Verbum salútis ómnium - Riječ spasenja proizlazi

Autor: Nepoznat (X. st.)
Časoslov: Večernja u Došašću, poslije 16. prosinca

Verbum salútis ómnium, Patris ab ore pródiens, Virgo beáta, súscipe casto, María, víscere. Te nunc illústrat cælitus umbra fecúndi Spíritus, gestes ut Christum Dóminum, æquálem Patri Fílium. Hæc est sacráti iánua templi seráta iúgiter, soli suprémo Príncipi pandens beáta límina. Olim promíssus vátibus, natus ante lucíferum, quem Gábriel annúntiat, terris descéndit Dóminus. Læténtur simul ángeli, omnes exsúltent pópuli: excélsus venit húmilis salváre quod períerat. Sit, Christe, rex piíssime, tibi Patríque glória cum Spíritu Paráclito, in sempitérna sæcula. Amen.

Riječ spasenja proizlazi iz usta evo, Očevih. U krilo svoje primi ga, o čista Djevo Marijo! S nebesa tebe rasvijetli sad milost Duha plodnoga, Da nosiš Krista Gospoda, nebeskom Ocu jednaka. Ti, vrata Hrama svetoga, tajanstven dom zapečaćen, Što jedino se otvaraš da stanom budeš Previšnjeg. On, rođen prije Danice, po prorocima obećan, I od anđela naviješten: Gospodar zemlji dolazi. Nek anđeli se raduju, nek pjevaju svi narodi, Jer višnji skromno dolazi da spasi što je propalo. Nek bude, Kriste, Kralju blag, sa Ocem tebi slava sva, Ko Tješitelju Presvetom i sad i u sve vjekove. Amen.

Magnis prophétæ vócibus - Sa silnim glasom proroci

Autor: Nepoznat.
Časoslov: Jutarnja u Došašću, poslije 16. prosinca

Magnis prophétæ vócibus veníre Christum núntiant, lætæ salútis prævia, qua nos redémit, grátia. Hinc mane nostrum prómicat et corda læta exæstuant, cum vox fidélis pérsonat prænuntiátrix glóriæ. Advéntus hic primus fuit, puníre quo non sæculum venit, sed ulcus térgere, salvándo quod períerat. At nos secúndus præmonet adésse Christum iánuis, sanctis corónas réddere cælíque regna pándere. Ætérna lux promíttitur sidúsque salvans prómitur; iam nos iubar præfúlgidum ad ius vocat cæléstium. Te, Christe, solum quærimus vidére, sicut es Deus, ut perpes hæc sit vísio perénne laudis cánticum. Amen.

Sa silnim glasom proroci Naviještaju nam spasenje, I milosti otkupljenja, I Kristov slavni dolazak. Sva jutra otud blistaju, I srca svima žare se, Jer vjerni glas odjekuje Kô glasnik slave buduće. To prvi bješe dolazak, Ne svijet da kaznom udari, Već rane svima očisti Spasavajuć što propade. Na Drugi on opominje, Jer Krist je već pred vratima Da vjernim nebo otvori I krune svima podijeli. Spasonosna već zvijezda sja, Nebeskim svjetlom odsijeva, I zora Dana zove nas U nebesnikâ radosti. Za tvojim licem čeznemo, O Kriste, Kralju, Bože naš Da pjesmu tebi pjevamo U blaženome gledanju. Amen.

Veni, redémptor géntium - O dođi, Spase naroda!

Autor: sv. Ambrozije
Časoslov: Služba čitanja u Došašću, poslije 16. prosinca

Veni, redémptor géntium, osténde partum Vírginis; mirétur omne sæculum: talis decet partus Deum. Non ex viríli sémine, sed mýstico spirámine Verbum Dei factum est caro fructúsque ventris flóruit. Alvus tuméscit Vírginis, claustrum pudóris pérmanet, vexílla virtútum micant, versátur in templo Deus. Procédat e thálamo suo, pudóris aula régia, géminæ gigas substántiæ alácris ut currat viam. Æquális ætérno Patri, carnis tropæo cíngere, infírma nostri córporis virtúte firmans pérpeti. Præsépe iam fulget tuum luménque nox spirat novum, quod nulla nox intérpolet fidéque iugi lúceat. Sit, Christe, rex piíssime, tibi Patríque glória cum Spíritu Paráclito, in sempitérna sæcula. Amen.

O dođi, Spase naroda! Zablistaj, Sine Djevičin, Da svijet se čitav zadivi Rođenju Bogočovjeka. Bez čovjekova udijela, Po snazi Duha Svetoga Riječ, evo, tijelom postade, I krilo Djeve procvate. Gle, zanije čista Djevica I Djevom vazda ostade. U krilo Bog joj silazi I krilo hram joj postaje. Iziđi, Goste božanski, Kô kralj iz svoje palače, Kô Div u dvije naravi, I kreni hitro na put svoj! Ti, Sine jednak Ocu svom, Obuci tijelo čovječje I slabost tijela našega Opasuj snagom božanskom! Gle, već se sjaje jaslice Od blista Svjetla vječnoga. To svjetlo nema zalaza I našoj vjeri stalno sja. Nek bude, Kriste, Kralju blag, Sa Ocem tebi slava sva Kô Tješitelju Presvetom I sad i u sve vjekove! Amen.

In plausu grati cárminis - Početak svijeta boljega

Autor: Nepoznat (XV. st.)
Časoslov: Jutarnja na svetkovinu Bezgrješnog začeća BDM

In plausu grati cárminis adsit nova lætítia, dum Dei matris Vírginis sumit vita princípia. María, mundi glória, lucis ætérnæ fília, te præservávit Fílius ab omni labe pénitus. Originális mácula cuncta respérsit sæcula; sola post Natum vítiis numquam contácta díceris. Caput serpéntis cálidi tuo pede contéritur; fastus gigántis pérfidi David funda devíncitur. Colúmba mitis, húmilis, fers, carens felle críminis, signum Dei cleméntiæ, ramum viréntis grátiæ. Patri sit et Paráclito tuóque Nato glória, qui sanctitátis únicæ te munerárunt grátia. Amen.

Početak svijeta boljega U ovaj dan se začinje Jer život poče Djevica Božanske Riječi Rodilja. Ti, Kćeri višnje Svjetlosti, Ti, Diko roda ljudskoga, Tvoj Sin te, evo, sačuva Od ljage grijeha istočnog. Grijeh iskonski sve zarazi I u zlo svijet sunovrati, A s Kristom ti si jedina Od svakog grijeha slobodna. Ti zgazi glavu zmijinu Božanskim svojim Porodom, Ko David ti si skršila Đavolski bijes i oholost. Golubice ti ponizna, Sva čista, sveta, nevina, Ti budi blagovjesnica Svem svijetu mira Božjega. Sva slava Ocu višnjemu I Sinu s Duhom Presvetim, Jedinstvenom što milosti Obdariše te bezgrešnu. Amen.

Te dícimus præcónio - Milinu tvoju pjevamo

Autor: Papa Leon XIII. (?) (1891.)
Časoslov: Služba čitanja na svetkovinu Bezgrješnog začeća BDM

Te dícimus præcónio, mater Dei puríssima; nostris benígna láudibus tuam repénde grátiam. Sontes Adámi pósteri, infécta proles gígnimur; labis patérnæ néscia tu sola, Virgo, créderis. Caput dracónis ínvidi tu cónteris vestígio, gerísque sola glóriam intaminátæ oríginis. Nostræ decus propáginis, quæ tollis Evæ oppróbrium, tu nos tuére súpplices, tu nos labántes érige. Serpéntis antíqui potens astus retúnde et ímpetus, ut cælitum perénnibus per te fruámur gáudiis. Patri sit et Paráclito tuóque Nato glória, qui sanctitátis únicæ te munerárunt grátia. Amen.

Milinu tvoju pjevamo, O Majko Božja nevina, Ti pjesmu nam dobrostivo Naplati svojom milošću! Mi Adamovo koljeno U grijehu svi se rađamo, Bez ove ljage očinske Ti jedina si, Djevice. Zlu glavu zmaja zavidnog Ti svojom nogom satireš I jedina se slavom sjaš Neokaljano začeta. O ljudskog roda ponose, Što brišeš krivnju Evinu, Ti skrušene zaštiti nas I digni nas kad padnemo. Pomrsi zmiji namjere I odbij njene navale, Da s tvojom jakom pomoći U vječnu radost uđemo. Sva slava Ocu višnjemu, I Sinu s Duhom Presvetim, Jedinstvenom što milosti Odbariše te bezgrešnu. Amen.

Præclára custos vírginum - O zaštitnice djevicâ

Autor: Nepoznat (XVII.-XVIII. st.)
Časoslov: Prva i druga večernja na svetkovinu Bezgrješnog začeća BDM

Præclára custos vírginum Deíque mater ínnuba, cæléstis aulæ iánua, spes nostra, cæli gáudium; Inter rubéta lílium, colúmba formosíssima, e stirpe virga gérminans nostro medélam vúlneri; Turris dracóni impérvia, amíca stella náufragis, defénde nos a fráudibus tuáque luce dírige. Erróris umbras díscute, syrtes dolósas ámove, fluctus tot inter, déviis tutam reclúde sémitam. Quæ labe nostræ oríginis intácta splendes única, serpéntis artes æmuli elúde vindex ínclita. Patri sit et Paráclito tuóque Nato glória, qui sanctitátis únicæ te munerárunt grátia. Amen.

O zaštitnice djevicâ, Sva čista Majko Božija, Što nada si i rajska dver, Veselje vječnih dvorova. Od trnja ovit ljiljane, Golubice s krasotom svom, I mladice, što korijen ti Lijek daje svijetu ranjenom. Sotoni strašna tvrđavo I zvijezdo lađi nasjeloj, Od zasjeda nas očuvaj, Prosvjetljuj, vodi narod svoj. Rasprši tamne zablude, Odmakni skriven greben ljut, Na burnom moru siguran Zalutalima kaži put! Ti jedina si prečista Sred roda našeg grešnoga. Vještinu zmije zlobnice Odagnaj od nas preblaga! Sva slava Ocu višnjemu I Sinu s Duhom Presvetim, Jedinstvenom što milosti Obdariše te bezgrešnu. Amen.

Fortem piúmque præsulem - Svi vrlog muža slavimo

Autor: G. Battista Amalteo (XVI. st.)
Časoslov: Jutarnja na spomendan sv. Ambrozija, biskupa i crkvenog naučitelja

Fortem piúmque præsulem canámus omnes, túrbidas qui fluctuántis sæculi terris procéllas éxpulit. Non sceptra concússus timet, non imperántem féminam, templóque, clausis póstibus, arcet cruéntum cæsarem. Arcána sacræ páginæ altus magíster éxplicat; divína pandens dógmata, mira nitet facúndia. Fide ciénte spíritum, præclára fundit cármina; fide coæquans mártyres, depréndit artus mártyrum. Iam nunc furéntem tártari lupum flagéllo súbmove; sciéntiæ nos lúmine fove, tuére iúgiter. Sit Trinitáti glória, quam, te rogánte próspere, hymnis in aula cælica laudémus usque in sæculum. Amen.

Svi vrlog muža slavimo Što ovce svoje obrani I strašne, bijesne oluje Od stada svoga odagna. Pred žezlom kralja ne kleca, Ne boji se ni kraljice, Okrvavljenom kralju on I dveri crkve zatvara. U tajne Pisma prodire, Božanskim svjetlom rasvijetljen, Otajstva vjere tumači Duboko, milo, rječito. Od Božjeg Duha potaknut On skladne pjesme ispijeva; Da mučenike počasti, I sahrani ih pobožno. Vuk bijesan stadu prijeti se, Ti od nas njega otjeraj, I znanjem svojim svijetli nam Da ustrajno se borimo. Sva slava svetoj Trojici, Što s tobom svi je hvalimo: Po tvojoj svetoj molitvi Daj da je navijek slavimo. Amen.

Captátor olim píscium - Ti, marni nekoć ribaru

Autor: sv. Petar Damiani (X. st.)
Časoslov: Jutarnja na blagdan sv. Andrije, apostola.

Captátor olim píscium, iam nunc piscátor hóminum, tuis, Andréa, rétibus mundi nos rape flúctibus. Germánus Petri córpore nec mortis dispar órdine; quos una caro génuit, crux cælo fratres édidit. O germen venerábile, o par coróna glóriæ! Ecclésiæ patres pii crucis sunt æque fílii. Ad Iesum fratri prævius indéxque vitæ strénuus, et nobis esto míseris beáti dux itíneris. Fratris comes egrégius, Ecclésias impénsius da caritáte exércitas pastóri Petro súbditas. Vir Christo dilectíssime, amóre fac nos cúrrere, ut læti adépti pátriam Deo canámus glóriam. Amen.

Ti, marni nekoć ribaru, Što sada lovac ljudi si, O Andrija, ti mrežom nas Iz vala svijeta prihvati! Brat Petru tijelom bio si, I smrt te s njime pobrati: Iz istog krila rođene Križ Kristov nebu porodi. O časni Jonin porode, Sad ista kruna kruni vas! Božanskog križa sinovi, I Crkve Božje očevi! Ti brata Kristu privede, Života stazom uputi. Vodičem budi i nama Na putu žića blaženog! Ti, vrsni druže brata svog, Sve Crkve svijetom rasute A združene u ljubavi Učini Petru podložne! Ti, mužu Kristov ustrajni, Učvrsti nas u ljubavi, Da sretno u dom stignemo I vječno Boga slavimo. Amen.

Vox clara ecce íntonat - Čuj jasni glas odjekuje

Autor: Nepoznat (X. st.)
Časoslov: Jutarnja u Došašću, do 16. prosinca.

Vox clara ecce íntonat, obscúra quæque íncrepat: procul fugéntur sómnia; ab æthre Christus prómicat. Mens iam resúrgat tórpida quæ sorde exstat sáucia; sidus refúlget iam novum, ut tollat omne nóxium. E sursum Agnus míttitur laxáre gratis débitum; omnes pro indulgéntia vocem demus cum lácrimis, Secúndo ut cum fúlserit mundúmque horror cínxerit, non pro reátu púniat, sed nos pius tunc prótegat. Summo Parénti glória Natóque sit victória, et Flámini laus débita per sæculórum sæcula. Amen.

Čuj jasni glas odjekuje, U tami nas opominje: Oda sna sad se trgnite, S nebesa Isus dolazi. Nek duh se diže klonuli, Nek praha više ne grli, U visu nova zvijezda sja, Od rana da nas ozdravlja. To Bog nam šalje Jaganjca, Da briše naše dugove; Svi skupa sad sa suzama Za oproštenje molimo! Kad iznovice dođe on I strahom zemlju napuni, Nek ne kazni nas grešnike, Nek pomiluj blago nas. Gospodstvo, slava, hvala, čast Sa Ocem Sinu višnjemu I s njima Duhu Svetomu Nek bude u sve vjekove. Amen.

Verbum supérnum pródiens - Božanska Riječi, rođena

Autor: Nepoznat (X. st.)
Časoslov: Služba čitanja u Došašću, do 16. prosinca.

Verbum supérnum pródiens, a Patre lumen éxiens, qui natus orbi súbvenis cursu declívi témporis: Illúmina nunc péctora tuóque amóre cóncrema; audíta per præcónia sint pulsa tandem lúbrica. Iudéxque cum post áderis rimári facta péctoris, reddens vicem pro ábditis iustísque regnum pro bonis, Non demum artémur malis pro qualitáte críminis, sed cum beátis cómpotes simus perénnes cælites. Sit, Christe, rex piíssime, tibi Patríque glória cum Spíritu Paráclito, in sempitérna sæcula. Amen.

Božanska Riječi, rođena Iz krila Oca vječnoga, Što rodi se od Djevice Kad vrijeme bî da spasiš svijet. Rasvijetli naše pameti, Zapali srca ljubavlju Da tašt užitak ostave, Nebeske slasti okuse. Kad potom dođeš, Suče svet, Da zle u oganj oboriš I milo svoje odane Pozoveš, da ih okruniš. Ne pusti da nas vitlaju Oluje tamnog plamenja, Već daj nam Boga gledati I rajsku slast uživati. Sa Ocem Sinu vječnomu I tebi, Duše Presveti, Ko otprije što bila je, Nek bude slava uvijeke. Amen.

Cónditor alme síderum - Nebesa Stvorče zvjezdanih

Autor: Nepoznat (IX.-XII. st.)
Časoslov: Večernja u Došašću, do 16. prosinca.

Cónditor alme síderum, ætérna lux credéntium, Christe, redémptor ómnium, exáudi preces súpplicum. Qui cóndolens intéritu mortis períre sæculum, salvásti mundum lánguidum, donans reis remédium, Vergénte mundi véspere, uti sponsus de thálamo, egréssus honestíssima Vírginis matris cláusula. Cuius forti poténtiæ genu curvántur ómnia; cæléstia, terréstria nutu faténtur súbdita. Te, Sancte, fide quæsumus, ventúre iudex sæculi, consérva nos in témpore hostis a telo pérfidi. Sit, Christe, rex piíssime, tibi Patríque glória cum Spíritu Paráclito, in sempitérna sæcula. Amen.

Nebesa Stvorče zvjezdanih, Svog puka vječna svjetlosti, O Spasitelju ljudi svih: Usliši naše molitve. Kad imô svijet je propasti Od prijevara sotoninih, Ti sam si, dirnut ljubavlju, Lijek postô bolesnicima. Da grijeh nam opći okaješ, Izišô na križ gorki si Iz Djevičina svetišta Ko bijelo janje žrtveno. Pred tvojom moći preslavnom, Pred samim tvojim imenom I Nebo ko i Podzemlje Od strave dršćuć klanja se. Čuj molbu našu, Gospode, Ti Suče suda strašnoga: Dušmani ljuti nasrću, Oružaj puk svoj milošću! Gospodstvo, slava, hvala, čast Sa Ocem Sinu višnjemu I s njima Duhu Svetomu Nek bude u sve vjekove. Amen.

Sveti Otac poziva na molitvu s psalmima i molitvu Časoslova

Draga braćo i sestre, danas završavamo naše kateheze o molitvi Psaltira razmišljanjem o jednom od najpoznatijih "kraljevskih psalama", psalmom kojeg je sam Isus citirao i koje su novozavjetni pisci naveliko preuzimali i tumačili vezi s Mesijom, Kristom. Riječ je o Psalmu 110 prema hebrejskoj tradiciji, 109 prema grčko-latinskoj; taj je Psalam bio vrlo omiljen u prvoj Crkvi ali i među vjernicima tijekom čitave povijesti. Ta je molitva isprva možda bila povezana s ustoličenjem nekog vladara iz Davidove loze; ipak njezin smisao nadilazi točno određene okolnosti tog povijesnog događaja i otvara se širim dimenzijama te postaje tako proslava pobjedničkog, proslavljenog Mesije koji sjedi zdesna Bogu.

...

Dragi prijatelji, slijedeći interpretativnu crtu Novog zavjeta, crkvena tradicija je otvoreno pokazivala koliko cijeni taj psalam i smatrala ga jednim od najznačajnijih mesijanskih tekstova. U prvom redu, crkveni oci kada bi ga spominjali činili su to neprestano u kristološkom ključu: kralj o kojem pjeva psalmist je Krist, Mesija koji uspostavlja Božje kraljevstvo i pobjeđuje sile svijeta, on je Riječ rođena od Oca prije svakog stvorenja, utjelovljeni Sin koji je umro, uskrsnuo i uzašao na nebo, vječni svećenik koji, u otajstvu kruha i vina, daje oproštenje grijeha i pomirenje s Bogom, kralj koji diže glavu trijumfirajući nad smrću svojim uskrsnućem. Dovoljno je u vezi s tim podsjetiti na ulomak iz komentara svetog Augustina na taj Psalam; on piše: "Bilo je nužno upoznati jedinog Sina Božjega, koji dolazi među ljude, da preuzme na sebe ljudsku narav i da postane čovjek po preuzetoj naravi: on će umrijeti, uskrsnuti, uzaći na nebo, bit će uzdignut zdesna Ocu i ispuniti među narodima sve što je obećao… Sve je to, dakle, moralo biti naviješteno po prorocima, moralo je biti unaprijed najavljeno, moralo je biti naviješteno kao nešto što će neumitno doći, da, došavši iznenada, ne zastraši, već bude prihvaćeno s vjerom i iščekivano. U ta obećanja spada ovaj Psalam, koji naviješta, u tako sigurnim i eksplicitnim izrazima, našega Gospodina i Stvoritelja Isusa Krista, da ne možemo nimalo sumnjati da je u njemu naviješten Krist" (Esposizioni sui Salmi, III, Rim 1976, strr. 951.953).

Kristov uskrsni događaj postaje tako stvarnost na koju nas ovaj Psalam poziva uprijeti svoj pogled, zagledati se u Krista da bismo shvatili smisao pravog kraljevanja, kojeg se mora živjeti u služenju i sebedarju, u poslušnosti i ljubavi "do kraja" (usp. Iv 13, 1 i 19, 30). Moleći s tim Psalmom, tražimo dakle od Gospodina da i mi uzmognemo ići njegovim putovima, u nasljedovanju Krista, mesijanskog kralja, i biti spremni uzaći s njim na goru križa da bismo s njim prispjeli slavi i promatrali ga u slavi zdesna Ocu, kao kralja pobjednika i milosrdnog svećenika koji daje oproštenje i spasenje svim ljudima. I mi, koji smo po Božjoj milosti postali "rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk" (usp. 1 Pt 2, 9), moći ćemo se s radošću napajati na izvorima spasenja (usp. Iz 12, 3) i čitavom svijetu naviještati čudesa onoga koji nas "iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu" (usp. 1 Pt 2, 9).

Dragi prijatelji, u ovim posljednjim katehezama želio sam vam predstaviti neke psalme, dragocjene molitve koje nalazimo u Bibliji i koje odražavaju različite životne situacije i različita stanja duše koja možemo imati prema Bogu. Želio bih dakle ponoviti svima poziv da više mole s psalmima, bilo bi čak poželjno da svi steknu naviku moliti Časoslov, Jutarnju, Večernju, Povečerje prije spavanja. Naš odnos s Bogom time će biti samo obogaćen na svakodnevnom hodu prema njemu i ostvaren s radošću i vjerom. Hvala.

(Opća audijencija, 16. studenoga 2011.)

Papin govor u Bundestagu: Pronicavo srce - Razmatranja nad temeljima prava

(...)

Za razvoj prava i za razvoj čovječanstva bilo je presudno da su se kršćanski teolozi postavili na stranu filozofije, a protiv vjerskoga prava povezanoga s mnogoboštvom, i da su priznali um i prirodu u svom suodnosu kao općenito valjan izvor prava. Ovaj je izbor pokazao već sv. Pavao u Poslanici Rimljanima, kada je rekao: „Ta kad se god pogani, koji nemaju Zakona, [Izraelsku Toru] po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon“ (Rim 2,14sl.). Ovdje se pojavljuju dva temeljna poimanja prirode i savjesti, gdje savjest nije ništa drugo nego Salomonovo pronicavo srce, um otvoren govoru bića. Ako se do vremena Prosvjetiteljstva, do Deklaracije o ljudskim pravima nakon Drugoga svjetskog rata, i do stvaranja našeg Ustava, time činilo da se pitanje s obzirom na temelje zakonodavstva razjasnilo, u posljednjih pola stoljeća došlo je do dramatična zaokreta. Ideja prirodnoga prava danas se smatra posebnim katoličkim naukom, nevrijedna spominjanja izvan katoličkih krugova, tako da je gotovo sramota uopće spomenuti tu riječ. Htio bih kratko objasniti kako je došlo do toga. Kao osnovno, to je zbog teze, da bi između biti i trebati postojao nepremostiv jaz. Iz biti ne bi moglo slijediti trebati, jer se radi o potpuno različitim razinama. Temelj je za to da je u međuvremenu pozitivističko shvaćanje prirode postalo gotovo općeprihvaćeno. Ako se priroda – prema riječima Hansa Kelsena – promatra kao „skup objektivnih podataka, međusobno povezanih kao uzroci i posljedice“, onda se iz toga zaista ne mogu izvesti nikakve etičke upute. Pozitivističko poimanje prirode, koje prirodu shvaća samo u funkcionalnom smislu, kako je tumače prirodne znanosti, ne može proizvesti nikakve mostove prema etici i pravu, nego ponovno izaziva samo funkcionalne odgovore. Isto vrijedi i za um u pozitivističkom poimanju, koje se naširoko smatra jedinim znanstvenim pogledom. Po njemu, ono što se ne može provjeriti ili patvoriti, ne pripada carstvu uma u užem smislu. Stoga se etika i religija uvrštavaju u područje subjektivnoga i izlaze izvan područja uma u strogom smislu riječi. Ondje gdje je pozitivistički um jedini autoritet – a to je bez daljnjega slučaj u našoj javnoj svijesti – tu su opozvani klasični izvori spoznaje etike i prava. To je dramatično stanje, koje se tiče svih, i o kojem je nužna javna rasprava; neodgodivo pozvati na nju, bitna je svrha ovoga govora.

(...)

Kultura Europe izrasla je iz susreta između Jeruzalema, Atene i Rima – iz susreta izraelske vjere u Boga, grčkoga filozofskog uma i rimske pravne misli. Ovaj trostrani susret oblikuje unutarnji identitet Europe. Taj je susret, svjestan čovjekove odgovornosti pred Bogom i priznajući nepovrjedivo dostojanstvo čovjeka, svakoga pojedinog čovjeka, stvorio pravne standarde, koje smo mi zaduženi braniti u ovom povijesnom trenutku.

Mladom kralju Salomonu, u trenutku preuzimanja službe, dano je da slobodno iznese molbu. Što bi se dogodilo nama, današnjim zakonodavcima, kad bismo mogli slobodno zamoliti što želimo? Što bismo molili? Mislim da ni danas u konačnici nema ništa drugo što možemo poželjeti doli pronicavo srce – sposobnost razlikovati dobro i zlo, i tako uspostaviti istinsko pravo, koje služi pravdi i miru.

Cijeli tekst dostupan je ovdje.

Vexílla regis pródeunt - Barjaci kreću Kraljevi

Autor: Venancije Fortunat (+ oko 600.).
Časoslov: Večernja u Velikom tjednu

Prva i Druga večernja na blagdan Uzvišenja sv. Križa

Vexílla regis pródeunt, fulget crucis mystérium, quo carne carnis cónditor suspénsus est patíbulo; Quo, vulnerátus ínsuper mucróne diro lánceæ, ut nos laváret crímine, manávit unda et sánguine. Arbor decóra et fúlgida, ornáta regis púrpura, elécta digno stípite tam sancta membra tángere! Beáta, cuius brácchiis sæcli pepéndit prétium; statéra facta est córporis prædam tulítque tártari. Salve, ara, salve, víctima, de passiónis glória, qua Vita mortem pértulit et morte vitam réddidit! O crux, ave, spes única! hoc passiónis témpore piis adáuge grátiam reísque dele crímina. Te, fons salútis, Trínitas, colláudet omnis spíritus; quos per crucis mystérium salvas, fove per sæcula. Amen.

Barjaci kreću Kraljevi, Otajstvo Križa sjaji se, Na kojem Život umrije I smrću ljude oživi. Kad koplje mu se okrutno Zabolo šiljkom u srce, Sa vodom krv potekla je, Od grijeha nas da očisti. I ispuni se silna riječ, Što narodima David je U svetoj pjesmi doviknu: Zavlada Bog sa drveta. O drva divnog, štono sja U kraljevskome grimizu, Kom dano bi da dotiče Toliko svete udove. Na blaženim je rukama Tog svijeta cijenu nosilo I Božje tijelo vagnuvši Sotoni plijen je otelo. Oj zdravo, Križu, nado sva! U dane Muke Gospodnje Umnoži milost dobrima I digni krivnju s grešnika. Naš spase, sveta Trojice, Nek svaki duh veliča te, Ti dijeliš Križa plodove Ti vječnu slavu podaj nam. Amen.

Signum crucis mirábile - O Križu, svjetlo čudesno

Autor: Nepoznat (X. st.).
Časoslov: Jutarnja na blagdan Uzvišenja sv. Križa

Signum crucis mirábile totum per orbem prænitet, in qua pepéndit ínnocens Christus, redémptor ómnium. Hæc arbor est sublímior cedris, habet quas Líbanus, quæ poma nescit nóxia, sed ferre vitæ præmia. Te, Christe, rex piíssime, huius crucis signáculo horis, moméntis ómnibus muníre nos non ábnuas, Ut ore tibi cónsono et corde devotíssimo possímus omni témpore laudes reférre débitas. Patri, tibi, Paráclito sit æqua, Iesu, glória, qui nos crucis victória concédis usque pérfrui. Amen.

O Križu, svjetlo čudesno, Sveg svijeta ti si spasenje, Ti žrtveniče Isusa, Otkupitelju grešnika. Od ploda stabla kobnoga Svijet čitav bješe otrovan, A drvo Križa otkupnog Svijet grešan posve ozdravlja. O Kriste, Kralju preblagi, Ti znakom Križa pobjednim Zaštiti nas od zala svih, Od Opakog obrani nas! Nek usta naša složno ti I srca s njima pobožno Trenutka svakog žića nam, O križu, hvale pjevaju. Nek slava bude vječita Sa Ocem, s Duhom Presvetim I tebi, Kriste Isuse, Što križem svijet sav otkupi. Amen.

Salve, crux sancta - Zdravo, križu sveti

Autor: Eribert iz Rotenburga (+ 1042.).
Časoslov: Služba čitanja na blagdan Uzvišenja sv. Križa

Salve, crux sancta, salve mundi glória, vera spes nostra, vera ferens gáudia, signum salútis, salus in perículis, vitále lignum vitam portans ómnium. Te adorándam, te crucem vivíficam, in te redémpti, dulce decus sæculi, semper laudámus, semper tibi cánimus, per lignum servi, per te, lignum, líberi. Laus Deo Patri sit in cruce Fílii, laus coæquáli sit Sancto Spirítui; cívibus summis gáudium et ángelis, honor sit mundo crucis exaltátio. Amen.

Zdravo, križu sveti, zdravo, svijeta slavo, Prava naša nado, prave nosiš radosti; Znak si spasa, spas u pogiblima, Života drvo, život noseć sveopći. Vrijedan si klanjanja, križu životvorni, Po tebi otkupljeni, slatki alem svijeta, Trajno te hvalimo, trajno ti pjevamo, Drvo nas zarobi, drvo oslobodi. Hvala Bogu Ocu u Sinovu križu, Hvala podjednaka nek je Svetom Duhu: Svetima neba radost s anđelima, Na čast svem svijetu križa uzvišenje. Amen.

Kardinal Bartolucci: Glazba treba biti istinski suglasna sa sakramentom Euharistijske žrtve

Prošloga je tjedna u papinskom ljetnikovcu u Castel Gandolfu održan koncert sakralnih skladbi kardinala Bartoluccija, nekadašnjega voditelja zbora Sikstinske kapele. Prije koncerta, kardinal Bartolucci održao je kratak pozdravni govor.

* * *

Sveti Oče,

ovdje sam kako bih zahvalio Vašoj Svetosti za sve što ste učinili i činite kako bi se povratila plemenitost i sjaj svetoj liturgiji Mise, u pogledu glazbe, koja bi trebala biti istinski suglasna sa sakramentom Euharistijske žrtve.

Kako se ne prisjetiti hvalospjeva - “et, hymno dicto, exierunt in montem Olivarum” - kojega je Isus pjevao na Posljednjoj večeri zajedno s apostolima, u Gornjoj sobi, nakon prve Mise. Istina je, da prekrasan drevni himan nije mogao nego stvoriti dubok, sveti dojam na te izvanredne pjevače. Isto je i danas.

Ovdje sam, Sveti Oče, kako bih zahvalio Vašoj Svetosti za snažan poziv za korištenje glazbe u sadašnjim slavljima Svete Mise. Siguran sam da ste, pozvavši glazbenika u Kardinalski zbor, htjeli da to bude poziv za upotrebu sakralne glazbe u Svetoj Liturgiji.

Današnji je koncert, prije svega, izvedba moga djela Baptisma, na točan tekst staroga obreda krštenja. Zadovoljstvo mi je prisjetiti se da je ovo kratko djelo, definirano kao sakralna kratka poema, naručio zbor profesora Papinskoga instituta sakralne glazbe, i izvedeno je u velikoj dvorani istoga instituta. Također mi je zadovoljstvo prisjetiti se da sam, nakon toga koncerta, sljedeće godine, bio imenovan profesorom kompozicije i polifonije na istom institutu; imenovan sam maestro di capella Bazilike sv. Marije Velike. Sljedeće godine, vicemaestrom, zajedno s Perosijem, Zbora Sikstinske kapele, i nakon smrti Maestra, imenovan sam, '56., od pape Pija XII., trajnim Maestrom dirigentom.

Zatim su se vremena, nažalost, promijenila. Ali danas se, s velikim zadovoljstvom, može primijetiti istinsko i pravo buđenje, kod toliko mladih ljudi, koji žele oživjeti ljepotu Latinske Mise, i velike duhovne plodove koji proistječu iz nje; ovo je velika, najveća utjeha. Također nam daje nadu za liturgijsku budućnost koju Vaša Svetost zasigurno želi.

Zahvaljujemo Gospodinu, kako bi mogao pomoći svima onima koji rade za ozbiljnost u sakralnoj glazbi. Čvrsto vjerujem da će, s Božjom pomoću, doći do istinskoga povratka dvotisućljetnoj tradiciji sakralne glazbe.

Hvala Vam, Vaša Svetosti!

Anglórum iam apóstolus - O slavni papa Grgure

Autor: Petar Damiani (+ 1072.).
Časoslov: Jutarnja i večernja na spomendan sv. Grgura Velikoga

Anglórum iam apóstolus, nunc angelórum sócius, ut tunc, Gregóri, géntibus, succúrre iam credéntibus. Tu largas opum cópias omnémque mundi glóriam spernis, ut inops ínopem Iesum sequáris príncipem. Te celsus Christus póntifex suæ præfert Ecclésiæ; sic Petri gradum pércipis, cuius et normam séqueris. Scriptúræ sacræ mýstica mire solvis ænígmata, excélsaque mystéria te docet ipsa Véritas. O póntifex egrégie, lux et decus Ecclésiæ, non sinas in perículis quos tot mandátis ínstruis. Sit Patri laus ingénito, sit decus Unigénito, sit utriúsque párili maiéstas summa Flámini. Amen.

O slavni papa Grgure, Blagovjesniče Engleske, Sad anđelima pridružen Priteci nama u pomoć. Ti prezre svijeta bogatstvo I svu mu slavu varavu, Zbog Isusa siromašnog Siromah i ti postade. On, višnji Prvosvećenik, Na čelo Crkve stavi te, Ko Petrov pravi nasljednik I Petrov primjer slijediš ti. Otajstva Pisma svetoga Ti čudesno razjašnjavaš, I u svu svoju istinu Sam Isus te upućuje. Upravitelju odlični, Ti svjetlo Božje Crkve si, Daj pomaži nas sveudilj Prosvjetljuj svojim naukom. Sva slava Ocu vječnomu I preslavnomu Sinu mu Nek bude s Duhom Presvetim Sad i u vijeke vijekova. Amen.

Benedikt XVI.: Via pulchritudinis - Put ljepote

Draga braćo i sestre,

više sam puta u ovome razdoblju podsjetio na potrebu da svaki vjernik, usred mnoštva svakodnevnih poslova, pronađe vremena za Boga i molitvu. Sam Gospodin nam nudi mnoge prilike da ga se sjetimo. Danas bih se htio kratko zadržati na jednom od tih kanala koji nas mogu dovesti do Boga i biti nam od pomoći u susretu s njim: to je put umjetničkih izraza, sastavni dio onog "via pulchritudinis" - "puta ljepote" – o kojem sam govorio u više navrata i čije bi dublje značenje današnji čovjek morao iznova otkriti.

Možda vam se koji put dogodilo da pred nekim kipom ili slikom, pred nekim recima pjesme ili glazbenim ulomkom osjetite neko duboko čuvstvo, osjećaj radosti, da, naime, jasno zapazite kako pred vama nije samo tvar, komad mramora ili bronce, oslikano platno, niz slova ili hrpa zvukova, već nešto veće, nešto što "govori", što je kadro dotaknuti srce, prenijeti neku poruku, uzdići duh. Svako umjetničko djelo je plod stvaralačke sposobnosti ljudskog bića, koji se propitkuje pred vidljivom stvarnošću, pokušava otkriti njezin dublji smisao i saopćiti ga uz pomoć jezika oblika, boja, zvukova. Umjetnost je kadra izraziti i predočiti čovjekovu potrebu da se izdigne iznad onoga što se vidi, očituje žeđ i traženje beskonačnog. Štoviše, ona je poput vrata otvorenih prema beskonačnosti, prema ljepoti i istini koji natkriljuju svakodnevicu. Umjetničko djelo može isto tako otvoriti oči uma i srca i uzdići naš duh prema gore.

No postoje umjetnički izrazi koji su pravi putovi prema Bogu, najvišoj Ljepoti, štoviše oni nam, u molitvi, pomažu rasti u odnosu s njim. Riječ je o djelima koja se rađaju iz vjere i koja izražavaju vjeru. Primjer za to možemo imati kada posjetimo neku gotičku katedralu: upravo nas ostavljaju bez daha vertikalne linije koje se uzdižu prema nebu i privlače u vis naš pogled i naš duh, dok se, istodobno, mi sami osjećamo maleni, a ipak željni punine… Ili kada uđemo u neku romaničku crkvu: spontano smo tada pozvani na sabranost i molitvu. Zamjećujemo kako je u tim čudesnim zdanjima obuhvaćena vjera mnogih naraštaja. Ili kada slušamo svetu glazbu od koje naše srce ustrepta, duh nam se nekako širi i lakše mu se obratiti Bogu. Pamtim jedan koncert Johanna Sebastiana Bacha, održan u Münchenu, pod ravnanjem Leonarda Bernsteina. Na kraju posljednjeg dijela, jedne od kantata, osjetio sam, ne razumski, već u dubini srca, da mi je ono što sam slušao prenijelo istinu, istinu toga glazbenog velikana i to me potaknulo uzdići hvalu Bogu. Pored mene je sjetio luteranski biskup Münchena i spontano sam mu rekao: "Slušajući ovo shvaća se slijedeće: istina je, prava je vjera tako snažna, a ljepota tako nezadrživo izražava prisutnost Božje istine". Ali koliko nas put slike ili freske, koje su plod umjetnikove vjere, u svojim oblicima, u svojim bojama, u svojem svjetlu, potaknu da upravimo misao k Bogu i da u nama poraste želja da se napajamo na izvoru svake ljepote. Potpuno je istinito ono što je napisao veliki umjetnik Marc Schagall da su umjetnici stoljećima umakali svoj kist u onu šarenu abecedu koja je Biblija. Koliko, dakle, puta umjetnički izrazi mogu biti prilike da se sjetimo Boga, da potpomognu našu molitvu ili također obraćenje srca! Glasoviti francuski pjesnik, dramaturg i diplomat Paul Claudel godine 1886., upravo dok je slušao himan Veliča na božićnoj misi, osjetio je Božju prisutnost. U crkvu ga nije dovela vjera, ušao je u nju da pronađe argumente protiv kršćana, međutim milost je Božja djelovala u njegovu srcu.

Dragi prijatelji, pozivam vas da ponovno otkrijete važnost toga puta također za molitvu, za naš živi odnos s Bogom. Gradovi i sela u čitavom svijetu sadrže umjetnička blaga koja izražavaju vjeru i podsjećaju nas na povezanost s Bogom. Neka posjet umjetničkim mjestima ne bude samo prigoda za kulturno obogaćivanje – neka bude i to – već neka prije svega postane trenutak milosti, poticaja za jačanje naše povezanosti i našeg dijaloga s Gospodinom, da se zadržimo u razmišljanju – u prijelazu s jednostavne izvanjske stvarnosti na dublju stvarnost koju izražava – o zraci ljepote koja nas pogađa, koja nas malne "ranjava" duboko i poziva nas vinuti se k Bogu. Završavam molitvom iz Psalma 27: "Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim: da živim u Domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu i Dom njegov gledam" (r. 4). Uzdamo se da će nam Gospodin pomoći da promatramo njegovu ljepotu, bilo u naravi bilo u umjetničkim djelima, tako da budemo dotaknuti svjetlom njegova lica, da i mi uzmognemo biti svjetla za našeg bližnjega. Hvala!

(Benedikt XVI., Opća audijencija, 31. kolovoza 2011.)

Papa: Tišina potpomaže sabranost i slušanje Boga

Na općoj audijenciji u srijedu, 10. kolovoza 2011., papa Benedikt XVI. govorio je o samostanima kao oazama u kojima Bog govori čovjeku, s osobitim osvrtom na tišinu.

* * *

U svakom povijesnom dobu, muškarci i žene koji su posvetili svoj život Bogu u molitvi – kao monasi i monahinje – ustanovljivali su svoje zajednice u posebno lijepim mjestima, u planinama, na brdima, u planinskim dolinama, na obali jezera ili na moru, ili čak na malim otocima. Ta mjesta ujedinjuju dva elementa koja su vrlo važna za kontemplativni život: ljepotu stvorenog svijeta, koji upućuje na Stvoriteljevu ljepotu, te tišinu, koju jamči udaljenost od gradova i velikih prometnih tokova. Tišina je ambijentalni uvjet koji bolje potpomaže sabranost, slušanje Boga, meditaciju. Već sama činjenica da se uživa tišinu, da se dopušta da čovjeka, tako reći, tišina "ispuni", predstavlja neku prethodnu pripremu za molitvu. Veliki prorok Ilija, na brdu Horeb – to jest Sinaju – svjedočio je silnom vihoru, zatim potresu i na kraju plamenim bljeskovima, ali u njima nije prepoznao Božji glas; prepoznao ga je međutim u blagom lahoru (usp. 1 Kr 19, 11-13). Bog govori u tišini, ali ga treba znati slušati. Zato su samostani oaze u kojima Bog govori čovjeku; u njima se nalazi klaustar, simbolično mjesto, jer je riječ o jednom zatvorenom prostoru, no ujedno otvorenom prema nebu.

...

Tišina i ljepota mjesta u kojem živi monaška zajednica – ta jednostavna i skromna ljepota – predstavljaju svojevrsni odraz duhovnog sklada kojeg sama zajednica nastoji ostvariti. Te oaze duha rasute su diljem svijeta, neke su veoma drevne, osobito one u Europi, neke su novijeg datuma, u neke su, pak, nove zajednice ponovno udahnule život. Promatrajući stvari u duhovnoj prizmi, ta mjesta duha su nosiva struktura svijeta! I nije slučajno da mnoge osobe, osobito tijekom odmora, posjećuju ta mjesta i u njima se zadržavaju po nekoliko dana: i duša, hvala Bogu, ima svoje potrebe!

Dum tuas festo, pater o colénde - Sveta lozo Davidova

Autor: Nepoznat (XVII. stoljeće).
Časoslov: Služba čitanja i večernja na spomendan sv. Joakima i Ane

Dum tuas festo, pater o colénde, cántico laudes habet hæc coróna, vocis ac mentis, Ióachim, benígne áccipe munus. Longa te regum séries avórum Abrahæ prolem tulit atque David; clárior mundi dómina corúscas prole María. Sic tuum germen benedícta ab Anna éditum, patrum repetíta vota implet, et mæsto próperat reférre gáudia mundo. Laus tibi, Prolis Pater increátæ; laus tibi, summi Súboles Paréntis; summa laus, compar, tibi sit per omne, Spíritus, ævum. Amen.

Sveta lozo Davidova, Joakime, sretni oče, S dragom ženom svetom Anom Odane nam hvale primi. Vrli mužu, sretna majko, Marijini roditelji! Abrahamov dični rode, Naroda svih blagoslove! Ljubav vaša svijetu rodi Čistu Majku Isusovu: Novo doba s njome svanu, Novi svijet se s njima rađa. Slava tebi, višnji Oče, Hvala tebi, Božji Sine, Svaka čast i Duhu Svetom U sve vijeke vijeka. Amen.

Nocti succédit lúcifer - Zora sviće svijetlog dana

Autor: Nepoznat (XV. stoljeće).
Časoslov: Jutarnja na spomendan sv. Joakima i Ane

Nocti succédit lúcifer, quem mox auróra séquitur, solis ortum prænúntians mundum lustrántis lúmine. Christus sol est iustítiæ, auróra Mater grátiæ, quam, Anna, præis rútilans legis propéllens ténebras. Anna, radix ubérrima, arbor tu salutífera, virgam prodúcens flóridam quæ Christum nobis áttulit. O matris Christi génetrix tuque parens sanctíssime, natæ favénte mérito, nobis rogáte véniam. Iesu, tibi sit glória, qui natus es de Vírgine, cum Patre et almo Spíritu, in sempitérna sæcula. Amen.

Zora sviće svijetlog dana, Spomen-dana svetog para: Joakima, Ane svete, Marijinih roditelja. Majka Ana Zoru nosi: Mariju u naručaju Što nam rodi Sunce pravde, Spasitelja svega svijeta. S Jesejeva starog panja Mladica, gle, izvila se, Procvala je divnim Cvijetom Štono prosu miris svijetom. Sretni paru nazaretski, Uzornici našem domu: Zagovor vaš neka moli Novi procvat ljudskom rodu. Sva slava tebi, Isuse, Kog rodi Djeva Marija I Ocu s Duhom preblagim U vječne vijeke vjekova. Amen.

Te nostra lætis láudibus - Ribaru sretni, Galilejskog mora

Autor: Anselmo Lentini
Časoslov: Jutarnja na blagdan sv. Jakova St., apostola

Te nostra lætis láudibus, Iacóbe, tollunt cántica, quem Christus arte ex rétium ad tanta vexit cúlmina. Ipso vocánte, cóncitus cum fratre linquis ómnia, ipsíus et fis nóminis verbíque præco férvidus. Testis poténtis déxteræ præclárus alta cónspicis, in monte celsam glóriam, tristes in horto angústias. Qui promptus exstas, póscitur cum passiónis póculum, tu primus ex apóstolis pro Christi amóre plécteris. Iesu fidélis ássecla satórque lucis cælicæ, mentes fide claréscere, da spe fovéri péctora. Christi sequi da sédulos præcépta nos in sæculo, hymnos ut olim glóriæ fundámus illi pérpetim. Amen.

Ribaru sretni, Galilejskog mora, Jakove sveti, primi našu pjesmu: Ribarskoj mreži glas te Kristov ote, Marni da budeš ribar, dušolovac. Isusov pogled zanio te mlada, S Ivanom, bratom, za njim odmah hrliš. Učenik vatren ti si uvijek bio, Kao sin groma gorio za Krista. Svjedok si vjeran Isusove slave: Slavu mu motriš ti na svetoj Gori. U Getsemani Učitelja slijediš S Ivanom, Petrom, učeniče prvi. Pregorku čašu muke Isusove Prihvaćaš spremno, duha junačkoga. Prvi si Kristu od svih apostola Svjedočkom smrću život darovao. Nama izmoli srce učeničko, Vatreno, smjelo, veledušno, smjerno. Vjernim životom daj nam Kristu služit, Za njega živjet, u njemu umrijeti. Danas te, Kriste, molimo svi smjerno, Milosti svoje plamen nam ne krati. Svetima svojim sve nas ti pribroji, U nebu tvome daj nam živjet. Amen.

Mons. Georg Ratzinger piše knjigu o svom bratu

Vatikanski Grad, 22. srpnja 2011. (VIS) - Stariji brat Benedikta XVI., mons. Georg Ratzinger, koji je do 1994. bio ravnatelj poznatoga katedralnog zbora u Regensburgu, završio je knjigu pod naslovom "Mein Bruder, der Papst" (Moj brat, Papa), napisanu u suradnji s njemačkim novinarom Michaelom Hesemannom.

Knjiga na 256 stranica, s četrdeset fotografija, sadrži sjećanja brata Svetoga Oca, kako ih je prenio Hesemannu u Regensburgu, ranije ove godine. Knjigu je objavila njemačka izdavačka kuća Herbig, i bit će u prodaji u knjižarama 12. rujna, uoči posjeta Njemačkoj Benedikta XVI.

Kulminirajući trenutak pripovijedanja je šezdeseta obljetnica svećeničkoga ređenja Georga i Josepha Ratzingera. Dvojica su braće zaređeni u Freisingu 29. lipnja 1951., i ove su godine proslavili svoju obljetnicu zajedno u Bazilici sv. Petra. Uspomene mons. Ratzingera, najbližega srodnika Svetoga Oca, idu do djetinjstva braće i govore o, između ostaloga, dozrijevanju Josephova svećeničkoga zvanja u krilu obitelji i godina koje su uslijedile u službi Crkve, prije nego što je izabran za papu.

Mons. Vincent Nichols: Liturgija nije moje vlasništvo ili stvaralaštvo

U propovijedi održanoj na godišnjoj Proslavi svećeništva Westminsterske nadbiskupije, na kojoj su sudjelovali svećenici iz nadbiskupije, i održanoj 7. lipnja 2011., nadbiskup Vincent Nicholas razmatrao je o ulozi svećenika u Misi.

- - -

Evanđelje naše današnje Mise vodi nas u srce odnosa između Oca i Sina. Ovo je čudo našega poziva, čudo otajstva koje služimo: da smo mi, ljudska bića, primljeni u povjerenje i ljubav Oca i Sina, što je život Duha Svetoga.

U ovo otajstvo najsnažnije ulazmo po slavlju Mise. Ovdje je sav Očev dar. Ovdje je sva slava Oca i Sina. Ovdje je naše sudjelovanje u toj slavi, svjesni da je izražena u i po požrtvovnoj ljubavi križa.

U svjetlu i dubini ovoga velikog otajstva, htio bih razamtrati o našem svećeničkom udjelu u slavlju Mise. Želim to učiniti s izravnošću i neposrednošću, jer, kada je riječ o liturgiji, živimo u osjetljivom i kreativnom vremenu. Ovo je vrijeme kada Crkva od nas traži da ponovno steknemo nešto od bogatstva i dubine našeg liturgijskog nasljeđa i, istovremeno, uvijek osiguramo da je liturgija pri tome znakovita i dobra. Među nama svećenicima, liturgija olako postaje predmet preprike. Ne bi trebalo biti tako.

Danas koristimo tekst novog engleskog prijevoda. On simbolitira tako puno. Izrazito smo svjesni novosti riječi koje koristimo. Trebamo se koncentrirati na njih. Potreban nam je svjež pristup nasuprot dugo formiranih navika i prisnosti.

Htio bih razmatrati o našoj ulozi u svemu ovomu, i predstaviti vam svoja uvjerenja. Pri tome se nadam da bih mogao pomoći oblikovati vaše odgovore. Mogu samo pokušati.

Četiri su ključne točke koje oblikuju moje razmatranje, sve u kontekstu evanđeoske istine koju smo čuli. One su, temeljno, stvari srca, naše raspoloživosti. Kao takve, mogu oblikovati ono što radimo. Činimo dobro ispitujući što nam leži na srcima.

1. Moje je prvo uvjerenje ovo: Liturgija nikada nije moje vlasništvo, ili moje stvaralaštvo. Ona je nešto što nam je dano, od Oca. Stoga, moji osobni ukusi, moje preferencije, moja osobnost, moje viđenje ekleziologije, marginalni su, nevažni, kada je riječ o slavljenju Mise. Mi odjevamo misno ruho da umanjimo svoje osobne preferencije, ne da ih izrazimo ili naglasimo. Liturgija nije naša. Nikada je ne treba koristiti kao oblik samoizražavanja. Upravo suprotno je ispravno. U biskupiji, kada se mijenjaju svećenici na župi, treba biti jasan kontinuitet u načinu slavljenja Mise. Misa je čin Crkve. To je ono što je važno, ne moje mišljenje. Jednom sam čuo da blaženi papa Ivana Pavao nikada nije komentirao o Misi koju je slavio. To je Misa. Moja je zadaća biti vjeran.

2. Moja je druga točka ovo: Liturgija oblikuje nas, ne mi liturgiju. Riječi Mise oblikuju našu vjeru i našu molitvu. One su bolje od moje spontane kreativnosti. Moje je mjesto u Misi vrlo jasno: ja sam instrument u ruci Gospodnjoj. Nisam dirigent, a još manje skladatelj. Zaređen u osobi Krista Glave, ja sam samo instrumentalni uzrok ovog velikog otajstva. Ovo je jako važno. Moje slavlje Mise svakoga jutra oblikuje moje srca za predstojeći dan. Na Misi sam Gospodinov instrument, baš kao što se nadam biti tijekom dana koji slijedi. U svim događajima dana, u odlukama koje donosim, riječima koje govorim, moja je najveća, najsigurnija nada da će me Gospodin koristiti i da mu ja, osobno, neću stati na put. Mi smo služitelji liturgije po kojoj nam Bog otvara svoj spasonosni život.

3. Moje je treće uvjerenje ovo: naša je uloga da prikazujemo Misu kao službu narodu. Čineći to, mi biramo i prosuđujemo o tome kako uraditi pojedine askpekte Mise. Pri tome, uvijek nam na prvom mjestu na umu treba biti da je srce Liturgije susret naroda s Gospodinom. Sve što se tiče liturgije služi u tu svrhu. Stoga, u izborima koje činimo, što daje poseban ton liturgiji, naš pozitivni kriterij trebao bi biti: hoće li ovo služiti susretu naroda s Gospodinom? Naravno, mogu poslužiti i stare i nove stvari. Naši izbori oblikovani su i uputama Crkve u njezinim normama i vodiljama, i našom dužnošću da služimo svom narodu.

Čini mi se da je jedna stvar, iznad svega, potrebna da bi se ostvario ovaj dragocjeni, preobražavajući susret s Gospodinom: prostor, prostor koji omogućava kretanje srca prema Gospodinu, i Njegovo prema nama. Na Misi nam treba prostora - prostora za tišinu, prostora za tihu rekolekciju naroda, i prije i za vrijeme Mise. Stoga, način na koji slavimo Misu nikada ne treba biti dominirajući ili nadmoćan nad onima koji sudjeluju. Treba biti dobro prosuđen, s poštivanjem zajednica, osjetljiv na njihove duhovne potrebe.

Po mom mišljenju, jedna odlika povećava ovaj osjećaj božanski ispunjenoga prostora u kojemu štujemo Boga: to je ljepota liturgije i njezino strahopoštovanje. Lijepa crkva o kojoj se vodi briga, najbolja je priprava koju možemo pružiti. Nedavno sam se prisjetio riječi kardinala Humea: naše crkve nisu samo zgrade u kojima štujemo Boga, nego zgrade kojima Ga štujemo. Svima vama zahvaljujem za Vaše napore u ovom važnom pogledu. Crkva kao arena ljepote za Gospodina je, čini mi se, uvijek odskočna daska za živahnu župu.

4. Moja je četvrta i zadnja točka sljedeće: kadgod liturgija Crkve, slavlje Mise, istinski ulazi u naše srce i dušu, tada je rezultat živ osjećaj misije. Kada susrećemo Gospodina u svoj njegovoj ljubavi prema nama, tada smo spremni odgovoriti, posebno u brizi koju pružamo najslabijima i najpotrebnijima, onima koji su najbliže Srcu našega Spasitelja. Naš dijecezanski Conversation in Caritas, o socijalnom pristupu u našim župama, ima Euharistijski centar. Hvala vam za sudjelovanje u njemu. Temeljito slavlje Mise neizbježno vodi do praktičnih izraza suosjećanja i volje za služenjem. To je jednostavno tako.

Braćo moja, svjestan sam dužine ovih riječi i njihovog nategnutog karaktera kao propovijedi. Ali ovo su važne stvari, sada i u mjesecima koji su pred nama, u našim srcima.

Sve što u Misi primamo dar je od Oca. To nikada nije naše da koristimo ili oblikujemo kako nam se sviđa. U Misi, sve je na slavu Sina. Pri tome, mi nismo ništa više nego instrumenti, ponizni i oduševljeni da možemo dati svoj dio. U Misi, sve je zbog našega naroda: da oni mogu susresti jedinoga istinskoga Boga i Isusa Krista kojega je On poslao. U Misi, mi koji poznajemo Njega također znamo da smo na ovom svijetu da služimo čovječanstvu u Njegovo Ime, dok on ponovno ne dođe. To su oblježja naše liturgije, mjere po kojima možemo provjeravati svoja srca, svoje nakane i svoja djela.

Među nama neka bude ponizno, radosno služenje Gospodinu. Prihvatimo s radošću potragu za obnovom u našem slavlju Mise, vođeni samo Crkvom i neka naša vlastita vjera i molitva bude svakodnevna vodilja u onome što se traži od nas. Amen.

Tišina na Trgu i šutnja u Liturgiji

Prema mnogima, najdojmljiviji dio bdijenja s mladima koje je Sveti Otac predvodio u subotu na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, bila je molitvena šutnja pred Presvetim Sakramentom. Mediji prenose riječi glasnovogornika Tiskovnog ureda Svete Stolice, o. Federica Lombardija: "Papa je osobito bio dirnut susretom s mladima, i to molitvenom atmosferom na Trgu, koji je sinoć, kaže Lombardi, na neki način postao hram. Mladi su pokazali svoj duh oduševljenjem, ali i tišinom za vrijeme adoracije oltarskom sakramentu. Lombardi kaže da se mogao čuti pjev ptica kakva je tišina nastala."

Kratki tekst o šutnji i tišini u liturgiji, izvorno je objavljen na stranicama Ureda za liturgijska slavlja Vrhovnoga svećenika.

- - -

Vrijeme šutnje u Euharistijskom slavlju

Opći uvod u Rimski misal u broju 45 propisuje:

U određeno vrijeme neka se, kao sastavni dio slavlja, obdržava i sveta šutnja. Narav pak te šutnje ovisi o trenutku u kojemu u pojedinome slavlju dolazi. Svaki pojedini vjernik sabire se u pokajničkome činu i nakon poziva na molitvu, kad završi čitanje ili homilija, kratko razmatra o onome što je čuo, a poslije pričesti hvali i moli Boga u svome srcu.

Pohvalno je da se već prije samoga slavlja obdržava šutnja u crkvi, u sakristiji i njima bližim mjestima, kako bi se svi oraspoložili da pobožno i pravo vrše sveta otajstva.

Paragraf 30 konstitucije o liturgiji, Sacrosanctum Concilium, također propisuje: “U pravo vrijeme neka se obdržava i sveta šutnja.”

Broj 56 Općega uvoda više naglašava važnost tišine unutar liturgije Riječi, dok broj 78 razjašnjava isto za liturgiju Euharistije: “Euharistijska molitva zahtijeva da je svi slušaju s poštovanjem i u tišini.” Broj 84 zatim podvlači važnost obdržavanja tišine kao načina dobre priprave za Svetu Pričest: “Svećenik se tihom molitvom pripravi da plodonosno primi Tijelo i Krv Kristovu. Vjernici čine to isto moleći u šutnji.” Konačno, isto se držanje predlaže za vrijeme zahvaljivanja nakon pričesti: "Kada završi pričešćivanje, svećenik i vjernici, ako je zgodno, neko vrijeme mole u tišini. Ako se želi, čitava zajednica može pjevati neki psalam ili drugu hvalbenu pjesmu ili pak himan." (br. 88)

U nekoliko drugih paragrafa Općega uvoda ponavljaju se sliče upute o tišini, tako da je tišina sastavni dio liturgijskoga slavlja.

Sluga Božji Ivan Pavao II. priznao je da, u aktualnoj praksi, uputa Drugog vatikanskog sabora o svetoj šutnji, uputa kasnije uvrštena u Opću uredbu, nije uvijek vjerno obdržavana. On piše: “Aspekt koji moramo promicati u našim zajednicama s većom zauzetošću je iskustvo šutnje. … Liturgija, sa svojim različitim trenutcima i simbolima, ne može ignorirati šutnju.” (Spiritus et Sponsa, br. 13)

Ovdje se možemo prisjetiti teksta tadašnjeg teologa i kardinala Josepha Ratzingera:

Sve jasnije bivamo svjesni da na liturgiju spada i šutnja. Bogu koji govori odgovaramo pjevanjem i molitvom, ali veća tajna koja nadilazi sve riječi poziva nas i na šutnju. Dakako, to mora biti ispunjena šutnja, nešto više od odsutnosti govora i akcije, djelovanja. Od liturgije očekujemo upravo to da nam ona ponudi pozitivnu tišinu u kojoj ćemo pronaći sami sebe i put do sebe. (Duh liturgije – temeljna promišljanja, str. 204)

Stoga, obdržavanje trenutaka šutnje predviđenih liturgijom, od velike je važnosti. Ovi trenutci tišine jednako su integralan dio ars celebrandi služitelja, kao što je i participatio actuosa sa strane vjernika. Šutnja je u liturgiji trenutak u kojem se s većom pozornošću sluša Božji glas, i internalizira Njegova riječ, tako da donosi plodove svetosti u svakodnevnom životu.

Sretan Uskrs

Ternis ter horis númerus - U času dana devetom

Autor: Nepoznat (VIII. stoljeće).
Časoslov: Deveti čas u korizmi.

Ternis ter horis númerus nobis sacrátus pánditur, sanctóque Iesu nómine munus precémur véniæ. Latrónis, en, conféssio Christi merétur grátiam; laus nostra vel devótio mercétur indulgéntiam. Mors per crucem nunc ínterit et post tenébras lux redit; horror dehíscat críminum, splendor nitéscat méntium. Christum rogámus et Patrem, Christi Patrísque Spíritum; unum potens per ómnia, fove precántes, Trínitas. Amen.

U času dana devetom Zavapijmo svi Ocu svom: Oprosti sve nam dugove U Isusovu Imenu. Na Križu skrušen razbojnik Od Krista milost zadobi. Nek smjerna ova molitva I nama oprost zavrijedi. Na križu smrt je svladana I Svjetlost tamu pobijedi: Nek svakom zlu sad bude kraj, Nek sjaj nas Kristov prožima. U Duhu sad zazovimo Po Kristu Oca svojega! O moćna sveta Trojice, pomozi svojim slugama! Amen.

Qua Christus hora sítiit - O šestom času vapije

Autor: Nepoznat (VIII. stoljeće).
Časoslov: Šesti čas u korizmi.

Qua Christus hora sítiit crucem vel in qua súbiit, quos præstat in hac psállere ditet siti iustítiæ. Simul sit his esúries, quam ipse de se sátiet, crimen sit ut fastídium virtúsque desidérium. Charísma Sancti Spíritus sic ínfluat psalléntibus, ut carnis æstus frígeat et mentis algor férveat. Christum rogámus et Patrem, Christi Patrísque Spíritum; unum potens per ómnia, fove precántes, Trínitas. Amen.

O šestom času vapije Gospodin s križa: Žedan sam! Na molitvu se skupljamo Da pravde uvijek žeđamo. Od lijenosti nas nehajne, Naš Spasitelju, ožuvaj. Gladovat daj nam za tobom, I gladne sobom nasiti. Dok psalme skladno pjevamo, Toplinom svojom, Duše Svet, Raspali srca ledena I vatru stišaj požuda. U DUhu sad zazovimo Po Kristu Oca svojega! O moćna sveta trojice, Pomozi svojim slugama! Amen.

Iam, Christe, sol iustítiæ - O Sunce spasa, Isuse

Autor: Nepoznat (X. stoljeće).
Časoslov: Jutarnja u korizmene svagdane.

Iam, Christe, sol iustítiæ, mentis dehíscant ténebræ, virtútum ut lux rédeat, terris diem cum réparas. Dans tempus acceptábile et pænitens cor tríbue, convértat ut benígnitas quos longa suffert píetas; Quiddámque pæniténtiæ da ferre, quo fit démptio, maióre tuo múnere, culpárum quamvis grándium. Dies venit, dies tua, per quam reflórent ómnia; lætémur in hac ut tuæ per hanc redúcti grátiæ. Te rerum univérsitas, clemens, adóret, Trínitas, et nos novi per véniam novum canámus cánticum. Amen.

O Sunce spasa, Isuse, Zasini do dna u dušu, Dok sviće i dan biva nam Za crnom noći miliji. Ti daješ vrijeme prijatno, Ti daj i suzâ potoke, Da žrtvu srca peremo, Što ljubav će je spaliti. Nek samo šiba pokore Led srca našeg razbije, Tad s vrela, iz kog teko grijeh, Poteć i dobre suze će. Već ide dan, tvoj slavni dan, I s nova svud će cvasti cvijet: Daj smjernu radost i nama Obrativši nas na put svoj. Nek cio ti se klanja svijet, Dobrote puna Trojice, A nas nek milost obnovi, Da novu pjesmu pjevamo. Amen.

Dei fide, qua vívimus - Iz vjere Božje živimo

Autor: Nepoznat (VIII. stoljeće).
Časoslov: Treći čas u korizmi.

Dei fide, qua vívimus, qua spe perénni crédimus, per caritátis grátiam Christi canámus glóriam, Qui ductus hora tértia ad passiónis hóstiam, crucis ferens suspéndia ovem redúxit pérditam. Precémur ergo súbditi, redemptióne líberi, ut éruat a sæculo quos solvit a chirógrapho. Christum rogámus et Patrem, Christi Patrísque Spíritum; unum potens per ómnia, fove precántes, Trínitas. Amen.

Iz vjere Božje živimo, Potpomognuti ufanjem: A sad u žaru ljubavi Svi Kristu slavu pjevajmo! O trećem času Krista su Za žrtvu na križ poveli, Da s križa Pastir brižljivi Sve ovce svoje prikupi. Od duga sveg Otkupitelj Oslobodi nas žrtvom svom: Zamolimo ga ponizno, Od svijeta nek nas izbavi. U Duhu sad zazovimo Po Kristu Oca svojega! O moćna sveta Trojice, Pomozi svojim slugama! Amen.

Precémur omnes cérnui - Božanski gnjev ublažujmo

Autor: Grgur Veliki (?).
Časoslov: Jutarnja u korizmene nedjelje.

Precémur omnes cérnui, clamémus atque sínguli, plorémus ante iúdicem, flectámus iram víndicem: Nostris malis offéndimus tuam, Deus, cleméntiam; effúnde nobis désuper, remíssor, indulgéntiam. Meménto quod sumus tui, licet cadúci, plásmatis; ne des honórem nóminis tui, precámur, álteri. Laxa malum quod fécimus, auge bonum quod póscimus, placére quo tandem tibi possímus hic et pérpetim. Præsta, beáta Trínitas, concéde, simplex Unitas, ut fructuósa sint tuis hæc parcitátis múnera. Amen.

Božanski gnjev ublažujmo, Pred višnjim Sucem plačimo, U molitvama vapijmo, Svi ponizno govorimo: Uvrijedili smo grijesima Dobrotu tvoju, Gospode, S nebesa na nas pogledaj I prosti nam milosrdan. Prem tako slabi, sjeti se, Da tvoji mi smo stvorovi, I slave svoga Imena Ne daji drugom, molimo. Otpusti nama čine zle, Umnoži dobra žuđena, Da omilimo srcu tvom I ovdje i u vječnosti. Udijeli, Trojstvo blaženo, Podari, Bože jedini, Da posti tvojim vjernima Donesu plod obilati. Amen.

Iz Govora svetoga Grgura Nazijanskoga, biskupa

(Govor 45, 23-24; PG 36, 654-655)

Bit ćemo dionici Vazma

Bit ćemo dionici Vazma, sada doduše  slikovito iako jasnije nego u starom zakonu (jer je zakonski Vazam; ne bojim se reći, bio tamnija slika od one slike koju ie predstavljao). A poslije ćemo biti dionici nešto savršenije i čistije, to jest kad novu čašu Gospodin Isus s nama bude pio, u Očevu kraljevstvu, kad se očituje i nauči nas ono što nam sada nije potpuno pokazao. Sad uvijek mislimo na novi Vazam.

Mi moramo reći, koje je ono piće i spoznanje, a on mora naučavati i predavati onaj nauk svojim učenicima. Svaki nauk koji hrani prava je hrana, pa je tako i njegov nauk prava hrana. Dajmo postanimo i mi dionici zakona u duhu evanđelja, a ne samo na riječima, postanimo savršeno, a ne nesavršeno, zauvijek, a ne privremeno. Neka nam glavom postane ne zemaljski Jeruzalem, nego nebeski grad, a to znači ne onaj koji sada tuđa vojska gazi, nego onaj koji anđeli uznose hvalom i slavom.

Nemojmo žrtvovati male teoce ni jaganjce, a dobrim su dijelom mrtvi i bez osjećaja, nego na nebeskom žrtveniku s nebeskim zborovima prikazujmo Bogu žrtvu hvale. Pogledajmo iza prve hramske zavjese, pristupimo drugoj i zagledajmo se u svetinju nad svetinjama. 

I da još više reknem: žrtvujmo sebe Bogu. Pače svaki dan žrtvujmo sebe i sva svoja djela. Prihvatimo sve doslovce: svojim trpljenjem nasljedujmo Kristovo trpljenje, svojom krvlju častimo Kristovu krv i veselo se popnimo na križ.

Ako si kao Šimun Cirenac, uzmi križ i slijedi Krista. Ako si pribijen na križ poput onoga razbojnika, kao čestit čovjek priznaj Boga. Ako je on zbog tebe i tvojih grijeha bio ubrojen među razbojnike, ti radi njega postani pravedan i svet. Klanjaj se onome koji je zbog tebe raspet. Ako si i sam raspet, poberi i ti nešto ploda i iz nepravednog postupka prema tebi. Smrću kupi spasenje i s Isusom uđi u raj, da shvatiš koliko si dobra zadobio.

Promatraj onu rajsku ljepotu i pusti da vani umre zli razbojnik s psovkom na usnama. Ako si kao Josip Arimatejac, traži Kristovo tijelo od onoga koji ga je raspeo. Neka tvoja bude pomirna žrtva svijeta. Ako si kao Nikodem, onaj noćni štovalac Božji, pomašću za ukop pomaži Gospodina. Ako si koja od Marija, ili Saloma; ili Ivana, rano jutrom prolijevaj suze. Nastoj najprije otkloniti kamen, pa ćeš možda vidjeti anđele, pače i samoga Gospodina Isusa.

(Služba čitanja, subota u petom korizmenom tjednu)

Iz Rasprave o vjeri upućene Petru, svetoga Fulgencija Ruspijskog, biskupa

(Gl. 22, 62; CCG 91 A, 726. 750-751)

Prikazao je samoga sebe za nas

Samo Presveto Trojstvo, jedan isti Bog Staroga i Novoga zavjeta, naredio je našim praocima da prikazuju različite životinjske žrtve. Tim se žrtvama označavao onaj najmiliji dar, kojim će Bog Sin samoga sebe u tijelu za nas milosrdno prikazati.

Prema apostolskoj nauci on je samoga sebe prikazao za nas kao prinos i žrtvu Bogu ugodnu. On, pravi Bog i pravi svećenik, jednom je ušao za nas svojom vlastitom krvlju u svetište, a ne s krvlju životinja. To je u Starom zavjetu unaprijed označavao veliki svećenik koji je jednom godišnje s krvlju ulazio u svetinju nad svetinjom.

Isus je, dakle, u sebi samom prikazao sve što je potrebno za naše otkupljenje. On je sam i svećenik i žrtva, i Bog i hram. On je svećenik koji nas je s Bogom izmirio, žrtva kojom smo izmireni, hram u kojem smo izmireni, Bog s kojim smo izmireni. On je sam svećenik, žrtva i hram, jer je kao Bog uzeo obličje sluge, a nije samo Bog, nego je Bog s Ocem i Duhom Svetim.

Dakle, čvrsto drži i nimalo nemoj sumnjati, da je sam Jedini Sin Božji, Vječna Riječ, uzeo tijelo i sebe za nas prikazao kao prinos i žrtvu Bogu ugodnu. Njemu i Ocu i Duhu Svetome žrtvovali su životinje patrijarsi, proroci i svećenici, Staroga zavjeta. A sada, to jest u Novom zavjetu, Njemu i Ocu i Duhu Svetome, koji imaju jednu zajedničku božansku narav, sveta katolička Crkva po cijelom krugu zemaljskom neprestano prikazuje u vjeri i ljubavi prinos kruha i vina.

Ono žrtvovanje životinja unaprijed slikovito je označavalo Kristovo tijelo, koje je on, iako bez grijeha, trebao prikazati za naše grijehe. Značilo je i Kristovu krv, koju je On imao proliti na otpuštanje naših grijeha. Ova je sadašnja žrtva zahvala i spomen Kristova tijela, koje je za nas prikazao i krvi koju je za nas sam Bog prolio. O tome sveti Pavao govori u Djelima apostolskim: Pazite na se i na cijelo stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima da na pašu vodite Crkvu Božju koju sebi steče krvlju svojom.

Dakle, u onim se žrtvama slikovito označavalo ono što nam se trebalo dati, a u ovoj žrtvi očito vidimo što nam je već dano.

U onim se žrtvama unaprijed najavljivalo da Sin Božji ima biti ubijen za bezbožnike, a u ovoj se objavljuje da je već ubijen, kako svjedoči Apostol: Dok smo još bili slabi, Krist je umro u pravo vrijeme za nas bezbožnike. Izmireni smo s Bogom smrću njegova Sina dok smo još bili neprijatelji.

(Služba čitanja, petak u petom korizmenom tjednu)

Iz Dogmatske konstitucije Lumen Gentium Drugoga vatikanskog sabora o Crkvi

(Br. 9)

Crkva - vidljivi sakramenat spasonosnog jedinstva

Evo dolazi vrijeme, kaže Gospodin, kad ću učiniti s kućom Izraelovom i s kućom Judinom nov ugovor... Stavit ću zakon svoj u srce njihovo i upisati ga u pamet njihovu, i ja ću biti njihov Bog i oni će biti moj narod... Jer će me poznati svi, od najmanjega do najvećega, kaže Gospodin.

Taj novi ugovor ustanovio je Krist, to jest novi savez u svojoj krvi pozivajući iz Židova i pogana narod koji bi bio jedan ne po tijelu, nego po Duhu, i bio novi Božji Narod.

Jer oni koji vjeruju u Krista, budući da su ponovno rođeni ne iz raspadljivoga sjemena, nego iz neraspadljivoga po riječi živoga Boga, ne iz tijela, nego iz vode i Duha Svetoga, čine napokon izabrani Narod, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, puk koji pripada Bogu... koji nekoć nije bio narod, a sada je Božji narod.

Taj mesijanski Narod ima za glavu Krista, koji je predan za naše grijehe i uskrsnuo za naše očišćenje, i sada, pošto je stekao ime koje je nad svakim imenom, slavno vlada na nebu. Nalazi se u položaju dostojanstva i slobode sinova Božjih, u srcima kojih stanuje Duh Sveti kao u hramu.

Ima za zakon novu zapovijed da ljubi kako je Krist ljubio nas.

Ima napokon za svrhu Kraljevstvo Božje, koje je početo na zemlji od samoga Boga i koje ima da se dalje širi, dok na kraju vjekova ne bude od njega dovedeno do savršenosti, kad se pojavi Krist naš život, i kad sami stvorovi budu oslobođeni od ropstva raspadljivosti da imaju dio u slavnoj slobodi sinova Božjih.

Zato taj mesijanski narod, iako stvarno ne obuhvaća sve ljude, i često izgleda kao malo stado, ipak je za sav ljudski rod jaka klica jedinstva, ufanja i spasenja.

Krist ga je ustanovio da bude zajednica života, ljubavi i istine. On ga uzima i kao oruđe otkupljenja svih i šalje ga svemu svijetu kao svjetlo svijeta i sol zemlje.

Kao što je već Izrael po tijelu, kad je putovao pustinjom, bio nazvan Crkvom Božjom, tako se i novi Izrael, koji putuje u sadašnje vrijeme i traži budući i trajni grad, također zove Kristovom Crkvom, jer ju je On stekao svojom krvlju, napunio svojim Duhom, opskrbio prikladnim sredstvima vidljivog i društvenog jedinstva. Bog je sazvao sve one koji gledaju s vjerom u Krista, početnika spasenja i počelo jedinstva i mira, i ustanovio je Crkvu, da bude svima zajedno kao i pojedincima vidljivi sakramenat ovoga spasonosnog jedinstva.

(Služba čitanja, četvrtak u petom korizmenom tjednu)

Iz Izlaganja o psalmima, svetog Augustina, biskupa

(Psal. 85, 1; CCL 39, 1176-1177)

Isus Krist moli za nas, moli u nama, i mi se njemu molimo

Bog nije mogao ljudima pružiti većega dara, nego što je učinio našom glavom svoju Riječ po kojoj je sve stvorio i sve nas učinio njezinim udovima. Tako je Riječ postala Sin Božji i Sin čovječji, jedan Bog s Ocem, jedan čovjek s ljudima. Stoga se molimo Bogu i ne dijelimo u molitvi Sina, a kad moli Sinovljevo tijelo, ne rastavlja od sebe Glave. Tako je Gospodin naš Isus Krist Sin Božji jedini spasitelj svoga otajstvenog tijela. On moli za nas, i moli u nama, i mi se molimo njemu.

Moli za nas kao naš svećenik, moli u nama kao naša glava, a mi mu se molimo kao svome Bogu.

Dakle, prepoznajmo u njemu i naš i u nama njegov glas. Koji se put govori osobito u proroštvima, nešto kao ponizujuće o Gospodinu Isusu Kristu i kao Boga nedostojno. Ne bojmo se to njemu pripisati, kad se ni on nije bojao sebe nama pridružiti. Sasvim je naravno da mu služe sva stvorenja, jer ih je on sazdao.

Katkada u Svetom pismu promatramo njegovo uzvišeno božanstvo, kao na primjer u ovim riječima: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga - i Bog bijaše Riječ. Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i bez nje ništa nije postalo. Dok promatramo to uzvišeno božanstvo Sina Božjega, koje u svemu nadvisuje svaku stvorenu veličinu, dotle ga na drugim mjestima Svetog pisma čujemo kako jeca, moli i tuži se.

I ne da nam se pripisati mu ove riječi i teško nam se spustiti do njegove poniznosti, jer smo malo prije promatrali njegovo uzvišeno božanstvo. Kao da bismo mu nanijeli nepravdu, kad bismo prepoznali riječi čovjeku upravljene, koje smo malo prije u molitvi upravili Bogu. Zato često oklijevamo i nastojimo drukčije misliti. A Pismo nas potiče da se njemu utječemo i da ne odstupamo od njega.

Stoga nek nam se pamet probudi i bdije u vjeri. Neka zna da je uzeo obličje sluge onaj koga je malo prije promatrala kao Boga. Postao je sličan čovjeku i izgledao kao čovjek. Ponizio je samoga sebe i postao poslušan sve do smrti. Dok je visio na križu, izgovorio je kao svoje one riječi iz psalma: Bože moj, Bože moj, zašto si me zapustio?

Mi mu se molimo kao Bogu, a on moli kao sluga; u prvom slučaju je Stvoritelj, a u drugom stvorenje. On nepromjenjivi prihvatio je našu promjenjivu narav. I tako je nas sjedinio sa sobom i postali smo s njim jedan čovjek kojemu je on i glava i tijelo. Molimo se njemu, po njemu i u njemu. Razgovaramo s njim i on s nama.

(Služba čitanja, srijeda u petom korizmenom tjednu)

Iz Propovijedi svetoga Lava Velikoga, pape

(Propovijed o Muci Gospodnjoj, 6-8; PL 54, 340-342)

Kristov je križ uzrok svih blagoslova i svih milosti

Naš razum, prosvijetljen Duhom istine, neka slobodno čistim srcem prihvati i sasvim jasno vidi kako slava svetoga Križa obasjava nebo i zemlju. To i Krist kaže govoreći o svojoj skoroj smrti: Dolazi čas da se proslavi Sin čovječji. I dalje veli: Sada mi je duša duboko potresena. Što da kažem? Oče, spasi me od ovoga časa? Ali zato sam i došao do ovoga časa. Oče, proslavi svoga Sina! A kad se na to čuo glas s neba: I proslavio sam ga i opet ću ga proslaviti, Isus reče prisutnima: Ovaj glas nije došao radi mene, nego radi vas. Sad je sud ovome svijetu. Sad će knez ovoga svijeta biti bačen van. A kad ja budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.

O divne li snage križa! O neizrecive li i slavne muke, u kojoj je ujedno i sudište Gospodinovo, i sud svijeta, i vlast Propetoga.

Gospodine, sve si privukao k sebi, da ono što se obavljalo u jednom jedinom židovskom hramu samo kao slika, sada, kada je tajna očitovana, pobožno slave svi narodi po čitavom svijetu.

Sada je slavniji red levita i veće je dostojanstvo svećenika, službenika hrama, i svetije pomazanje svećenika. Tvoj je križ, Gospodine, izvor svih blagoslova i uzrok svih milosti. Po njemu vjernici dobivaju jakost u slabosti, slavu u sramoti i život u smrti. Eto, nestalo je raznih životinjskih žrtava. Sve te žrtve nadomješta jedna jedina žrtva tvoga tijela i krvi, jer si ti pravi Jaganjac Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta. Tako ti u sebi sadržiš i dovršavaš sva otajstva, da kao što je jedna prava žrtva, mjesto klanica, tako nek bude i jedno kraljevstvo za sve narode.

Priznajmo, predragi, što je učitelj naroda sveti apostol Pavao jasno kazao: Vjerna je riječ i dostojna da joj se povjeruje da je Isus Krist došao na svijet da spasi grješnike.

Još je divnije prema nama njegovo milosrđe što je umro ne samo za svete i pravedne nego i za opake i bezbožne.

A budući da njegovo Božanstvo nije moglo podnijeti muku i smrt, postao je smrtan čovjek i tako primio na se što će moći prikazati za nas.

Nekoć je po proroku Hošeji prijetio našoj smrti snagom svoje smrti: O smrti, ja ću biti tvoja smrt, podzemlje, ja ću biti tvoj ujed. Svojom smrću podložio se zakonima podzemlja, a uskrsnućem ih je uništio. Tako je dokrajčio neograničenu prevlast smrti i od vječne učinio je privremenom. Kao što su svi umrli u Adamu, iako će svi uskrsnuli u Kristu Isusu.

(Služba čitanja, utorak u petom korizmenom tjednu)

Iz Izlaganja o psalmima, svetoga Ivana Fishera, biskupa i mučenika

(Ps 129, Sva djela, izd. 1579, str, 1610)

Ako tko i pogriješi, imamo Zagovornika kod Oca

Isus Krist je naš svećenik, a njegovo divno tijelo naša žrtva, koju je prinio na žrtveniku križa za spas svih ljudi.

Prolivena krv zbog našega otkupljenja nije krv žrtvenih životinja kao u Starom zavjetu, nego krv nevinoga Janjeta, Isusa Krista, našega Spasitelja.

Hram, u kojem je naš Svećenik prinio žrtvu, nije rukotvoren, nego je podignut snagom samoga Boga. Krv je svoju prolio na očigled svijeta u hramu koji je sagradila sama Božja desnica.

Taj hram ima dva dijela: jedan je zemlja na kojoj mi sada živimo, a drugi je još nepoznat nama smrtnicima.

Prvu je žrtvu prikazao ovdje na zemlji kad je podnio gorku smrt. Zatim je unišao u svetinju nad svetinjama, to jest u nebo, kad je po vlastitoj krvi obukao novu odjeću besmrtnosti. Tu je pred prijestoljem Nebeskoga Oca prikazao neizmjerno vrijednu krv, koju je sedam puta prolijevao za sve ljude podložne grijehu.

Ta je žrtva Bogu tako draga i ugodna, da nam se odmah smiluje čim je pogleda i odmah je prema svima koji se iskreno kaju blag i milosrdan.

I tako uvijek: ne prikazuje se na našu sreću jednom na godinu kao što je to bilo kod Židova, nego svaki dan, čak i svakog sata i časa, da bismo uvijek imali utjehu i sigurno utočište. Zato nadodaje Apostol: Našavši vječno otkupljenje.

Svi su dionici te svete i vječne žrtve koji se iskreno i skrušeno kaju i čine pokoru za počinjene grijehe. Takvi ljudi moraju čvrsto i slobodno odlučiti da se neće više povraćati na mane, nego da će ustrajati u započetom nastojanju oko kreposti.

Sve nam to potkrepljuje sveti Ivan ovim riječima: Djeco moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ali ako tko sagriješi, imamo kod Oca Zagovornika, Isusa Krista, pravednika. On je žrtva pomirnica za naše grijehe, ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta.

(Služba čitanja, ponedjeljak u petom korizmenom tjednu)

Iz Uskrsnih pisama svetoga Atanazija, biskupa

(Pismo 14, 1-2, PG 26, 1419-1420)

Skori blagdan Gospodnji slavimo djelima, a ne riječima

Blizu nam je ona Riječ, koja je zapravo naša sva, mislim naime na Gospodina našega Isusa Krista, koji nam je obećao da će neprestano ostati s nama. Zato nam i dovikuje. Evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta. Kao što je on naš pastir, veliki svećenik, put i vrata i ujedno naše sve, tako nam se on pokazao kao blagdan i svetkovina po Apostolovoj riječi: Vazam je naš žrtvovani Krist, koga smo očekivali. A to se slaže s molitvom psalmiste: Radosti moja, izbavi me od onih koji me opkoljavaju. A upravo je radosno klicanje i prava je svetkovina suzbijanje zla. A da bi svaki kršćanin do toga došao, mora se ispravno vladati i mirno i sa strahopoštovanjem o tome razmišljati.

Sveci su se kroz čitav život veselili kao da je blagdan. Tako je, na primjer, blaženi David, ne jednom, nego sedam puta po noći ustajao da bi se Bogu pomolio. A drugi, onaj orijaš Mojisije, veličao je Boga pohvalnim pjesmama i hvalio ga i slavio zbog pobjede nad faraonom i nad onima što su njegov narod radom tlačili. A neki su, kao veliki Samuel i sveti Ilija, s najvećim veseljem obavljali svete obrede. Oni su se slobodno odlučili za svet život i sada na nebu svetkuju blagdan veseleći se zbog svoga nekadašnjega napornog života na zemlji. Sada jasno vide razliku između nekadašnje slike i stvarnosti koju proživljuju.

A kojim ćemo putem mi sad krenuti u svetkovanju blagdana? Tko će nas voditi pri svetkovanju blagdana koji nam se približuje? Nikoga drugoga nemamo, dragi moji, nego Gospodina našega Isusa Krista. A u tom se i vi sa mnom slažete. On je rekao: Ja sam Put. A sveti Ivan veli: On oduzima grijehe svijeta, tj. on čisti naše duše, kako na jednom mjestu govori prorok Jeremija: Stanite na putove i vidite i pogledajte koji je pravi put, i na njemu ćete popraviti svoj život.

Nekoć su jareća krv i juničin pepeo posuti po grešnim ljudima čistili samo tijelo, a sada milost Božje Riječi obilno čisti svakoga. Ako je budemo slijedili, moći ćemo već ovdje onaj vječni blagdan promatrati kao da smo u predvorju nebeskog Jeruzalema. Slijedeći Spasitelja kao vođu blaženi su apostoli, i tada bili, a i sada su, učitelji te milosti. Oni su govorili: Evo mi smo sve ostavili i pošli za tobom. To se zna, mi slijedimo Gospodina. Ispunimo Gospodnji blagdan djelima, a ne riječima.

(Služba čitanja, peta korizmena nedjelja)

Iz Pastoralne konstitucije Gaudium et spes Drugoga vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenom svijetu

(Br. 37-38)

Sve ljudske djelatnosti valja pročistiti u vazmenom otajstvu

Sveto  pismo a s njim i vjekovno iskustvo uči ljudsku obitelj da čovječji napredak, koji je veliko dobro za čovjeka, nosi u sebi i veliku napast. Kada se naime poremeti hijerarhija vrednota, time što je zlo ispremiješano s dobrim, pojedinci i razne skupine gledaju samo na svoje vlastite interese, a ne na interese drugih. Pa onda svijet više nije mjesto pravoga bratstva, a povećana moć čovjekova prijeti uništenjem samoga čovječanstva.

Svu ljudsku povijest prožimlje teška borba protiv moći mraka. Ta borba, koja je započela već od početka svijeta trajat će, po riječi Gospodnjoj sve do posljednjega dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoć Božje milosti može postići svoje unutarnje jedinstvo.

Zato Kristova Crkva, puna pouzdanja u Stvoriteljev plan, priznaje da ljudski napredak može služiti istinskoj sreći ljudi. Ali ona ipak ne može a da ne razglašuje onu Apostolovu: »Nemojte se prilagođivati ovomu svijetu«, to jest onom duhu taštine i zlobe koja ljudsku djelatnost, određenu da služi. Bogu i čovjeku, pretvara u sredstvo grijeha.

Ako, dakle, netko zapita kako bi se moglo svladati to bijedno stanje, kršćani ispovijedaju da se sve ljudske djelatnosti što se dnevno nalaze u opasnosti zbog oholosti i neurednog sebeljublja moraju pročišćavati i privoditi k savršenstvu Kristovim križem i uskrsnućem. Čovjek, kojega je i Krist otkupio i učinio novim stvorenjem u Duhu Svetome, može i mora ljubiti stvari koje je sam Bog stvorio. Ta od Boga ih prima, na njih gleda i poštuje ih kao da upravo izlaze iz Božje ruke. Za njih zahvaljuje božanskom Dobročinitelju, njima se služi i uživa ih u siromaštvu i slobodi duha i tako je uveden u pravi posjed svijeta, kao onaj koji ništa nema a sve posjeduje. »Sve je vaše, vi ste Kristovi, a Krist je Božji.

(Služba čitanja, subota u četvrtom korizmenom tjednu)

Nunc tempus acceptábile - Bog oprosnik nam darova

Autor: nepoznat (X. st.).
Časoslov: Služba čitanja u korizmene svagdane.

Nunc tempus acceptábile fulget datum divínitus, ut sanet orbem lánguidum medéla parsimóniæ. Christi decóro lúmine dies salútis émicat, dum corda culpis sáucia refórmat abstinéntia. Hanc mente nos et córpore, Deus, tenére pérfice, ut appetámus próspero perénne pascha tránsitu. Te rerum univérsitas, clemens, adóret, Trínitas, et nos novi per véniam novum canámus cánticum. Amen.

Bog oprosnik nam darova I vrijeme ovo obnovno Da ozdravi svijet mlitavi Odricanjem darežljivim. Te dane blagog spasenja Krist svojim svjetlom obasja I korizmenom pokorom On liječi srca ranjena. Daj svima, Bože milostiv, Prionuti uz pokoru, Da Prijelaz sretni slavimo U vječnom Vazmu pobjedom. Nek cio ti se klanja svijet, Dobrote puna Trojice, A nas nek milost obnovi Da novu pjesmu pjevamo. Amen.

Iz Uskrsnih pisama svetog Atanazija, biskupa

(Pis. 5, 1-2; PG 26,1379-1380)

Vazmeno otajstvo tijelom odijeljene jedinstvom vjere zbližuje

Doista je sjajno, braćo moja, od jednoga blagdana dospjeti do drugog, s jedne molitve prijeći na drugu i napokon s jedne svečanosti drugoj. Tu je naime to vrijeme koje nam donosi novi početak, to jest upoznavanje blažene Pashe kad je Gospodin bio žrtvovan. Mi se stvarno hranimo kao hranom života i dušu svoju neprestano naslađujemo cijenjenom njegovom krvi koja je kao neki izvor. Uza sve to uvijek smo žedni i stalno izgaramo od želje. On je uz one koji su žedni i iz svoje dobrohotnosti na blagdanski dan potiče one kojima je nutrina žedna već prema riječi našeg Spasitelja: Ako je tko žedan, neka dođe k meni i pije.

Ne samo da jedino tada, kad netko pristupi, ugasuje žeđ, već kad god netko zatraži, rado mu je udovoljeno da dođe do Gospodina. Milost blagdana podnipošto nije "vezana uz jedno vrijeme, niti njena sjajna zraka poznaje zalaska, već je stalno spremna da rasvijetli pamet onih koji to žele. Ona pak jača trajnom krepošću prema onima što posjeduju prosvijetljenu pamet i danju i noću prianjaju uz božanske spise poput onog čovjeka koji je naizvan blaženim i za koga je napisano u psalmu: Blažen čovjek koji ne odlazi na savjetovanje bezbožnih i ne stoji na putu grešnika i ne sjeda na klupu pogubnih već je volja njegova u zakonu Gospodnjem te danju i noću razmišlja o zakonu njegovu.

Onaj dakle Bog, dragi moji, koji je za nas na početku ustanovio ovaj blagdan, dopušta da se svake godine obavlja. Isti koji Sina svoga predade u smrt radi našega spasenja, iz istog razloga dariva sveti blagdan koji je ubilježen u tok godine. Taj blagdan s nama ravna preko jada koji nas stižu u ovome svijetu. Sada nam po ovome blagdanu Bog podjeljuje radost što sprijateljuje zbog spasenja. Privodi nas u jedan skup, sve posvuda duhovno povezuje, dopušta nam da se skupno molimo i iskazujemo zajedničke zahvale kako je za blagdan i potrebno. Evo čuda njegove dobrote: on udaljene sabire na ovaj blagdan i one koji su možda tijelom udaljeni, približuje jedinstvom vjere.

(Služba čitanja, petak u četvrtom korizmenom tjednu)