17 June 2021

Bože, daj mir i jedinstvo

Iz hrvatske glazbene prošlosti


Bože, daj mir i jedinstvo.

O. Antonin Zaninović O. P. — Dubrovnik.

Po župskim i drugim crkvama hvarske biskupije, a izvan ove, u koliko znam, još u Trogiru pjevaju se kroz korizmu preko mise nekoji vapaji, koje negdje zovu prema početnim riječima: Bože, daj mir (i) jedinstvo, negdje (na otoku Braču) prema riječi, što dolazi u drugoj prošnji: Didina, a negdje opet općenitim imenom: Molbe, Molitve.

U tim vapajima, koji su sastavljeni poput stihova u psalmima sa stankom po sredini, prosi se u Boga mir i jedinstvo za svetu Crkvu, pomoć protiv neprijatelja, oslobođenje svete Zemlje od poganskih ruku te očuvanje od raznih nesreća. U njima se također preporučuju svi vjerni mrtvi, onda mjesto, država, a negdje papa i vladar. Iza vapaja slijede tri, a negdje i četiri molitve.

Tekst tih vapaja i molitava, što ga ovdje donosim, uzeo sam iz rukopisne knjižice, koja pripada župskoj crkvi u Grablju na otoku Hvaru, za koju je bila napisana u Starom Gradu na istom otoku g. 1816.,1 a iz koje i sada još pjevaju. Staru ortografiju izmjenio sam novom. Tekst glasi:

Molbe koje se govore po svu Korizmu na Misi
pokli se reče: Sanctus.

Bože daj mir i jedinstvo: u svetoj Crikvi karšćanskoj.
Odgovara se na svaku Molbu: Isuse pomiluj nas.

I ne daj da ti izgine: didina tvoja.
I daj Bože dobiće: Cesarskomu Vladanju.
Čin da se od nas odvrati: saržba tvoja.
Ne pristani se Bože: za nas arvati.
I onim daj dobiće: koji se za nas arvu.
Da ne reku Pogani: di njin je Bog njih.
Slobodi nas i brani: oda svake nevolje.
Pogledaj na nas Bože: i pomiluj nas.
Svi smo ti prigrišili: primi pokoru našu.
Čini da za nas stane: tvoje milosardje.
Vapjenje puka tvoga: usliši Bože.
I za svim prosvitli: narode suprotivne.
Slobodi Zemlju Svetu: od ruk poganskih.
Čuvaj nas od pomora: ratih i glada.
Daj pokoj dušam virnim: koje su priminule.
Hotij njim pokoj dati: i svitla pribivanja.
Razruši sva vićanja: neprijatelj naših.
Došlo do tebe Bože: naše moljenje.
Stražnik nam budi selu: i svoj Daržavi.
Raduj se Bože vazda: Vira Karšćanska.

U svakoj nevolji i suprotivi našoj.
Pomogla nas Blažena Divica Marija.

Pomolimo se.
Dopusti molimo te Gospodine Bože, da mi sluge tvoje prez pristanka pameti i tila zravje (sic!) uživamo i slavnim moljenjem Blažene vazda Dive Marije, da budemo od sadanje žalosti izbavjeni i vikovnje radosti napunjeni.
Svemogućni vičnji Bože, komu su u ruci svi Vlasti i Kraljevstva i zakoni (sic!): pogledaj na pomoć karšćansku: da narodi koji se u njih svojevostvo uzdaju desnicom tvoga mogustva budu potarveni (od druge ruke prekriženo, pa napisano: poniženi).
Svemogući vikuvičnji Bože, koji si sazidal i čuval (sic!) gornji Grad Jeruzolimski, sagradi i čuvaj misto ovo s onima koji pribivaju u njemu: da bude u njem kripko pribivanje i mirno. Po Isukarstu Gospodinu našemu. Amen.

U svim mjestima ne idu istim redom ovi vapaji, a imade također nekojih razlika i dodataka u tekstu. Treći vapaj se mijenjao tokom vremena prema političkim promjenama. Ni one molitve, što slijede, nijesu svugdje jednake. U Dolu na otoku Hvaru treća molitva glasi ovako: »S(v)emogući i vičnji Bože, u koga su ruci svih Vlastih i Kraljevstvih razlozi, pogledaj na pomoć karšćansku, da narod Turski, ki se u svoju silu uzda, mogustvom (sic!) desnice tvoje ponizi se. Po Isukarstu Gospodinu našem.«2

Nego osim hrvatskoga sačuvao nam se je i latinski tekst ovih prošnja. U Hvaru u stolnoj crkvi pjevalo se prije na župskoj misi hrvatski, a na pjevanoj konventualnoj i pontifikalnoj latinski. S prestankom svjetskog rata prestao je taj običaj, pa se od onda (g. 1919.) također na konventualnoj i na pontifikalnoj misi pjeva hrvatski. Ne znam, kako je sada u Trogiru, ali prije se sigurno u ondješnjoj zbornoj crkvi pjevalo i latinski. Hrvatski tekst potom ne će biti izvoran, nego prijevod s latinskoga. Da ne propadne, donijet ću ovdje i taj latinski tekst prema rukopisu stolne crkve u Hvaru, napisanu zadnje četvrti prošloga vijeka.

Preces.

Deus, da pacem et unitatem: in Sancta Ecclesia Catholica.
  Domine miserere.

Deus, non pereat a te: hereditas tua.
Miserere Domine famulo tuo: Pontifici nostro . . . (ime).
Deus dona felicitatem: clementissimo Imperatori nostro.
Avertatur a nobis Domine: ira tua.
Deus: pugna pro nobis.
Pugnantibus pro nobis Domine: dona victoriam
Domine, ne dicant gentes: ubi est Deus eorum.
Libera nos Domine: ab omni plaga.
Aspice Domine: et miserere nobis.
Peccavimus tibi Domine: aspice satisfactionem nostram.
Intercedat pro nobis Domine: pietas tua.
Clamorem populi tui: Deus exaudi.
Gentes adversas: Deus illumina.
Domine, libera Terram Sanctam: de manu Paganorum.
Deus aufer mortalitatem: famem et gladium a facie terrae.
Deus in tua fide defunctis dona requiem: et lucidas mansiones.
Destrue Domine: consilia inimicorum nostrorum.
Perveniant ad te Deus: orationes nostrae.
Vigila domine, super Terram nostram: et universum Imperium.
Fides Catholica: Domine laetetur.

Vr. In omni tribulatione et angustia nostra.
Res. Succurrat nobis Piissima Virgo Maria.

Oremus.
Concede nos famulos tuos quaesumus Domine perpetua mentis et corporis sanitate gaudere...
Defende quaesumus Domine Beata Maria semper Virgine... istam ob omni adversitate familiam...
Omnipotens sempiterne Deus, in cuius manu sunt omnium potestates et omnium jura Regnorum...
Omnipotens sempiterne Deus, aedificator et custos Jerusalem Civitatis supernae, aedifica et custodi locum istum cum omnibus habitatoribus suis, ut in eo sit domicilium stabilitatis, sanitatis, et pacis. Per Christum Dominum nostrum. Amen.

Kada su nastale ove prošnje? Najstariji njihov zapis, što sam ga vidio, iz osamnaestog je vijeka,3 ali su bez sumnje mnogo starije. Iz samog teksta možemo zaključiti, da su ovi vapaji nastali u doba, kad su svetu Crkvu i kršćanski puk tištile velike nesreće. Kasnije od 16. vijeka ne će biti, a možda ćemo biti blizu istini, ustvrdimo li da su iz prve polovice toga vijeka. Kroz to vrijeme Turci su naime sve više napredovali i harali po kršćanskim zemljama te bili naumili da dopru do samog Rima i unište kršćansku vjeru. Već koncem 15. vijeka, g. 1492. provalili su i opljačkali zadarsku okolicu, a šest godina kasnije zaposjeli su makarsko primorje. Prvih godina 16. vijeka navaljivali su na okolicu Splita, Trogira i Šibenika. God. 1520. pao im je u ruke Drniš, a g. 1522. Knin i Skradin. Nakon poraza ugar. vojske pod Mohačem (1526.) i nakon zauzeća Jajca (1528.) postavši silovitiji, uzeše još žešće navaljivati s kopna i s mora na naše primorske strane. Koliko je ondašnji naš narod od tog zuluma trpio, opisao je živim bojama splitski nadbiskup Bernard Zane u svom govoru, što ga je držao pred Papom i kardinalima u Rimu na petom lateranskom saboru g. 1512. »Da ne nabrajam, govorio je spomenuti nadbiskup, davnije žalosti, uzrokovane nam od Turaka, koje jur poznajete, promislite već današnje nevolje kršćana, na koje oni silno navaljuju . . . Mojim očima ja sam vidio po predgrađima svoga prabiskupskog Špljeta, onoga nesretnoga grada, kako se zalijeću, da sve ruše vatrom i mačem i da u sužanjstvo gone moju i vašu djecu, mušku i žensku; a to je jednako vidjelo po svojim gradovima dvanaest ovisnih mojih biskupa . . . Često, tužna mene i nevoljna, stojeći pri službi Božjoj, bio sam prisiljen da svučem crkovnu odjeću, latim oružje i poletim na gradska vrata, da hrabrim ustravljeni svijet i tješim ožalošćene, da se snažno opru krutom krvopiji.«4 Nadbiskup Zane živo je nastojao na spomenutom saboru, da bi se poduzela zajednička borba kršćanskih naroda protiv Turčina. I hrvatski ban biskup Petar Berislavić slao je više puta poslanike k papi i na kraljevske dvorove, da bi pritekli u pomoć proti zajedničkom neprijatelju, ali sva nastojanja s naših strana i sva zauzimanja rimskih papa kod kršćanskih vladara nijesu imala uspjeha, jer su kršćanski vladari bili među sobom zavađeni i rat vodili, prolijevali su kršćansku krv i otimali jedan drugome kršćanske zemlje.

U takovim prilikama nije preostajalo, nego obratiti se još usrdnije Bogu i moliti Ga da se On smiluje, da dade mir i slogu kršćanskim narodima, da pomrsi sve osnove neprijatelja svoje vjere i tako spasi »didinu« t. j. baštinu svoju. I povjesničar Farlati5 doista ističe, da je spomenuti nadbiskup Bernard osobno molio za to Boga i drugima naredio, da za istu svrhu mole. Isti pisac pripovijeda malo dalje u svom djelu,6 da je papa Pavao III. potaknuo biskupe i kršćanske narode, da uznastoje javnim molitvama i svetim misama umilostiviti Boga i isprositi njegovu pomoć, da se satre moć zajedničkog neprijatelja te da je čuvši za pad Klisa u turske ruke (g. 1537.) naredio u Rimu javnu procesiju, u kojoj je i on s najvećom pobožnošću pješice išao.

Bit će dakle, da su upravo kroz ono vrijeme nastale i ove pokorničke prošnje. U prilog tome mišljenju je također činjenica, da je hrvatski pjesnik Marko Marulić (t 1524.) ispjevao pjesmu pod naslovom: Tužen'je grada Hierosolima moleći Papu da skupi Gospodu karstjansku ter ga oslobodi od ruk poganskih,7 a g. 1522. po nagovoru svog prijatelja o. Dominika Buće, dominikanca iz Kotora, sastavio i izdao latinsku poslanicu, upravljenu na papu Adrijana VI., u kojoj opisuje teške nevolje onog vremena i potiče sve kršćane na slogu i mir.8 Da li su oni izrazi u našim vapajima: »Bože, daj mir i jedinstvo« te »Slobodi Zemlju Svetu od ruk poganskih« u kakvoj uzročnoj vezi sa sličnim i jednakim izrazima kod Marulića, ne znamo, ali svakako dokazuju, da su oni vapaji mogli nastati u gore spomenuto vrijeme.

Gdje su se najprije počeli pjevati ovi vapaji, da li u našim stranama, ili su poprimljeni iz vana n. pr. iz Rima, ne možemo znati, ali i u ovome potonjem slučaju sigurno je, da su i kod nas bili odmah uvedeni, pa nam se tako u njima sačuvao trajan spomenik onih teških nevolja, što ih je naš narod trpio pred četiri stotine godina te dokaz njegove žive vjere, kojom se u nevoljama Bogu obraćao i prosio njegovu pomoć.

Gore iznesenom mišljenju, kad su nastali ovi vapaji, ne protivi se ni napjev, po kojem se pjevaju. Taj je napjev čisto crkovni, sastavljen u drugom, hipodorskom načinu. Jednostavan je i potpuno pristaje pjevanim riječima. I onaj recitativ za: Isuse pomiluj nas, kojim puk odgovara na svaku prošnju, ako se odveć ne brza, silno se doimlje. Napjev se nije sačuvao svugdje isti. Uz onaj iz grada Hvara za latinski tekst, po kojem se, kako je spomenuto, sad pjeva samo hrvatski, navest ću ovdje još, kako se pjevaju ovi vapaji u Starom Gradu, Grablju i Dolu na istoimenom otoku. Hvarski napjev poslao mi je ondješnji preč. kanonik don Stjepan Miličić, a zabilježio ga je prema njegovu pjevanju vlč. don Tomo Soljan. Starogradski napjev sam zabilježio prema pjevanju u ondješnjoj župskoj crkvi, onaj iz Grablja prema sjećanju iz djetinjstva te prema pjevanju (g. 1916.) starog i dobrog pjevača Marina Jurića, a onaj iz Dola prema pjevanju ondješnjeg učitelja gosp. Nikole Posinkovića. Iako razlike nijesu ko zna kako velike, opet ih donosim, da se vidi, kako narod mijenja jedan te isti napjev. Koji je od sadanjih napjeva (bar prvih triju) najbliži prvobitnom, ne možemo znati.

Hvar.




Starigrad.




Grablje




Zbog odsutnosti i smrti boljih pjevača napjev su za vrijeme rata dosta iskvarili. Prvobitni odgovor puka pjevao se po navedenom recitativu kao u Hvaru, Starom Gradu i drugim nekim mjestima na otoku, dok ga pred dvadeset i nekoliko godina župnik don N. G. nije zamijenio novim, kako vele, donesenim s otoka Brača, gdje je prije služio. Da ta zamjena nije bila najsretnija, može se svatko uvjeriti, usporedi li onaj prijašnji sa sadanjim odgovorom:




U Trogiru pjevaju ove vapaje po posebnom nekom napjevu, ali ga nijesam mogao dobaviti. Kako ih pjevaju na otoku Braču i na Visu, nije mi poznato. Osim u vrijeme korizme u nekojim mjestima na Braču pjevaju se ove prošnje također preko Došašća te kad je ljeti velika suša, u kojem slučaju ima, vele mi, lijepi dodatak, da Bog dade »zdrava daržja« t. j. kiše. Spomenut ću još, da se na otoku Hvaru (da li i na dvama ostalim otocima biskupije, ne znam) za vrijeme rata ove vapaje pjevalo u sve nedjelje i blagdane preko godine.

Iza kako sam ovaj članak svršio i poslao za tisak, doznajem, da se ove prošnje pjevaju također u Kaštelima i drugdje u trogirskoj okolici. Vlč. don M. Barada, koji mi to javlja, piše mi, da se u Segetu, njegovoj župi, pjevaju na Markovo preko sv. mise te u vrijeme velike suše pred Svetotajstvom. Redakcija teksta je drukčija nego li ona na otoku Hvaru. Prevodilac (ili kasniji ispravljač?) se strože držao izvornika. Iza svakog stiha puk odgovara: Gospodine, pomiluj!

Résumé. — L’ auteur publie dans cet article des vieilles priéres ou invocations qui sont encore en usage dans les paroisses du diocése, puis i Trogir et aux environs de cette ville. On les chante pendant le carême i la sainte messe avant et aprés la consécration on, en d’autres occasions, comme par exemple an temps de grande siccité, aussi devant le T. S. Sacrement exposé. Outre le texte croate de ces prières chantées dans tous les sonsdits lieux par le peuple, qui ne comprend pas d’autre langue, l’auteur en donne aussi le texte latin chantè jusqu'aux derniers temps par les chanoines de Hvar (et de Trogir aussi) à la messe conventuelle on chorale. Il n’est pas connu si c’est un usage local, de quelques lieux de Dalmatie on si, an contraire, il a étè importé de l'Etranger, de Rome par exemple; mais quant à la date de ces priéres l'auteur est d'opinion qu’elles appartiennent au commemement ou à la première moitié du XVI. siècle. Le melodie qui accompagne le texte n'est pas contraire à cette date.

(Sveta Cecilija, br. 3/1929., str. 102-107)

*     *     *

1 »Kgnighe, alli Libar, u kojemu se uzdarxe Stvari slidechje to jest
Stenja Sva za Jutargne Vellikoga Cetvartka, Velikoga Petka, Velle Subbote, Boxichja, Svetoga Stipana Parvoga Mucenika, Svetoga Ivanna Apocstola, Svetih Mladinacz, Obrizzovagna i Vodokarst.
Psalam Miserere, Devetnica Boxichna. Dillo od Skruscegna, Bolesti Blaxehne Divice Marie, i Boxe daj mir i jedinstvo.« Ispod čega je ista ruka zabilježila: »Po Svitu i naredbi gnihovoga Curata Posctovanoga Gospodina Don Nikolle Vlahovichja. U Staromu Gradu na 3. Marca 1816.

2 Ova i gore navedene molitve (izuzevši treću, za koju ne znam, odakle je) uzete su iz Misala. U Rimskom Misalu ima zavjetna Missa contra Paganos, a u našem dominikanskom joj je naslov: Missa contra Turcas, pa u prvoj molitvi one riječi: »ut gentes Paganorum, quae in sua feritate confidunt«, glase u našem Misalu: »ut gentes Turcarum et haereticorum quae in sua . . .«

3 To je prijepis na stražnjim koricama (iznutra) Evanđelistara, tiskana u Mlecima g. 1739., a pripada župskoj crkvi sv. Mihovila u Dolu na Hvaru. Da je prijepis iz 18. vijeka, dokazuje treća prošnja, koja glasi: »I day Boxe dobichie = prisuitloy Gospodi Bnetaskoy«. Mletačka vlast prestala je u Dalmaciji g. 1797. Na koricama su prepisane samo prošnje bez molitava, koje je zapisala na posebnom listu druga ruka g. 1826.

4 Vidi P. Kasandrić, Marko Marulić, Život i djela. (Uvod u Matičino izdanje »Judite« — Zagreb 1901.) str. XLV.

5 U Illyricum Sacrum, IV. str. 431, 432.

6 Na strani 454.

7 Vidi Prilog II. Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku (God. 1924.—1925.), u kojem sam objelodanio čitavu pjesmu i dokazao, da je bila ispjevana između g. 1492. i 1516.

8 Naslov joj je: Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI. Pont. Max. de calamitatibus occurrentibus et exhortatio ad communem omnium Christianorum unionem et pacem. Romae 1522. — I u djelu: De ultimo Christi judicio opisuje Marulić turska nasilja te pozivlje Francuze, Španjolce i Talijane, da se među sobom pomire i da složno udare na nekrsta (P. Kasandrić, ozn. mj. str. XLVI—XLVII). A u »Molitvi suprotiva Turkom« spominje Bogu sva svetogrdna i okrutna turska djela te Ga moli, da se smiluje svom puku: ». . . jur milost na nj pusti. Rači se smiliti, slomi mač poganski, ne daj pogubiti ostatak karstjanski« (Stari pisci hrv. I. str. 245.).