“Još uvijek živ”, po vlastitim riječima nakon zadnjeg boravka u bolnici, Jorge Mario Bergoglio čini sve da obeshrabri one koji računaju na njegov skori odlazak s pozornice. Ali ono što se događa u sumrak ovoga pontifikata uopće ne nagovješćuje njemu bliska nasljednika.
Mjesec dana prije Uskrsa Franjo je u vijeće devetorice doveo pet novih kardinala koji bi mu trebali pomoći u upravljanju sveopćom Crkvom. Svi njemu bliski, jedan više, drugi manje, a na vrhu kardinal i isusovac Jean-Claude Hollerich, kojega je postavio i na čelo svjetske sinode s kojom bi želio promijeniti ustroj Katoličke Crkve, od hijerarhije do najnižih redova.
Prilično aktivan u promicanju promjene paradigme u katoličkom nauku o spolnosti, Hollerich je zapravo Bergogliov omiljeni kardinal, kojega mnogi vide kao nasljednika koji mu se najviše sviđa. Ali on je i kardinal koji je najviše izložen vatri, zajedno s Amerikancem Robertom McElroyem, također Franjinim miljenikom. Obojica su, upravo zbog svojih nepromišljenih doktrinarnih teza, javno obilježeni kao “krivovjerni” i to ne od strane nekog izoliranog profesora teologije, nego od drugih kardinala najvišega ranga: jučer Australca Georgea Pella, a danas Nijemca Gerharda Müllera, bivšega prefekta Kongregacija za nauk vjere.
U Sjedinjenim Državama, biskup Springfielda u Illinoisu, Thomas J. Paprocki, stručnjak za kanonsko pravo i predsjednik povjerenstva Biskupske konferencije o upravljanju Crkvom, čak je pismeno tvrdio u prestižnom časopisu “First Things”, da je “krivovjerni” kardinal također automatski izopćen, i stoga bi ga “nadležna vlast” trebala ukloniti iz njegove uloge, što je u njegovu slučaju papa. Ali taj ne poduzima ništa, s paradoksalnom posljedicom da se "javlja neprilična mogućnost da kardinal, izopćen 'latae sententiae' zbog hereze, glasa u papinskoj konklavi."
Ono što je još više rasplamsalo ovaj sukob bila je prije svega odluka njemačkih i belgijskih biskupa da odobre i prakticiraju blagoslov istospolnih parova, što je Dikasterij za nauk vjere zabranio, ali ih je potom papa pustio da se slobodno održavaju, iako je isprva bio potpisao zabranu. S tim da je po tom i po drugim pitanjima sâm progresivni tabor u rasulu: s jedne strane Hollerich i McElroy, a s druge strane Walter Kasper, povijesni protivnik Josepha Ratzingera u teologiji, i Arthur Roche, prefekt Dikasterija za bogoštovlje i neumoljivi neprijatelj drevnog liturgijskog obreda, obojica su sve kritičniji prema ekscesima inovatora, jer se “Crkva ne može ponovno osmisliti” uz opasnost da “padne u raskol”.
Naravno, na narativnoj razini pozornicom dominiraju inovatori. Oni recitiraju scenarij koji je u cijelosti napisan izvana, iz sekularnog "mainstreama", koji ih s pravom nagrađuje. Ali onda, kada se prođe kroz prostor unutar Crkve, otkrije se da inovatori nisu većina čak ni u Europi.
Krajem ožujka, izbor novoga predsjednika Komisije Biskupskih konferencijâ Europske unije iznenadio je mnoge. Predsjednik na odlasku bio je kardinal Hollerich, a u utrci da ga naslijedi bio je nadbiskup Dijona, Antoine Hérouard, papin čovjek od povjerenja, koji ga je već iskoristio da pregleda i podjarmi tradicionalističku biskupiju, onu u Fréjus-Toulonu, te marijansko svetište Lourdes.
Umjesto toga, izbor je pripao Talijanu Marianu Crociati, biskupu Latine, gdje ga je Franjo zatvorio na početku svoga pontifikata kako bi ga kaznio zbog načina na koji je obnašao svoju prethodnu ulogu generalnoga tajnika Talijanske biskupske konferencije, koji je papa ocijenio kao previše gluhim za njegova očekivanja. Zamjeranje koje još uvijek postoji, gledajući kako je Franjo, primajući Povjerenstvo u audijenciju nakon završetka skupštine, hladnokrvno dočekao novoizabranoga Crociatu i umjesto toga pokazao toplinu u izražavanju “zahvalnosti” za ono što je učinio njegov prethodnik, Hollerich, koji "nikad ne prestaje, nikad ne prestaje!"
Glasovanje biskupa istočne Europe svakako je prevagnulo u korist Crociate. No, važna je bila i uloga skandinavskih biskupa, autora pisma svojim vjernicima o pitanju spolnosti koje je kružilo pete korizmene nedjelje, a koje je odjeknulo u cijelom svijetu upravo zbog svoje jezične svježine i čvrstoće sadržaja, savršeno u skladu s biblijskom antropologijom i katoličkim naukom koji iz nje proizlazi, te stoga suprotstavljena tezama Hollericha i društva. Recenzirajući ga u svjetovnim novinama “Domani”, bivši direktor “L'Osservatore Romano” i profesor starokršćanske književnosti Giovanni Maria Vian prepoznao je u ovom pismu malog katoličkog svijeta Skandinavije blagotvoran plod “onih prisutnih kreativnih manjina u sekulariziranim društvima, kao što je mladi Joseph Ratzinger već nagovijestio prije više od pola stoljeća.”
Ukratko, ništa ne bi moglo navesti na pretpostavku da bi Franjin nasljednik mogao biti Hollerich ili bilo tko drugi u papinskom krugu. Kinesko-filipinski kardinal Luis Antonio Gokim Tagle, više puta spominjan kao papabile, također je neko vrijeme izvan igre, jer je pao u nemilost samog Bergoglia.
No prije svega zbrkani “procesi” koje je pokrenuo sadašnji papa, s posljedičnim sve većim doktrinarnim i praktičnim neredom, potkopavaju izbor nasljednika koji bi želio nastaviti istim putem.
Neuspješna reforma kurije, razotkrivena u suđenju oko londonskog sporazuma, pošla je po zlu, iz kojeg je iz dana u dan sve jasnije da je Papa sve znao i sve odobravao, te gomila promašaja u međunarodnoj politici, od Rusije i Nikaragve do Kine – koja je posljednjih dana čak nametnula “svog” novog biskupa u Šangaju bez ikakvih konzultacija s Rimom, prkoseći toliko hvaljenom sporazumu – i oni su dio ovog nereda, neumitno predodređenog da izazove, kada dođe do promjene pontifikata, odlučnu prekretnicu među vrlo širokim slojem kardinalskoga zbora, uključujući mnoge koje je imenovao Franjo.
Jednako kao što nelagodu i kritike izazivaju isprazne šale u obračunu s pošašću spolnog zlostavljanja: od slučaja isusovca Marka Ivana Rupnika, kojega Papa i dalje štiti unatoč iznimnoj težini utvrđenih činjenica, do ostavke na članstvo u Povjerenstvu za sprječavanje ovih zločina drugog isusovca, Hansa Zollnera, ključnog čovjeka ovog povjerenstva koju je Franjo želio i stvorio, ali je nezadovoljan kako radi.
U pozadini te zbrke uzrasla je, na užem izboru mogućih nasljednika, kandidatura kardinala Mattea Zuppija, nadbiskupa Bologne i predsjednika Talijanske biskupske konferencije.
Na njega se gledalo kao na čovjeka sposobnog nastaviti putovanje koje je Franjo započeo u obliku koji je prijateljskiji i uredniji, manje monokratski i bez stalne izmjene otvaranja i zatvaranja koja karakterizira trenutni pontifikat. Štoviše, u koračanju prema konklavi Zuppi može računati na moćno predvorje Zajednice Sant’Egidio, čiji je on povijesni član. Pronicljivo, i on i Zajednica uvijek su izbjegavali zauzimanje jasnih stavova o kontroverznim pitanjima poput homoseksualnosti, oženjenoga klera, svećenicâ, demokracije u Crkvi, rata u Ukrajini, s učinkom postizanja određenog konsenzusa čak i među umjerenijim kardinalima. Utemeljitelj i neprikosnoveni poglavar Zajednice, Andrea Riccardi, crkveni povjesničar, također pazi da ne formulira isključivo pozitivne sudove o pontifikatu i o Bergogliovoj osobi.
Nedavno je, međutim, Zuppijeva pričljivost – izražena u bujici intervjua u imitaciji još pričljivijeg Franje – još više razjasnila dvosmislenost u kojoj on pluta. On obiluje riječima, ali u pitanjima koja izazivaju razdor postaje nejasan. Neki su ga uspoređivali sa Zeligom, kameleonskim likom kojeg je izmislio Woody Allen, kojemu svi plješću, a da nikoga nije uznemirio. Preslab da bi se svezao i odriješio, na zemlji kao i na nebu.
(Izvor: Sandro Magister, Settimo Cielo)
No comments:
Post a Comment