijatelja, oslobođenje svete Zemlje od poganskih ruku te očuvanje od raznih nesreća. U njima se također preporučuju svi vjerni mrtvi, onda mjesto, država, a negdje papa i vladar. Iza vapaja slijede tri, a negdje i četiri molitve.

Tekst tih vapaja i molitava, što ga ovdje donosim, uzeo sam iz rukopisne knjižice, koja pripada župskoj crkvi u Grablju na otoku Hvaru, za koju je bila napisana u Starom Gradu na istom otoku g. 1816.,1 a iz koje i sada još pjevaju. Staru ortografiju izmjenio sam novom. Tekst glasi:

Molbe koje se govore po svu Korizmu na Misi
pokli se reče: Sanctus.

Bože daj mir i jedinstvo: u svetoj Crikvi karšćanskoj.
Odgovara se na svaku Molbu: Isuse pomiluj nas.

I ne daj da ti izgine: didina tvoja.
I daj Bože dobiće: Cesarskomu Vladanju.
Čin da se od nas odvrati: saržba tvoja.
Ne pristani se Bože: za nas arvati.
I onim daj dobiće: koji se za nas arvu.
Da ne reku Pogani: di njin je Bog njih.
Slobodi nas i brani: oda svake nevolje.
Pogledaj na nas Bože: i pomiluj nas.
Svi smo ti prigrišili: primi pokoru našu.
Čini da za nas stane: tvoje milosardje.
Vapjenje puka tvoga: usliši Bože.
I za svim prosvitli: narode suprotivne.
Slobodi Zemlju Svetu: od ruk poganskih.
Čuvaj nas od pomora: ratih i glada.
Daj pokoj dušam virnim: koje su priminule.
Hotij njim pokoj dati: i svitla pribivanja.
Razruši sva vićanja: neprijatelj naših.
Došlo do tebe Bože: naše moljenje.
Stražnik nam budi selu: i svoj Daržavi.
Raduj se Bože vazda: Vira Karšćanska.

U svakoj nevolji i suprotivi našoj.
Pomogla nas Blažena Divica Marija.

Pomolimo se.
Dopusti molimo te Gospodine Bože, da mi sluge tvoje prez pristanka pameti i tila zravje (sic!) uživamo i slavnim moljenjem Blažene vazda Dive Marije, da budemo od sadanje žalosti izbavjeni i vikovnje radosti napunjeni.
Svemogućni vičnji Bože, komu su u ruci svi Vlasti i Kraljevstva i zakoni (sic!): pogledaj na pomoć karšćansku: da narodi koji se u njih svojevostvo uzdaju desnicom tvoga mogustva budu potarveni (od druge ruke prekriženo, pa napisano: poniženi).
Svemogući vikuvičnji Bože, koji si sazidal i čuval (sic!) gornji Grad Jeruzolimski, sagradi i čuvaj misto ovo s onima koji pribivaju u njemu: da bude u njem kripko pribivanje i mirno. Po Isukarstu Gospodinu našemu. Amen.

U svim mjestima ne idu istim redom ovi vapaji, a imade također nekojih razlika i dodataka u tekstu. Treći vapaj se mijenjao tokom vremena prema političkim promjenama. Ni one molitve, što slijede, nijesu svugdje jednake. U Dolu na otoku Hvaru treća molitva glasi ovako: »S(v)emogući i vičnji Bože, u koga su ruci svih Vlastih i Kraljevstvih razlozi, pogledaj na pomoć karšćansku, da narod Turski, ki se u svoju silu uzda, mogustvom (sic!) desnice tvoje ponizi se. Po Isukarstu Gospodinu našem.«2

Nego osim hrvatskoga sačuvao nam se je i latinski tekst ovih prošnja. U Hvaru u stolnoj crkvi pjevalo se prije na župskoj misi hrvatski, a na pjevanoj konventualnoj i pontifikalnoj latinski. S prestankom svjetskog rata prestao je taj običaj, pa se od onda (g. 1919.) također na konventualnoj i na pontifikalnoj misi pjeva hrvatski. Ne znam, kako je sada u Trogiru, ali prije se sigurno u ondješnjoj zbornoj crkvi pjevalo i latinski. Hrvatski tekst potom ne će biti izvoran, nego prijevod s latinskoga. Da ne propadne, donijet ću ovdje i taj latinski tekst prema rukopisu stolne crkve u Hvaru, napisanu zadnje četvrti prošloga vijeka.

Preces.

Deus, da pacem et unitatem: in Sancta Ecclesia Catholica.
  Domine miserere.

Deus, non pereat a te: hereditas tua.
Miserere Domine famulo tuo: Pontifici nostro . . . (ime).
Deus dona felicitatem: clementissimo Imperatori nostro.
Avertatur a nobis Domine: ira tua.
Deus: pugna pro nobis.
Pugnantibus pro nobis Domine: dona victoriam
Domine, ne dicant gentes: ubi est Deus eorum.
Libera nos Domine: ab omni plaga.
Aspice Domine: et miserere nobis.
Peccavimus tibi Domine: aspice satisfactionem nostram.
Intercedat pro nobis Domine: pietas tua.
Clamorem populi tui: Deus exaudi.
Gentes adversas: Deus illumina.
Domine, libera Terram Sanctam: de manu Paganorum.
Deus aufer mortalitatem: famem et gladium a facie terrae.
Deus in tua fide defunctis dona requiem: et lucidas mansiones.
Destrue Domine: consilia inimicorum nostrorum.
Perveniant ad te Deus: orationes nostrae.
Vigila domine, super Terram nostram: et universum Imperium.
Fides Catholica: Domine laetetur.

Vr. In omni tribulatione et angustia nostra.
Res. Succurrat nobis Piissima Virgo Maria.

Oremus.
Concede nos famulos tuos quaesumus Domine perpetua mentis et corporis sanitate gaudere...
Defende quaesumus Domine Beata Maria semper Virgine... istam ob omni adversitate familiam...
Omnipotens sempiterne Deus, in cuius manu sunt omnium potestates et omnium jura Regnorum...
Omnipotens sempiterne Deus, aedificator et custos Jerusalem Civitatis supernae, aedifica et custodi locum istum cum omnibus habitatoribus suis, ut in eo sit domicilium stabilitatis, sanitatis, et pacis. Per Christum Dominum nostrum. Amen.

Kada su nastale ove prošnje? Najstariji njihov zapis, što sam ga vidio, iz osamnaestog je vijeka,3 ali su bez sumnje mnogo starije. Iz samog teksta možemo zaključiti, da su ovi vapaji nastali u doba, kad su svetu Crkvu i kršćanski puk tištile velike nesreće. Kasnije od 16. vijeka ne će biti, a možda ćemo biti blizu istini, ustvrdimo li da su iz prve polovice toga vijeka. Kroz to vrijeme Turci su naime sve više napredovali i harali po kršćanskim zemljama te bili naumili da dopru do samog Rima i unište kršćansku vjeru. Već koncem 15. vijeka, g. 1492. provalili su i opljačkali zadarsku okolicu, a šest godina kasnije zaposjeli su makarsko primorje. Prvih godina 16. vijeka navaljivali su na okolicu Splita, Trogira i Šibenika. God. 1520. pao im je u ruke Drniš, a g. 1522. Knin i Skradin. Nakon poraza ugar. vojske pod Mohačem (1526.) i nakon zauzeća Jajca (1528.) postavši silovitiji, uzeše još žešće navaljivati s kopna i s mora na naše primorske strane. Koliko je ondašnji naš narod od tog zuluma trpio, opisao je živim bojama splitski nadbiskup Bernard Zane u svom govoru, što ga je držao pred Papom i kardinalima u Rimu na petom lateranskom saboru g. 1512. »Da ne nabrajam, govorio je spomenuti nadbiskup, davnije žalosti, uzrokovane nam od Turaka, koje jur poznajete, promislite već današnje nevolje kršćana, na koje oni silno navaljuju . . . Mojim očima ja sam vidio po predgrađima svoga prabiskupskog Špljeta, onoga nesretnoga grada, kako se zalijeću, da sve ruše vatrom i mačem i da u sužanjstvo gone moju i vašu djecu, mušku i žensku; a to je jednako vidjelo po svojim gradovima dvanaest ovisnih mojih biskupa . . . Često, tužna mene i nevoljna, stojeći pri službi Božjoj, bio sam prisiljen da svučem crkovnu odjeću, latim oružje i poletim na gradska vrata, da hrabrim ustravljeni svijet i tješim ožalošćene, da se snažno opru krutom krvopiji.«4 Nadbiskup Zane živo je nastojao na spomenutom saboru, da bi se poduzela zajednička borba kršćanskih naroda protiv Turčina. I hrvatski ban biskup Petar Berislavić slao je više puta poslanike k papi i na kraljevske dvorove, da bi pritekli u pomoć proti zajedničkom neprijatelju, ali sva nastojanja s naših strana i sva zauzimanja rimskih papa kod kršćanskih vladara nijesu imala uspjeha, jer su kršćanski vladari bili među sobom zavađeni i rat vodili, prolijevali su kršćansku krv i otimali jedan drugome kršćanske zemlje.

U takovim prilikama nije preostajalo, nego obratiti se još usrdnije Bogu i moliti Ga da se On smiluje, da dade mir i slogu kršćanskim narodima, da pomrsi sve osnove neprijatelja svoje vjere i tako spasi »didinu« t. j. baštinu svoju. I povjesničar Farlati5 doista ističe, da je spomenuti nadbiskup Bernard osobno molio za to Boga i drugima naredio, da za istu svrhu mole. Isti pisac pripovijeda malo dalje u svom djelu,6 da je papa Pavao III. potaknuo biskupe i kršćanske narode, da uznastoje javnim molitvama i svetim misama umilostiviti Boga i isprositi njegovu pomoć, da se satre moć zajedničkog neprijatelja te da je čuvši za pad Klisa u turske ruke (g. 1537.) naredio u Rimu javnu procesiju, u kojoj je i on s najvećom pobožnošću pješice išao.

Bit će dakle, da su upravo kroz ono vrijeme nastale i ove pokorničke prošnje. U prilog tome mišljenju je također činjenica, da je hrvatski pjesnik Marko Marulić (t 1524.) ispjevao pjesmu pod naslovom: Tužen'je grada Hierosolima moleći Papu da skupi Gospodu karstjansku ter ga oslobodi od ruk poganskih,7 a g. 1522. po nagovoru svog prijatelja o. Dominika Buće, dominikanca iz Kotora, sastavio i izdao latinsku poslanicu, upravljenu na papu Adrijana VI., u kojoj opisuje teške nevolje onog vremena i potiče sve kršćane na slogu i mir.8 Da li su oni izrazi u našim vapajima: »Bože, daj mir i jedinstvo« te »Slobodi Zemlju Svetu od ruk poganskih« u kakvoj uzročnoj vezi sa sličnim i jednakim izrazima kod Marulića, ne znamo, ali svakako dokazuju, da su oni vapaji mogli nastati u gore spomenuto vrijeme.

Gdje su se najprije počeli pjevati ovi vapaji, da li u našim stranama, ili su poprimljeni iz vana n. pr. iz Rima, ne možemo znati, ali i u ovome potonjem slučaju sigurno je, da su i kod nas bili odmah uvedeni, pa nam se tako u njima sačuvao trajan spomenik onih teških nevolja, što ih je naš narod trpio pred četiri stotine godina te dokaz njegove žive vjere, kojom se u nevoljama Bogu obraćao i prosio njegovu pomoć.

Gore iznesenom mišljenju, kad su nastali ovi vapaji, ne protivi se ni napjev, po kojem se pjevaju. Taj je napjev čisto crkovni, sastavljen u drugom, hipodorskom načinu. Jednostavan je i potpuno pristaje pjevanim riječima. I onaj recitativ za: Isuse pomiluj nas, kojim puk odgovara na svaku prošnju, ako se odveć ne brza, silno se doimlje. Napjev se nije sačuvao svugdje isti. Uz onaj iz grada Hvara za latinski tekst, po kojem se, kako je spomenuto, sad pjeva samo hrvatski, navest ću ovdje još, kako se pjevaju ovi vapaji u Starom Gradu, Grablju i Dolu na istoimenom otoku. Hvarski napjev poslao mi je ondješnji preč. kanonik don Stjepan Miličić, a zabilježio ga je prema njegovu pjevanju vlč. don Tomo Soljan. Starogradski napjev sam zabilježio prema pjevanju u ondješnjoj župskoj crkvi, onaj iz Grablja prema sjećanju iz djetinjstva te prema pjevanju (g. 1916.) starog i dobrog pjevača Marina Jurića, a onaj iz Dola prema pjevanju ondješnjeg učitelja gosp. Nikole Posinkovića. Iako razlike nijesu ko zna kako velike, opet ih donosim, da se vidi, kako narod mijenja jedan te isti napjev. Koji je od sadanjih napjeva (bar prvih triju) najbliži prvobitnom, ne možemo znati.

Hvar.




Starigrad.




Grablje




Zbog odsutnosti i smrti boljih pjevača napjev su za vrijeme rata dosta iskvarili. Prvobitni odgovor puka pjevao se po navedenom recitativu kao u Hvaru, Starom Gradu i drugim nekim mjestima na otoku, dok ga pred dvadeset i nekoliko godina župnik don N. G. nije zamijenio novim, kako vele, donesenim s otoka Brača, gdje je prije služio. Da ta zamjena nije bila najsretnija, može se svatko uvjeriti, usporedi li onaj prijašnji sa sadanjim odgovorom:




U Trogiru pjevaju ove vapaje po posebnom nekom napjevu, ali ga nijesam mogao dobaviti. Kako ih pjevaju na otoku Braču i na Visu, nije mi poznato. Osim u vrijeme korizme u nekojim mjestima na Braču pjevaju se ove prošnje također preko Došašća te kad je ljeti velika suša, u kojem slučaju ima, vele mi, lijepi dodatak, da Bog dade »zdrava daržja« t. j. kiše. Spomenut ću još, da se na otoku Hvaru (da li i na dvama ostalim otocima biskupije, ne znam) za vrijeme rata ove vapaje pjevalo u sve nedjelje i blagdane preko godine.

Iza kako sam ovaj članak svršio i poslao za tisak, doznajem, da se ove prošnje pjevaju također u Kaštelima i drugdje u trogirskoj okolici. Vlč. don M. Barada, koji mi to javlja, piše mi, da se u Segetu, njegovoj župi, pjevaju na Markovo preko sv. mise te u vrijeme velike suše pred Svetotajstvom. Redakcija teksta je drukčija nego li ona na otoku Hvaru. Prevodilac (ili kasniji ispravljač?) se strože držao izvornika. Iza svakog stiha puk odgovara: Gospodine, pomiluj!

Résumé. — L’ auteur publie dans cet article des vieilles priéres ou invocations qui sont encore en usage dans les paroisses du diocése, puis i Trogir et aux environs de cette ville. On les chante pendant le carême i la sainte messe avant et aprés la consécration on, en d’autres occasions, comme par exemple an temps de grande siccité, aussi devant le T. S. Sacrement exposé. Outre le texte croate de ces prières chantées dans tous les sonsdits lieux par le peuple, qui ne comprend pas d’autre langue, l’auteur en donne aussi le texte latin chantè jusqu'aux derniers temps par les chanoines de Hvar (et de Trogir aussi) à la messe conventuelle on chorale. Il n’est pas connu si c’est un usage local, de quelques lieux de Dalmatie on si, an contraire, il a étè importé de l'Etranger, de Rome par exemple; mais quant à la date de ces priéres l'auteur est d'opinion qu’elles appartiennent au commemement ou à la première moitié du XVI. siècle. Le melodie qui accompagne le texte n'est pas contraire à cette date.

(Sveta Cecilija, br. 3/1929., str. 102-107)

*     *     *

1 »Kgnighe, alli Libar, u kojemu se uzdarxe Stvari slidechje to jest
Stenja Sva za Jutargne Vellikoga Cetvartka, Velikoga Petka, Velle Subbote, Boxichja, Svetoga Stipana Parvoga Mucenika, Svetoga Ivanna Apocstola, Svetih Mladinacz, Obrizzovagna i Vodokarst.
Psalam Miserere, Devetnica Boxichna. Dillo od Skruscegna, Bolesti Blaxehne Divice Marie, i Boxe daj mir i jedinstvo.« Ispod čega je ista ruka zabilježila: »Po Svitu i naredbi gnihovoga Curata Posctovanoga Gospodina Don Nikolle Vlahovichja. U Staromu Gradu na 3. Marca 1816.

2 Ova i gore navedene molitve (izuzevši treću, za koju ne znam, odakle je) uzete su iz Misala. U Rimskom Misalu ima zavjetna Missa contra Paganos, a u našem dominikanskom joj je naslov: Missa contra Turcas, pa u prvoj molitvi one riječi: »ut gentes Paganorum, quae in sua feritate confidunt«, glase u našem Misalu: »ut gentes Turcarum et haereticorum quae in sua . . .«

3 To je prijepis na stražnjim koricama (iznutra) Evanđelistara, tiskana u Mlecima g. 1739., a pripada župskoj crkvi sv. Mihovila u Dolu na Hvaru. Da je prijepis iz 18. vijeka, dokazuje treća prošnja, koja glasi: »I day Boxe dobichie = prisuitloy Gospodi Bnetaskoy«. Mletačka vlast prestala je u Dalmaciji g. 1797. Na koricama su prepisane samo prošnje bez molitava, koje je zapisala na posebnom listu druga ruka g. 1826.

4 Vidi P. Kasandrić, Marko Marulić, Život i djela. (Uvod u Matičino izdanje »Judite« — Zagreb 1901.) str. XLV.

5 U Illyricum Sacrum, IV. str. 431, 432.

6 Na strani 454.

7 Vidi Prilog II. Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku (God. 1924.—1925.), u kojem sam objelodanio čitavu pjesmu i dokazao, da je bila ispjevana između g. 1492. i 1516.

8 Naslov joj je: Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI. Pont. Max. de calamitatibus occurrentibus et exhortatio ad communem omnium Christianorum unionem et pacem. Romae 1522. — I u djelu: De ultimo Christi judicio opisuje Marulić turska nasilja te pozivlje Francuze, Španjolce i Talijane, da se među sobom pomire i da složno udare na nekrsta (P. Kasandrić, ozn. mj. str. XLVI—XLVII). A u »Molitvi suprotiva Turkom« spominje Bogu sva svetogrdna i okrutna turska djela te Ga moli, da se smiluje svom puku: ». . . jur milost na nj pusti. Rači se smiliti, slomi mač poganski, ne daj pogubiti ostatak karstjanski« (Stari pisci hrv. I. str. 245.).

02 April 2021

Lamentacije Velike subote

Lectio 1

De Lamentatióne Ieremíæ Prophétæ

Lam 3:22-30

Heth.
Misericórdiæ Dómini quia non sumus consúmpti: quia non defecérunt miseratiónes eius.
Heth.
Novi dilúculo, multa est fides tua.

Heth.

Pars mea Dóminus, dixit ánima mea: proptérea exspectábo eum.
Teth.
Bonus est Dóminus sperántibus in eum, ánimæ quærénti illum.
Teth.
Bonum est præstolári cum siléntio salutáre Dei.
Teth.
Bonum est viro cum portáverit iugum ab adulescéntia sua.
Iod.
Sedébit solitárius, et tacébit: quia levávit super se.
Iod.
Ponet in púlvere os suum, si forte sit spes.
Iod.
Dabit percutiénti se maxíllam, saturábitur oppróbriis.
Ierúsalem, Ierúsalem, convértere ad Dóminum Deum tuum.

Štenje I.

Iz Plača Jeremije proroka.

Gl. 3, 22-30

Het.
Milosrgje Gospodnje, što ne izgibosmo sasvim: jer smilovanja njegova nije nestalo.
Het.
Ono se ponavlja svako jutro, velika je istinitost tvoja.
Het.
Dio je moj Gospod, reče duša moja; za to ću se u njega uzdati.
Tet.
Dobar je Gospod onima, koji se ufaju u njega, duši, koja ga traži.
Tet.
Dobro je u muku čekati spasenje Božje.
Tet.
Dobro je čovjeku, ako nosi jaram od mladosti svoje.
Jod.
Sjegjet će samotan i mučat će: jer ga sam sebi postavi.
Jod.
Stavit će usta svoja u prah, e da bilo nadanja.
Jod.
Podmetnut će obraz svoj onome, koji ga bije, nasitit će se ruženja.
Jeruzolime, Jeruzolime obrati se Gospodu Bogu svojemu.



Lectio 2

Lam 4:1-6

Aleph.
Quómodo obscurátum est aurum, mutátus est color óptimus, dispérsi sunt lápides sanctuárii in cápite ómnium plateárum?
Beth.
Fílii Sion íncliti, et amícti auro primo: quómodo reputáti sunt in vasa téstea, opus mánuum fíguli?
Ghimel.

Sed et lámiæ nudavérunt mammam, lactavérunt cátulos suos: fília pópuli mei crudélis, quasi strúthio in desérto.
Daleth.
Adhǽsit lingua lacténtis ad palátum eius in siti: párvuli petiérunt panem, et non erat qui frángeret eis.
He.
Qui vescebántur voluptuóse, interiérunt in viis: qui nutriebántur in cróceis, amplexáti sunt stércora.
Vau.
Et maior effécta est iníquitas fíliæ pópuli mei peccáto Sodomórum, quæ subvérsa est in moménto, et non cepérunt in ea manus.
Ierúsalem, Ierúsalem, convértere ad Dóminum Deum tuum.

Štenje II.

Gl. 4, 1-6

Alef.
Kako je potamnjelo zlato, isplavila je boja najljepša, kamenje je od svetinje razmetnuto po uglovima sviju ulica.
Bet.
Sinovi Sionski ugledni, zaodjeveni suhim zlatom: kako se cijene kao zemljani sudovi, djelo ruku lončerevih.
Gimel.
I morske nemani otkrivaju sise svoje i doje mlade svoje, a kći naroda mojega okrutna je kao noj u pustinji.
Dalet.
Jezik dojenca prionu od žegje za nepce: djeca ištu kruha, a nema nikoga, da im ga lomi.
He.
Koji se gostijahu raskošno, ginu po ulicama ; koji su se odgojili u sjaju, vuku se po blatu.
Vau.
Zloća puka mojega postade veća od grijeha Sodome, koja se prosjede u čas, a da nitko ne postavi ruke na nju.
Jeruzolime, Jeruzolime, obrati se Gospodu Bogu svojemu. 



Lectio 3

Incipit Orátio Ieremíæ Prophétæ 

Lam 5:1-11


Recordáre, Dómine, quid accíderit nobis: intuére, et réspice oppróbrium nostrum.
Heréditas nostra versa est ad aliénos: domus nostræ ad extráneos.
Pupílli facti sumus absque patre, matres nostræ quasi víduæ.
Aquam nostram pecúnia bíbimus: ligna nostra prétio comparávimus.
Cervícibus nostris minabámur, lassis non dabátur réquies.
Ægýpto dédimus manum, et Assýriis, ut saturarémur pane.
Patres nostri peccavérunt, et non sunt: et nos iniquitátes eórum portávimus.
Servi domináti sunt nostri: non fuit qui redímeret de manu eórum.
In animábus nostris afferebámus panem nobis, a fácie gládii in desérto.
Pellis nostra quasi clíbanus exústa est a fácie tempestátum famis.
Mulíeres in Sion humiliavérunt, et vírgines in civitátibus Iuda.
Ierúsalem, Ierúsalem, convértere ad Dóminum Deum tuum.

Štenje III.

Počinje Molitva Jeremije Proroka

Gl. 5, 1-11


Spomeni se, Gospode, što nas zadesi; pogledaj i vidi sramotu našu.
Nasljedstvo naše prešlo je tugjincima; kuće naše inostrancima.
Postasmo sirote bez oca, matere naše kao udovice.
Vodu svoju za novac pijemo; drva svoja skupo kupujemo.
Za vrat nas vuku, umorenim ne daje se počinka.
Pružamo ruku Egipćanima i Asircima, da se nasitimo hljeba.
Oci naši sagriješiše i nije ih više, a mi njihova bezakonja nosimo.
Sluge nam gospodare: i nije ga, ko bi nas iz njihovih ruku izbavio.
S pogibli života našega pribavljamo sebi kruh, ispred mača u pustinji.
 Koža naša spržena je kao peć od ljute gladi.
Žene u Sionu oskvrnuše, i djevice po gradovima Judinim.
Jeruzolime, Jeruzolime, obrati se Gospodu Bogu svojemu. 



01 April 2021

Lamentacije Velikoga petka

Lectio 1

De Lamentatióne Ieremíæ Prophétæ

Lam 2:8-11

Heth.
Cogitávit Dóminus dissipáre murum fíliæ Sion: teténdit funículum suum, et non avértit manum suam a perditióne: luxítque antemurále, et murus páriter dissipátus est.
Teth.
Defíxæ sunt in terra portæ eius: pérdidit, et contrívit vectes eius: regem eius et príncipes eius in géntibus: non est lex, et prophétæ eius non invenérunt visiónem a Dómino.
Iod.
Sedérunt in terra, conticuérunt senes fíliæ Sion: conspersérunt cínere cápita sua, accíncti sunt cilíciis, abiecérunt in terram cápita sua vírgines Ierúsalem.
Caph.
Defecérunt præ lácrimis óculi mei, conturbáta sunt víscera mea: effúsum est in terra iecur meum super contritióne fíliæ pópuli mei, cum defíceret párvulus et lactens in platéis óppidi.
Ierúsalem, Ierúsalem, convértere ad Dóminum Deum tuum.

Štenje I.

Iz Plača Jeremije proroka.

Gl. 2, 8-11

Het.
Naumi Gospod, da raskopa zid kćeri Sionske; rastegnu uže svoje, i ne odvrati ruke svoje od satrenja: i proplaka opkop, i zid skupa bi raskopan.

Tet.

Upadoše u zemlju vrata njezina: razlomi i skrši prijevornice njene; kralj njezin i knezovi njezini su megju narodima; nema zakona, i proroci njezini ne primaju vigjenja od Gospoda.
Jod.
Sjede na zemlji, zamukoše starješine kćeri Sionske; posuše pepelom glave svoje, i pripasaše kostrijet; oboriše k zemlji glave svoje djevojke Jeruzolimske.
Kaf.
Oslabiše od suza oči moje, potresla se utroba moja ; prosula se na zemlju jetra moja zbog poništenja kćeri puka moga, djeca i oni što sisaju izdišu na ulicama gradskim.
Jeruzolime, Jeruzolime obrati se Gospodu Bogu svojemu.



Lectio 2

Lam 2:12-15

Lamed.
Mátribus suis dixérunt: Ubi est tríticum et vinum? cum defícerent quasi vulneráti in platéis civitátis: cum exhalárent ánimas suas in sinu matrum suárum.
Mem.
Cui comparábo te? vel cui assimilábo te, fília Ierúsalem? cui exæquábo te, et consolábor te, virgo fília Sion? Magna est enim velut mare contrítio tua: quis medébitur tui?
Nun.
Prophétæ tui vidérunt tibi falsa et stulta, nec aperiébant iniquitátem tuam, ut te ad pœniténtiam provocárent: vidérunt autem tibi assumptiónes falsas, et eiectiónes.
Samech.
Plausérunt super te mánibus omnes transeúntes per viam: sibilavérunt, et movérunt caput suum super fíliam Ierúsalem: Hǽccine est urbs, dicéntes, perfécti decóris, gáudium univérsæ terræ?
Ierúsalem, Ierúsalem, convértere ad Dóminum Deum tuum.

Štenje II.

Gl. 2, 12-15

Lamed.
Materama svojim govore: Gdje je žito i vino? kad izdišu kao ranjenici po ulicama gradskim: kad ispuštaju dušu svoju u naručju matera svojih.
Mem.
S kim ću te porediti? ili komu ću te upriličiti kćeri Jeruzolimska? Komu ću te izjednačiti, i kako da te utješim, djevojko, kćeri Sionska? Jer je velika kao more nevolja tvoja: ko će te izliječiti?
Nun.
Proroci tvoji prorokovaše ti laž i bezumlje i ne otkrivahu bezakonja tvojega, da te pobude na pokoru: nego ti kazivahu lažna vigjenja i progonstva.
Sameh.
Pljeskaju rukama nad tobom svi, koji prolaze putem ; zvižde i klimaju glavom na kćer Jeruzolimsku govoreći: Ovo li je grad. izvrsne ljepote, radost cijele zemlje?
Jeruzolime, Jeruzolime, obrati se Gospodu Bogu svojemu. 



Lectio 3

Lam 3:1-9

Aleph.
Ego vir videns paupertátem meam in virga indignatiónis eius.
Aleph.
Me minávit, et addúxit in ténebras, et non in lucem.
Aleph.
Tantum in me vértit, et convértit manum suam tota die.
Beth.
Vetústam fecit pellem meam, et carnem meam, contrívit ossa mea.
Beth.
Ædificávit in gyro meo, et circúmdedit me felle et labóre.
Beth.
In tenebrósis collocávit me, quasi mórtuos sempitérnos.
Ghimel.
Circumædificávit advérsum me, ut non egrédiar: aggravávit cómpedem meum.
Ghimel.
Sed et, cum clamávero et rogávero, exclúsit oratiónem meam.
Ghimel.
Conclúsit vias meas lapídibus quadris, sémitas meas subvértit.
Ierúsalem, Ierúsalem, convértere ad Dóminum Deum tuum.

Štenje III.

Gl. 3, 1-9

Alef.
Ja sam čovjek, koji vidim siromaštvo svoje u prutu srdžbe njegove.
Alef.
Odvede me, i uvede u tamu, a ne na svjetlost.
Alef.
Samo proti meni obraća i okreće ruku svoju po vas dan.
Bet.
Učini, da postara koža moja i put moja, potre kosti moje.
Bet.
Podiže zid oko mene, i optoči me žučju, i mukom.
Bet.
Postavi me u tmine, kao one, koji su umrli za uvijek.
Gimel.
Ogradi me, da ne izagjem; i metnu na me teške okove.
Gimel.
Pa i kad vapim i molim, odbija molitvu moju.
Gimel.
Zagradi puteve moje klesanim kamenjem, staze moje pregradi.
Jeruzolime, Jeruzolime, obrati se Gospodu Bogu svojemu. 



31 March 2021

Lamentacije Velikoga četvrtka

Lectio 1

Incipit Lamentátio Ieremíæ Prophétæ


Lam 1:1-5


Aleph.
Quómodo sedet sola cívitas plena pópulo: facta est quasi vídua dómina géntium: princeps provinciárum facta est sub tribúto.
Beth.
Plorans plorávit in nocte, et lácrimæ eius in máxillis eius: non est qui consolétur eam ex ómnibus caris eius: omnes amíci eius sprevérunt eam, et facti sunt ei inimíci.
Ghimel.
Migrávit Iudas propter afflictiónem, et multitúdinem servitútis: habitávit inter gentes, nec invénit réquiem: omnes persecutóres eius apprehendérunt eam inter angústias.
Daleth.
Viæ Sion lugent eo quod non sint qui véniant ad solemnitátem: omnes portæ eius destrúctæ: sacerdótes eius geméntes: vírgines eius squálidæ, et ipsa oppréssa amaritúdine.
He.
Facti sunt hostes eius in cápite, inimíci eius locupletáti sunt: quia Dóminus locútus est super eam propter multitúdinem iniquitátum eius: párvuli eius ducti sunt in captivitátem, ante fáciem tribulántis.

Ierúsalem, Ierúsalem, convértere ad Dóminum Deum tuum.

Štenje I.

Počinje Plač Jeremije proroka.


Gl. 1, 1-5

Alef.
Kako sjedi osamljen grad pun puka: postade kao udovica gospodar naroda: glava zemalja potpade pod danak.
Bet.
Gorko plače noću i suze teku niz obraze njegove; nema ko da ga utješi od svih milih njegovih: svi ga prijatelji njegovi preziru, i postaše mu neprijatelji.

Gimel.

Iseli se Juda od nevolje i ljutoga ropstva: prebiva megju narodima i ne nalazi mira: svi progonitelji njegovi spopadoše ga u tjeskobi.
Dalet.
Putovi Sionski tuguju, jer nema ko da dogje na svečanost; sva su vrata njegova razrušena, svećenici njegovi uzdišu, djevojke su njegove porušene, a on sam pritisnut gorčinom.
He.
Dušmani postaše glavari njegovi, neprijatelji se njegovi obogatiše, jer je Gospod progovorio nad njim za mnoštvo bezakonja njegova: djeca njegova povedena su u ropstvo pred licem mučitelja.

Jeruzolime, Jeruzolime, obrati se Gospodu Bogu svojemu.



Lectio 2

Lam 1:6-9


Vau.
Et egréssus est a fília Sion omnis decor eius: facti sunt príncipes eius velut aríetes non inveniéntes páscua: et abiérunt absque fortitúdine ante fáciem subsequéntis.
Zain.
Recordáta est Ierúsalem diérum afflictiónis suæ, et prævaricatiónis ómnium desiderabílium suórum, quæ habúerat a diébus antíquis, cum cáderet pópulus eius in manu hostíli, et non esset auxiliátor: vidérunt eam hostes, et derisérunt sábbata eius.
Heth.
Peccátum peccávit Ierúsalem, proptérea instábilis facta est: omnes, qui glorificábant eam, sprevérunt illam, quia vidérunt ignomíniam eius: ipsa autem gemens convérsa est retrórsum.
Teth.
Sordes eius in pédibus eius, nec recordáta est finis sui: depósita est veheménter, non habens consolatórem: vide, Dómine, afflictiónem meam, quóniam eréctus est inimícus.

Ierúsalem, Ierúsalem, convértere ad Dóminum Deum tuum.
Štenje II.

Gl. 1, 6-9


Vau.
I otide od kćeri Sionske sva ljepota njezina: knezovi su njezini kao ovnovi, koji ne nalaze paše; idu iznemogli pred onim, koji ih progoni.
Zain.
Spominje se Jeruzolim dana nevolje svoje i prijestupa i svih raskoša svojih, što je imao od dana starih, jer pade puk njegov u ruke dušmanske, a nema pomoćnika ogledaju ga neprijatelji i rugaju se Subotama njegovim.
Het.
Teško sagriješi Jeruzolim, zato se pokoleba ; svi, koji su ga uznosili, preziru ga, jer vidješe sramotu njegovu: a on uzdiše i okreće se natrag.
Tet.
Gnusoba je njegova sve do nogu njegovih, niti je mislio na svrhu svoju, poništen je silno a nema utješitelja; pogledaj, Gospode, nevolju moju, jer se je neprijatelj ponio.

Jeruzolime, Jeruzolime, obrati se Gospodu Bogu svojemu.


Lectio 3

Lam 1:10-14


Iod.
Manum suam misit hostis ad ómnia desiderabília eius: quia vidit gentes ingréssas sanctuárium suum, de quibus præcéperas ne intrárent in ecclésiam tuam.
Caph.
Omnis pópulus eius gemens, et quærens panem: dedérunt pretiósa quæque pro cibo ad refocillándam ánimam. Vide, Dómine, et consídera, quóniam facta sum vilis.
Lamed.
O vos omnes, qui transítis per viam, atténdite, et vidéte, si est dolor sicut dolor meus: quóniam vindemiávit me, ut locútus est Dóminus in die iræ furóris sui.
Mem.
De excélso misit ignem in óssibus meis, et erudívit me: expándit rete pédibus meis, convértit me retrórsum: pósuit me desolátam, tota die mæróre conféctam.
Nun.
Vigilávit iugum iniquitátum meárum: in manu eius convolútæ sunt, et impósitæ collo meo: infirmáta est virtus mea: dedit me Dóminus in manu, de qua non pótero súrgere.

Ierúsalem, Ierúsalem, convértere ad Dóminum Deum tuum.
Štenje III.

Gl. 1, 10-14


Jod.
Rukom svojom poseže dušmanin na sve drage stvari njegove: i on gleda, kako narodi ulaze u svetinju njegovu, za koje si zapovjedio, da ne ulaze u zbornicu tvoju.
Kaf.
Sav puk njegov uzdiše i pita kruha, dadoše sve dragocjene stvari za jelo, da okrijepe dušu: Pogledaj, Gospode, i vidi kako sam poništen.
Lamed.
O vi svi, koji prolazite putem, pogledajte i vidite, ima li boli do boli moje; jer me Gospod porazio, kako je rekao u dan žestokoga gnjeva svojega.

Mem.

S visine pusti oganj u kosti moje i pedepsa me ; razape mrežu nogama mojim, obori me nauznak; ostavi me zapuštena, po vas dan tugom skončana.

Nun.

Pazio je na breme opačina mojih; u ruci su njegovoj smotane i stavljene oko vrata mojega; iznemogla je jakost moja, predade me Gospod u ruku, izpod koje ne ću se moći podignuti.

 Jeruzolime, Jeruzolime, obrati se Gospodu Bogu svojemu.



23 December 2011

Verbum salútis ómnium - Riječ spasenja proizlazi

Autor: Nepoznat (X. st.)
Časoslov: Večernja u Došašću, poslije 16. prosinca


Verbum salútis ómnium,
Patris ab ore pródiens,
Virgo beáta, súscipe
casto, María, víscere.

Te nunc illústrat cælitus
umbra fecúndi Spíritus,
gestes ut Christum Dóminum,
æquálem Patri Fílium.

Hæc est sacráti iánua
templi seráta iúgiter,
soli suprémo Príncipi
pandens beáta límina.

Olim promíssus vátibus,
natus ante lucíferum,
quem Gábriel annúntiat,
terris descéndit Dóminus.

Læténtur simul ángeli,
omnes exsúltent pópuli:
excélsus venit húmilis
salváre quod períerat.

Sit, Christe, rex piíssime,
tibi Patríque glória
cum Spíritu Paráclito,
in sempitérna sæcula. Amen.

Riječ spasenja proizlazi
iz usta evo, Očevih.
U krilo svoje primi ga,
o čista Djevo Marijo!

S nebesa tebe rasvijetli
sad milost Duha plodnoga,
Da nosiš Krista Gospoda,
nebeskom Ocu jednaka.

Ti, vrata Hrama svetoga,
tajanstven dom zapečaćen,
Što jedino se otvaraš
da stanom budeš Previšnjeg.

On, rođen prije Danice,
po prorocima obećan,
I od anđela naviješten:
Gospodar zemlji dolazi.

Nek anđeli se raduju,
nek pjevaju svi narodi,
Jer višnji skromno dolazi
da spasi što je propalo.

Nek bude, Kriste, Kralju blag,
sa Ocem tebi slava sva,
Ko Tješitelju Presvetom
i sad i u sve vjekove. Amen.

Magnis prophétæ vócibus - Sa silnim glasom proroci

Autor: Nepoznat.
Časoslov: Jutarnja u Došašću, poslije 16. prosinca


Magnis prophétæ vócibus
veníre Christum núntiant,
lætæ salútis prævia,
qua nos redémit, grátia.

Hinc mane nostrum prómicat
et corda læta exæstuant,
cum vox fidélis pérsonat
prænuntiátrix glóriæ.

Advéntus hic primus fuit,
puníre quo non sæculum
venit, sed ulcus térgere,
salvándo quod períerat.

At nos secúndus præmonet
adésse Christum iánuis,
sanctis corónas réddere
cælíque regna pándere.

Ætérna lux promíttitur
sidúsque salvans prómitur;
iam nos iubar præfúlgidum
ad ius vocat cæléstium.

Te, Christe, solum quærimus
vidére, sicut es Deus,
ut perpes hæc sit vísio
perénne laudis cánticum. Amen.

Sa silnim glasom proroci
Naviještaju nam spasenje,
I milosti otkupljenja,
I Kristov slavni dolazak.

Sva jutra otud blistaju,
I srca svima žare se,
Jer vjerni glas odjekuje
Kô glasnik slave buduće.

To prvi bješe dolazak,
Ne svijet da kaznom udari,
Već rane svima očisti
Spasavajuć što propade.

Na Drugi on opominje,
Jer Krist je već pred vratima
Da vjernim nebo otvori
I krune svima podijeli.

Spasonosna već zvijezda sja,
Nebeskim svjetlom odsijeva,
I zora Dana zove nas
U nebesnikâ radosti.

Za tvojim licem čeznemo,
O Kriste, Kralju, Bože naš
Da pjesmu tebi pjevamo
U blaženome gledanju. Amen.