(...)
Za razvoj prava i za razvoj čovječanstva bilo je presudno da su se kršćanski teolozi postavili na stranu filozofije, a protiv vjerskoga prava povezanoga s mnogoboštvom, i da su priznali um i prirodu u svom suodnosu kao općenito valjan izvor prava. Ovaj je izbor pokazao već sv. Pavao u Poslanici Rimljanima, kada je rekao: „Ta kad se god pogani, koji nemaju Zakona, [Izraelsku Toru] po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon“ (Rim 2,14sl.). Ovdje se pojavljuju dva temeljna poimanja prirode i savjesti, gdje savjest nije ništa drugo nego Salomonovo pronicavo srce, um otvoren govoru bića. Ako se do vremena Prosvjetiteljstva, do Deklaracije o ljudskim pravima nakon Drugoga svjetskog rata, i do stvaranja našeg Ustava, time činilo da se pitanje s obzirom na temelje zakonodavstva razjasnilo, u posljednjih pola stoljeća došlo je do dramatična zaokreta. Ideja prirodnoga prava danas se smatra posebnim katoličkim naukom, nevrijedna spominjanja izvan katoličkih krugova, tako da je gotovo sramota uopće spomenuti tu riječ. Htio bih kratko objasniti kako je došlo do toga. Kao osnovno, to je zbog teze, da bi između biti i trebati postojao nepremostiv jaz. Iz biti ne bi moglo slijediti trebati, jer se radi o potpuno različitim razinama. Temelj je za to da je u međuvremenu pozitivističko shvaćanje prirode postalo gotovo općeprihvaćeno. Ako se priroda – prema riječima Hansa Kelsena – promatra kao „skup objektivnih podataka, međusobno povezanih kao uzroci i posljedice“, onda se iz toga zaista ne mogu izvesti nikakve etičke upute. Pozitivističko poimanje prirode, koje prirodu shvaća samo u funkcionalnom smislu, kako je tumače prirodne znanosti, ne može proizvesti nikakve mostove prema etici i pravu, nego ponovno izaziva samo funkcionalne odgovore. Isto vrijedi i za um u pozitivističkom poimanju, koje se naširoko smatra jedinim znanstvenim pogledom. Po njemu, ono što se ne može provjeriti ili patvoriti, ne pripada carstvu uma u užem smislu. Stoga se etika i religija uvrštavaju u područje subjektivnoga i izlaze izvan područja uma u strogom smislu riječi. Ondje gdje je pozitivistički um jedini autoritet – a to je bez daljnjega slučaj u našoj javnoj svijesti – tu su opozvani klasični izvori spoznaje etike i prava. To je dramatično stanje, koje se tiče svih, i o kojem je nužna javna rasprava; neodgodivo pozvati na nju, bitna je svrha ovoga govora.
(...)
Kultura Europe izrasla je iz susreta između Jeruzalema, Atene i Rima – iz susreta izraelske vjere u Boga, grčkoga filozofskog uma i rimske pravne misli. Ovaj trostrani susret oblikuje unutarnji identitet Europe. Taj je susret, svjestan čovjekove odgovornosti pred Bogom i priznajući nepovrjedivo dostojanstvo čovjeka, svakoga pojedinog čovjeka, stvorio pravne standarde, koje smo mi zaduženi braniti u ovom povijesnom trenutku.
Mladom kralju Salomonu, u trenutku preuzimanja službe, dano je da slobodno iznese molbu. Što bi se dogodilo nama, današnjim zakonodavcima, kad bismo mogli slobodno zamoliti što želimo? Što bismo molili? Mislim da ni danas u konačnici nema ništa drugo što možemo poželjeti doli pronicavo srce – sposobnost razlikovati dobro i zlo, i tako uspostaviti istinsko pravo, koje služi pravdi i miru.
Cijeli tekst dostupan je ovdje.
