Na općoj audijenciji u srijedu, 10. kolovoza 2011., papa Benedikt XVI. govorio je o samostanima kao oazama u kojima Bog govori čovjeku, s osobitim osvrtom na tišinu.
* * *
U svakom povijesnom dobu, muškarci i žene koji su posvetili svoj život Bogu u molitvi – kao monasi i monahinje – ustanovljivali su svoje zajednice u posebno lijepim mjestima, u planinama, na brdima, u planinskim dolinama, na obali jezera ili na moru, ili čak na malim otocima. Ta mjesta ujedinjuju dva elementa koja su vrlo važna za kontemplativni život: ljepotu stvorenog svijeta, koji upućuje na Stvoriteljevu ljepotu, te tišinu, koju jamči udaljenost od gradova i velikih prometnih tokova. Tišina je ambijentalni uvjet koji bolje potpomaže sabranost, slušanje Boga, meditaciju. Već sama činjenica da se uživa tišinu, da se dopušta da čovjeka, tako reći, tišina "ispuni", predstavlja neku prethodnu pripremu za molitvu. Veliki prorok Ilija, na brdu Horeb – to jest Sinaju – svjedočio je silnom vihoru, zatim potresu i na kraju plamenim bljeskovima, ali u njima nije prepoznao Božji glas; prepoznao ga je međutim u blagom lahoru (usp. 1 Kr 19, 11-13). Bog govori u tišini, ali ga treba znati slušati. Zato su samostani oaze u kojima Bog govori čovjeku; u njima se nalazi klaustar, simbolično mjesto, jer je riječ o jednom zatvorenom prostoru, no ujedno otvorenom prema nebu.
...
Tišina i ljepota mjesta u kojem živi monaška zajednica – ta jednostavna i skromna ljepota – predstavljaju svojevrsni odraz duhovnog sklada kojeg sama zajednica nastoji ostvariti. Te oaze duha rasute su diljem svijeta, neke su veoma drevne, osobito one u Europi, neke su novijeg datuma, u neke su, pak, nove zajednice ponovno udahnule život. Promatrajući stvari u duhovnoj prizmi, ta mjesta duha su nosiva struktura svijeta! I nije slučajno da mnoge osobe, osobito tijekom odmora, posjećuju ta mjesta i u njima se zadržavaju po nekoliko dana: i duša, hvala Bogu, ima svoje potrebe!
No comments:
Post a Comment