17 October 2022

J. B. Kuhner: Newmanov problem u Crkvi

Većina je ljudi svjesna općega obrisa intelektualne i duhove potrage sv. Johna Henryja Newmana. Darovit učenjak i svećenik Anglikanske crkve, Newman je preuzeo na sebe povijesnim istraživanjem dokazati da je anglikanski Via media, ili Srednji put, između protestantizma i rimokatoličanstva, predstavljao istinski put Kristove Crkve kroz stoljeća.

Međutim, Newmanovo je vlastito istraživanje imalo suprotan učinak od onoga što je namjeravao: nakon mnogo istraživanja, pisanja i raspravljanja, došao je do zaključka da je Rimokatolička crkva prava Crkva, predaja koja nam je prenesena od apostola. Njegova su ga povijesna istraživanja toliko uvjerila u tu činjenicu, da je došao do jezgrovite izjave – koja je iz njegova pare bila potpuno ozbiljna – "Biti duboko u povijesti znači prestati biti protestant".

Newmanova riječ, naravno, nije bila konačna riječ o tom problemu. Bilo je mnogo dubokih povjesničara od Newmana koji su ostali protestantima. Istina je, međutim, da se njegov intelektualni put do Katoličke crkve pokazao dobro utabanim. Mnogi inteligentni i pobožni članovi Anglikanske crkve, nakon mnogo razmišljanja, prešli su na katoličanstvo. Upoznao sam mnogo takvih ljudi dok sam bio na Oxfordu. Doista, može se gotovo pretpostaviti da su, na mjestima poput Oxforda, inteligentni, promišljeni anglikanci tradicionalističke vrste, koju slušaju latinske propovijedi kod sv. Marije i vole staru polifoniju Engleza, poput Thomasa Tallisa, barem razmišljali o prelasku na katoličanstvo. Mnogima se ne sviđa pomisao stvarnoga obraćanja, ali slute da bi bilo intelektualno pošteno od njih da to učine. Njihovi umovi slijede logičan slijed misli, kakav je Newman davno opisao. Uzimam, dakle Newmana, kao primjer intelektualno ozbiljne osobe, koja je navedena prihvatiti katoličku vjeru onime što on smatra da je njegova intelektualna dužnost.

Zašto ga spominjem? Kao prvo, njegov blagdan – papa Franjo proglasio ga je svetim 2019. – pada 9. listopada. Ali također vjerujem da Crkva danas ima novi Newmanov problem.




Kao što svaki čitatelj ovih stranica zna, papa Benedikt je svojim motu propriom Summorum Pontificum 2007. godine dopustio neograničenu uporabu tradicionalne latinske mise, kako je izražena u misalu iz 1962. godine. Papa Franjo je vlastitim motu propriom Traditionis Custodes, tvrdeći da se ova latinska misa pokazala razdornom, izrazio namjeru vratiti latinski obred Katoličke crkve na jedinstven oblik mise i jednu liturgijsku knjigu, zabranivši tradicionalnu latinsku misu.

Međutim, možda neće biti tako lako vratiti se u život prije Summorum Pontificum. Zašto? U petnaest godina od Summorum Pontificum, mnogi su ljudi iskoristili dostupnost latinske mise. Mnogi su je pronašli duhovno više zadovoljavajućom. Mnogi su se pitali zašto; što dovodi do drugog pitanja: ako stara misa može biti više zadovoljavajuća, zašto je nova misa manje? Drugim riječima, prisutnost latinske mise potaknula je zanimanje za ono što je pošlo krivo s reformom.

Rezultat su stotine – tisuće – članaka koji uspoređuju molitve, glazbu, kalendar, lekcionar i još mnogo toga. Mnogi od tih članaka prerasli su u izvrsne, promišljene knjige. Oni su djelo skupine ljudi koji sebe nazivaju Novim liturgijskim pokretom. Bezbrojni detalji reforme i bezbrojni detalji tradicionalne latinske mise bili su podvrgnuti pomnom ispitivanju. Povijesni zapis također je dobio na pozornosti. Spoznaja da su drugu euharistijsku molitvu u roku od dvadeset četiri sata preradila dva čovjeka u trattoriji u Trastevereu, ne znači da je ona loša, ali svakako ne može zahtijevati autoritet kakav ima rimski kanon, koji je ostao gotovo nepromijenjen tisuću i pet stotina godina. Problem je sljedeći: biti duboko u povijesti reforme znači izgubiti velik dio svoje naklonosti prema novoj Misi.

Za većinu katolika to nije problem. Neće čitati životopis vlč. Annibalea Bugninija, osobe koja je intelektualno najodgovornija za rimokatoličku liturgiju kakva je danas. Ne uznemiruju se što se iz Mise na Dušni dan izbacuje riječ "duša", kao izraz zastario i neprikladan za suvremenog čovjeka – nisu ni svjesni da je to učinjeno. Ne znaju da se na svakoj Misi čitao početak Evanđelja po Ivanu, nasilno vjernicima predstavljajući da je “Riječ tijelom postala i nastanila se u nama” sam smisao mise. Neće uspoređivati razne zborne molitve za nedjelje nakon Duhova, da vide je li nešto važno izgubljeno. Vjerojatno će biti jednako zabrinuti zbog ovih stvari kao što je prosječan anglikanac zabrinut zbog odbijanja Katoličke crkve prema monofizitizmu (teme koja je pokrenula Newmanova povijesna istraživanja). Možete živjeti dobrim, kršćanskim životom stojeći dobro po strani od ovih rasprava.

Međutim, ono što vidim među nekolicinom odabranih kojima je stalo do ovih stvari je dosljedno: oni vjeruju da liturgijska reforma provedena nakon Drugog vatikanskog koncila, i uvelike u proturječju s njegovim odredbama, predstavlja pokušaj da Katolička crkva zauzme sredinu između tradicije – s latinskim, gregorijanskim pjevanjem i očuvanjem tradicije – i protestantizma. Drugim riječima, predstavlja upravo onaj Via media koji je Newman isprva smatrao tako privlačnim u Anglikanskoj crkvi – a zatim je, nakon dubljega istraživanja, otkrio da mu je intelektualna dužnost napustiti ga.

Jedan od najviše zabrinjavajućih nedavnih događaja bio je komentar pape Franje u Desiderio Desideravi: “Ne vidim kako je moguće reći da netko priznaje valjanost Koncila – iako me čudi da bi se katolik mogao usuditi ne učiniti to – i u isto vrijeme ne prihvatiti liturgijsku reformu proizašlu iz Sacrosanctum Concilium.” Drugim riječima, Papa, s timom liturgičara i pisaca tekstova, nije čak ni voljan pozabaviti se onim što je njegov prethodnik nazvao "problemom novog Misala", koji, rekao je papa Benedikt, "leži u njegovu napuštanju povijesnoga procesa to je uvijek bilo kontinuiran, prije i poslije sv. Pija V” – upravo ono što je Newmana toliko privuklo Rimokatoličkoj crkvi.

Benedikt nastavlja: „Mogu sa sigurnošću reći, na temelju moga poznavanja koncilskih rasprava i moga opetovanog čitanja govora koncilskih otaca, da to ne odgovara nakanama Drugoga vatikanskog sabora.“

Drugim riječima, imamo Newmanov problem. Imamo slomljenu kršćansku tradiciju u ime Via media s trenutnom privlačnošću, ali nedovoljnom dubinom. Imamo ljude duboko upućene u povijest reforme koji su se našli intelektualno prisiljeni priznati da je liturgijska reforma bila neuspješna, a Crkva je kao posljedicu toga izgubila nešto važno. I imamo intelektualce koji prelaze Tiber kako bi se ujedinili s Rimom tradicije, i pronalaze papu s druge strane, koji im se žestoko protivi, i odbija se čak i pozabaviti njihovim problemima.

To je potpuno nova situacija – koja nas tjera da uzviknemo: “Sancte Ioannes Henrice Newman, ora pro nobis.

John Byron Kuhner, Inside the Vatican, rujan-listopad 2022.
Prevedeno prema objavi na blogu Rorate caeli.

No comments:

Post a Comment