Sretan Uskrs

Ternis ter horis númerus - U času dana devetom

Autor: Nepoznat (VIII. stoljeće).
Časoslov: Deveti čas u korizmi.

Ternis ter horis númerus nobis sacrátus pánditur, sanctóque Iesu nómine munus precémur véniæ. Latrónis, en, conféssio Christi merétur grátiam; laus nostra vel devótio mercétur indulgéntiam. Mors per crucem nunc ínterit et post tenébras lux redit; horror dehíscat críminum, splendor nitéscat méntium. Christum rogámus et Patrem, Christi Patrísque Spíritum; unum potens per ómnia, fove precántes, Trínitas. Amen.

U času dana devetom Zavapijmo svi Ocu svom: Oprosti sve nam dugove U Isusovu Imenu. Na Križu skrušen razbojnik Od Krista milost zadobi. Nek smjerna ova molitva I nama oprost zavrijedi. Na križu smrt je svladana I Svjetlost tamu pobijedi: Nek svakom zlu sad bude kraj, Nek sjaj nas Kristov prožima. U Duhu sad zazovimo Po Kristu Oca svojega! O moćna sveta Trojice, pomozi svojim slugama! Amen.

Qua Christus hora sítiit - O šestom času vapije

Autor: Nepoznat (VIII. stoljeće).
Časoslov: Šesti čas u korizmi.

Qua Christus hora sítiit crucem vel in qua súbiit, quos præstat in hac psállere ditet siti iustítiæ. Simul sit his esúries, quam ipse de se sátiet, crimen sit ut fastídium virtúsque desidérium. Charísma Sancti Spíritus sic ínfluat psalléntibus, ut carnis æstus frígeat et mentis algor férveat. Christum rogámus et Patrem, Christi Patrísque Spíritum; unum potens per ómnia, fove precántes, Trínitas. Amen.

O šestom času vapije Gospodin s križa: Žedan sam! Na molitvu se skupljamo Da pravde uvijek žeđamo. Od lijenosti nas nehajne, Naš Spasitelju, ožuvaj. Gladovat daj nam za tobom, I gladne sobom nasiti. Dok psalme skladno pjevamo, Toplinom svojom, Duše Svet, Raspali srca ledena I vatru stišaj požuda. U DUhu sad zazovimo Po Kristu Oca svojega! O moćna sveta trojice, Pomozi svojim slugama! Amen.

Iam, Christe, sol iustítiæ - O Sunce spasa, Isuse

Autor: Nepoznat (X. stoljeće).
Časoslov: Jutarnja u korizmene svagdane.

Iam, Christe, sol iustítiæ, mentis dehíscant ténebræ, virtútum ut lux rédeat, terris diem cum réparas. Dans tempus acceptábile et pænitens cor tríbue, convértat ut benígnitas quos longa suffert píetas; Quiddámque pæniténtiæ da ferre, quo fit démptio, maióre tuo múnere, culpárum quamvis grándium. Dies venit, dies tua, per quam reflórent ómnia; lætémur in hac ut tuæ per hanc redúcti grátiæ. Te rerum univérsitas, clemens, adóret, Trínitas, et nos novi per véniam novum canámus cánticum. Amen.

O Sunce spasa, Isuse, Zasini do dna u dušu, Dok sviće i dan biva nam Za crnom noći miliji. Ti daješ vrijeme prijatno, Ti daj i suzâ potoke, Da žrtvu srca peremo, Što ljubav će je spaliti. Nek samo šiba pokore Led srca našeg razbije, Tad s vrela, iz kog teko grijeh, Poteć i dobre suze će. Već ide dan, tvoj slavni dan, I s nova svud će cvasti cvijet: Daj smjernu radost i nama Obrativši nas na put svoj. Nek cio ti se klanja svijet, Dobrote puna Trojice, A nas nek milost obnovi, Da novu pjesmu pjevamo. Amen.

Dei fide, qua vívimus - Iz vjere Božje živimo

Autor: Nepoznat (VIII. stoljeće).
Časoslov: Treći čas u korizmi.

Dei fide, qua vívimus, qua spe perénni crédimus, per caritátis grátiam Christi canámus glóriam, Qui ductus hora tértia ad passiónis hóstiam, crucis ferens suspéndia ovem redúxit pérditam. Precémur ergo súbditi, redemptióne líberi, ut éruat a sæculo quos solvit a chirógrapho. Christum rogámus et Patrem, Christi Patrísque Spíritum; unum potens per ómnia, fove precántes, Trínitas. Amen.

Iz vjere Božje živimo, Potpomognuti ufanjem: A sad u žaru ljubavi Svi Kristu slavu pjevajmo! O trećem času Krista su Za žrtvu na križ poveli, Da s križa Pastir brižljivi Sve ovce svoje prikupi. Od duga sveg Otkupitelj Oslobodi nas žrtvom svom: Zamolimo ga ponizno, Od svijeta nek nas izbavi. U Duhu sad zazovimo Po Kristu Oca svojega! O moćna sveta Trojice, Pomozi svojim slugama! Amen.

Precémur omnes cérnui - Božanski gnjev ublažujmo

Autor: Grgur Veliki (?).
Časoslov: Jutarnja u korizmene nedjelje.

Precémur omnes cérnui, clamémus atque sínguli, plorémus ante iúdicem, flectámus iram víndicem: Nostris malis offéndimus tuam, Deus, cleméntiam; effúnde nobis désuper, remíssor, indulgéntiam. Meménto quod sumus tui, licet cadúci, plásmatis; ne des honórem nóminis tui, precámur, álteri. Laxa malum quod fécimus, auge bonum quod póscimus, placére quo tandem tibi possímus hic et pérpetim. Præsta, beáta Trínitas, concéde, simplex Unitas, ut fructuósa sint tuis hæc parcitátis múnera. Amen.

Božanski gnjev ublažujmo, Pred višnjim Sucem plačimo, U molitvama vapijmo, Svi ponizno govorimo: Uvrijedili smo grijesima Dobrotu tvoju, Gospode, S nebesa na nas pogledaj I prosti nam milosrdan. Prem tako slabi, sjeti se, Da tvoji mi smo stvorovi, I slave svoga Imena Ne daji drugom, molimo. Otpusti nama čine zle, Umnoži dobra žuđena, Da omilimo srcu tvom I ovdje i u vječnosti. Udijeli, Trojstvo blaženo, Podari, Bože jedini, Da posti tvojim vjernima Donesu plod obilati. Amen.

Iz Govora svetoga Grgura Nazijanskoga, biskupa

(Govor 45, 23-24; PG 36, 654-655)

Bit ćemo dionici Vazma

Bit ćemo dionici Vazma, sada doduše  slikovito iako jasnije nego u starom zakonu (jer je zakonski Vazam; ne bojim se reći, bio tamnija slika od one slike koju ie predstavljao). A poslije ćemo biti dionici nešto savršenije i čistije, to jest kad novu čašu Gospodin Isus s nama bude pio, u Očevu kraljevstvu, kad se očituje i nauči nas ono što nam sada nije potpuno pokazao. Sad uvijek mislimo na novi Vazam.

Mi moramo reći, koje je ono piće i spoznanje, a on mora naučavati i predavati onaj nauk svojim učenicima. Svaki nauk koji hrani prava je hrana, pa je tako i njegov nauk prava hrana. Dajmo postanimo i mi dionici zakona u duhu evanđelja, a ne samo na riječima, postanimo savršeno, a ne nesavršeno, zauvijek, a ne privremeno. Neka nam glavom postane ne zemaljski Jeruzalem, nego nebeski grad, a to znači ne onaj koji sada tuđa vojska gazi, nego onaj koji anđeli uznose hvalom i slavom.

Nemojmo žrtvovati male teoce ni jaganjce, a dobrim su dijelom mrtvi i bez osjećaja, nego na nebeskom žrtveniku s nebeskim zborovima prikazujmo Bogu žrtvu hvale. Pogledajmo iza prve hramske zavjese, pristupimo drugoj i zagledajmo se u svetinju nad svetinjama. 

I da još više reknem: žrtvujmo sebe Bogu. Pače svaki dan žrtvujmo sebe i sva svoja djela. Prihvatimo sve doslovce: svojim trpljenjem nasljedujmo Kristovo trpljenje, svojom krvlju častimo Kristovu krv i veselo se popnimo na križ.

Ako si kao Šimun Cirenac, uzmi križ i slijedi Krista. Ako si pribijen na križ poput onoga razbojnika, kao čestit čovjek priznaj Boga. Ako je on zbog tebe i tvojih grijeha bio ubrojen među razbojnike, ti radi njega postani pravedan i svet. Klanjaj se onome koji je zbog tebe raspet. Ako si i sam raspet, poberi i ti nešto ploda i iz nepravednog postupka prema tebi. Smrću kupi spasenje i s Isusom uđi u raj, da shvatiš koliko si dobra zadobio.

Promatraj onu rajsku ljepotu i pusti da vani umre zli razbojnik s psovkom na usnama. Ako si kao Josip Arimatejac, traži Kristovo tijelo od onoga koji ga je raspeo. Neka tvoja bude pomirna žrtva svijeta. Ako si kao Nikodem, onaj noćni štovalac Božji, pomašću za ukop pomaži Gospodina. Ako si koja od Marija, ili Saloma; ili Ivana, rano jutrom prolijevaj suze. Nastoj najprije otkloniti kamen, pa ćeš možda vidjeti anđele, pače i samoga Gospodina Isusa.

(Služba čitanja, subota u petom korizmenom tjednu)

Iz Rasprave o vjeri upućene Petru, svetoga Fulgencija Ruspijskog, biskupa

(Gl. 22, 62; CCG 91 A, 726. 750-751)

Prikazao je samoga sebe za nas

Samo Presveto Trojstvo, jedan isti Bog Staroga i Novoga zavjeta, naredio je našim praocima da prikazuju različite životinjske žrtve. Tim se žrtvama označavao onaj najmiliji dar, kojim će Bog Sin samoga sebe u tijelu za nas milosrdno prikazati.

Prema apostolskoj nauci on je samoga sebe prikazao za nas kao prinos i žrtvu Bogu ugodnu. On, pravi Bog i pravi svećenik, jednom je ušao za nas svojom vlastitom krvlju u svetište, a ne s krvlju životinja. To je u Starom zavjetu unaprijed označavao veliki svećenik koji je jednom godišnje s krvlju ulazio u svetinju nad svetinjom.

Isus je, dakle, u sebi samom prikazao sve što je potrebno za naše otkupljenje. On je sam i svećenik i žrtva, i Bog i hram. On je svećenik koji nas je s Bogom izmirio, žrtva kojom smo izmireni, hram u kojem smo izmireni, Bog s kojim smo izmireni. On je sam svećenik, žrtva i hram, jer je kao Bog uzeo obličje sluge, a nije samo Bog, nego je Bog s Ocem i Duhom Svetim.

Dakle, čvrsto drži i nimalo nemoj sumnjati, da je sam Jedini Sin Božji, Vječna Riječ, uzeo tijelo i sebe za nas prikazao kao prinos i žrtvu Bogu ugodnu. Njemu i Ocu i Duhu Svetome žrtvovali su životinje patrijarsi, proroci i svećenici, Staroga zavjeta. A sada, to jest u Novom zavjetu, Njemu i Ocu i Duhu Svetome, koji imaju jednu zajedničku božansku narav, sveta katolička Crkva po cijelom krugu zemaljskom neprestano prikazuje u vjeri i ljubavi prinos kruha i vina.

Ono žrtvovanje životinja unaprijed slikovito je označavalo Kristovo tijelo, koje je on, iako bez grijeha, trebao prikazati za naše grijehe. Značilo je i Kristovu krv, koju je On imao proliti na otpuštanje naših grijeha. Ova je sadašnja žrtva zahvala i spomen Kristova tijela, koje je za nas prikazao i krvi koju je za nas sam Bog prolio. O tome sveti Pavao govori u Djelima apostolskim: Pazite na se i na cijelo stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima da na pašu vodite Crkvu Božju koju sebi steče krvlju svojom.

Dakle, u onim se žrtvama slikovito označavalo ono što nam se trebalo dati, a u ovoj žrtvi očito vidimo što nam je već dano.

U onim se žrtvama unaprijed najavljivalo da Sin Božji ima biti ubijen za bezbožnike, a u ovoj se objavljuje da je već ubijen, kako svjedoči Apostol: Dok smo još bili slabi, Krist je umro u pravo vrijeme za nas bezbožnike. Izmireni smo s Bogom smrću njegova Sina dok smo još bili neprijatelji.

(Služba čitanja, petak u petom korizmenom tjednu)

Iz Dogmatske konstitucije Lumen Gentium Drugoga vatikanskog sabora o Crkvi

(Br. 9)

Crkva - vidljivi sakramenat spasonosnog jedinstva

Evo dolazi vrijeme, kaže Gospodin, kad ću učiniti s kućom Izraelovom i s kućom Judinom nov ugovor... Stavit ću zakon svoj u srce njihovo i upisati ga u pamet njihovu, i ja ću biti njihov Bog i oni će biti moj narod... Jer će me poznati svi, od najmanjega do najvećega, kaže Gospodin.

Taj novi ugovor ustanovio je Krist, to jest novi savez u svojoj krvi pozivajući iz Židova i pogana narod koji bi bio jedan ne po tijelu, nego po Duhu, i bio novi Božji Narod.

Jer oni koji vjeruju u Krista, budući da su ponovno rođeni ne iz raspadljivoga sjemena, nego iz neraspadljivoga po riječi živoga Boga, ne iz tijela, nego iz vode i Duha Svetoga, čine napokon izabrani Narod, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, puk koji pripada Bogu... koji nekoć nije bio narod, a sada je Božji narod.

Taj mesijanski Narod ima za glavu Krista, koji je predan za naše grijehe i uskrsnuo za naše očišćenje, i sada, pošto je stekao ime koje je nad svakim imenom, slavno vlada na nebu. Nalazi se u položaju dostojanstva i slobode sinova Božjih, u srcima kojih stanuje Duh Sveti kao u hramu.

Ima za zakon novu zapovijed da ljubi kako je Krist ljubio nas.

Ima napokon za svrhu Kraljevstvo Božje, koje je početo na zemlji od samoga Boga i koje ima da se dalje širi, dok na kraju vjekova ne bude od njega dovedeno do savršenosti, kad se pojavi Krist naš život, i kad sami stvorovi budu oslobođeni od ropstva raspadljivosti da imaju dio u slavnoj slobodi sinova Božjih.

Zato taj mesijanski narod, iako stvarno ne obuhvaća sve ljude, i često izgleda kao malo stado, ipak je za sav ljudski rod jaka klica jedinstva, ufanja i spasenja.

Krist ga je ustanovio da bude zajednica života, ljubavi i istine. On ga uzima i kao oruđe otkupljenja svih i šalje ga svemu svijetu kao svjetlo svijeta i sol zemlje.

Kao što je već Izrael po tijelu, kad je putovao pustinjom, bio nazvan Crkvom Božjom, tako se i novi Izrael, koji putuje u sadašnje vrijeme i traži budući i trajni grad, također zove Kristovom Crkvom, jer ju je On stekao svojom krvlju, napunio svojim Duhom, opskrbio prikladnim sredstvima vidljivog i društvenog jedinstva. Bog je sazvao sve one koji gledaju s vjerom u Krista, početnika spasenja i počelo jedinstva i mira, i ustanovio je Crkvu, da bude svima zajedno kao i pojedincima vidljivi sakramenat ovoga spasonosnog jedinstva.

(Služba čitanja, četvrtak u petom korizmenom tjednu)

Iz Izlaganja o psalmima, svetog Augustina, biskupa

(Psal. 85, 1; CCL 39, 1176-1177)

Isus Krist moli za nas, moli u nama, i mi se njemu molimo

Bog nije mogao ljudima pružiti većega dara, nego što je učinio našom glavom svoju Riječ po kojoj je sve stvorio i sve nas učinio njezinim udovima. Tako je Riječ postala Sin Božji i Sin čovječji, jedan Bog s Ocem, jedan čovjek s ljudima. Stoga se molimo Bogu i ne dijelimo u molitvi Sina, a kad moli Sinovljevo tijelo, ne rastavlja od sebe Glave. Tako je Gospodin naš Isus Krist Sin Božji jedini spasitelj svoga otajstvenog tijela. On moli za nas, i moli u nama, i mi se molimo njemu.

Moli za nas kao naš svećenik, moli u nama kao naša glava, a mi mu se molimo kao svome Bogu.

Dakle, prepoznajmo u njemu i naš i u nama njegov glas. Koji se put govori osobito u proroštvima, nešto kao ponizujuće o Gospodinu Isusu Kristu i kao Boga nedostojno. Ne bojmo se to njemu pripisati, kad se ni on nije bojao sebe nama pridružiti. Sasvim je naravno da mu služe sva stvorenja, jer ih je on sazdao.

Katkada u Svetom pismu promatramo njegovo uzvišeno božanstvo, kao na primjer u ovim riječima: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga - i Bog bijaše Riječ. Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i bez nje ništa nije postalo. Dok promatramo to uzvišeno božanstvo Sina Božjega, koje u svemu nadvisuje svaku stvorenu veličinu, dotle ga na drugim mjestima Svetog pisma čujemo kako jeca, moli i tuži se.

I ne da nam se pripisati mu ove riječi i teško nam se spustiti do njegove poniznosti, jer smo malo prije promatrali njegovo uzvišeno božanstvo. Kao da bismo mu nanijeli nepravdu, kad bismo prepoznali riječi čovjeku upravljene, koje smo malo prije u molitvi upravili Bogu. Zato često oklijevamo i nastojimo drukčije misliti. A Pismo nas potiče da se njemu utječemo i da ne odstupamo od njega.

Stoga nek nam se pamet probudi i bdije u vjeri. Neka zna da je uzeo obličje sluge onaj koga je malo prije promatrala kao Boga. Postao je sličan čovjeku i izgledao kao čovjek. Ponizio je samoga sebe i postao poslušan sve do smrti. Dok je visio na križu, izgovorio je kao svoje one riječi iz psalma: Bože moj, Bože moj, zašto si me zapustio?

Mi mu se molimo kao Bogu, a on moli kao sluga; u prvom slučaju je Stvoritelj, a u drugom stvorenje. On nepromjenjivi prihvatio je našu promjenjivu narav. I tako je nas sjedinio sa sobom i postali smo s njim jedan čovjek kojemu je on i glava i tijelo. Molimo se njemu, po njemu i u njemu. Razgovaramo s njim i on s nama.

(Služba čitanja, srijeda u petom korizmenom tjednu)

Iz Propovijedi svetoga Lava Velikoga, pape

(Propovijed o Muci Gospodnjoj, 6-8; PL 54, 340-342)

Kristov je križ uzrok svih blagoslova i svih milosti

Naš razum, prosvijetljen Duhom istine, neka slobodno čistim srcem prihvati i sasvim jasno vidi kako slava svetoga Križa obasjava nebo i zemlju. To i Krist kaže govoreći o svojoj skoroj smrti: Dolazi čas da se proslavi Sin čovječji. I dalje veli: Sada mi je duša duboko potresena. Što da kažem? Oče, spasi me od ovoga časa? Ali zato sam i došao do ovoga časa. Oče, proslavi svoga Sina! A kad se na to čuo glas s neba: I proslavio sam ga i opet ću ga proslaviti, Isus reče prisutnima: Ovaj glas nije došao radi mene, nego radi vas. Sad je sud ovome svijetu. Sad će knez ovoga svijeta biti bačen van. A kad ja budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.

O divne li snage križa! O neizrecive li i slavne muke, u kojoj je ujedno i sudište Gospodinovo, i sud svijeta, i vlast Propetoga.

Gospodine, sve si privukao k sebi, da ono što se obavljalo u jednom jedinom židovskom hramu samo kao slika, sada, kada je tajna očitovana, pobožno slave svi narodi po čitavom svijetu.

Sada je slavniji red levita i veće je dostojanstvo svećenika, službenika hrama, i svetije pomazanje svećenika. Tvoj je križ, Gospodine, izvor svih blagoslova i uzrok svih milosti. Po njemu vjernici dobivaju jakost u slabosti, slavu u sramoti i život u smrti. Eto, nestalo je raznih životinjskih žrtava. Sve te žrtve nadomješta jedna jedina žrtva tvoga tijela i krvi, jer si ti pravi Jaganjac Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta. Tako ti u sebi sadržiš i dovršavaš sva otajstva, da kao što je jedna prava žrtva, mjesto klanica, tako nek bude i jedno kraljevstvo za sve narode.

Priznajmo, predragi, što je učitelj naroda sveti apostol Pavao jasno kazao: Vjerna je riječ i dostojna da joj se povjeruje da je Isus Krist došao na svijet da spasi grješnike.

Još je divnije prema nama njegovo milosrđe što je umro ne samo za svete i pravedne nego i za opake i bezbožne.

A budući da njegovo Božanstvo nije moglo podnijeti muku i smrt, postao je smrtan čovjek i tako primio na se što će moći prikazati za nas.

Nekoć je po proroku Hošeji prijetio našoj smrti snagom svoje smrti: O smrti, ja ću biti tvoja smrt, podzemlje, ja ću biti tvoj ujed. Svojom smrću podložio se zakonima podzemlja, a uskrsnućem ih je uništio. Tako je dokrajčio neograničenu prevlast smrti i od vječne učinio je privremenom. Kao što su svi umrli u Adamu, iako će svi uskrsnuli u Kristu Isusu.

(Služba čitanja, utorak u petom korizmenom tjednu)

Iz Izlaganja o psalmima, svetoga Ivana Fishera, biskupa i mučenika

(Ps 129, Sva djela, izd. 1579, str, 1610)

Ako tko i pogriješi, imamo Zagovornika kod Oca

Isus Krist je naš svećenik, a njegovo divno tijelo naša žrtva, koju je prinio na žrtveniku križa za spas svih ljudi.

Prolivena krv zbog našega otkupljenja nije krv žrtvenih životinja kao u Starom zavjetu, nego krv nevinoga Janjeta, Isusa Krista, našega Spasitelja.

Hram, u kojem je naš Svećenik prinio žrtvu, nije rukotvoren, nego je podignut snagom samoga Boga. Krv je svoju prolio na očigled svijeta u hramu koji je sagradila sama Božja desnica.

Taj hram ima dva dijela: jedan je zemlja na kojoj mi sada živimo, a drugi je još nepoznat nama smrtnicima.

Prvu je žrtvu prikazao ovdje na zemlji kad je podnio gorku smrt. Zatim je unišao u svetinju nad svetinjama, to jest u nebo, kad je po vlastitoj krvi obukao novu odjeću besmrtnosti. Tu je pred prijestoljem Nebeskoga Oca prikazao neizmjerno vrijednu krv, koju je sedam puta prolijevao za sve ljude podložne grijehu.

Ta je žrtva Bogu tako draga i ugodna, da nam se odmah smiluje čim je pogleda i odmah je prema svima koji se iskreno kaju blag i milosrdan.

I tako uvijek: ne prikazuje se na našu sreću jednom na godinu kao što je to bilo kod Židova, nego svaki dan, čak i svakog sata i časa, da bismo uvijek imali utjehu i sigurno utočište. Zato nadodaje Apostol: Našavši vječno otkupljenje.

Svi su dionici te svete i vječne žrtve koji se iskreno i skrušeno kaju i čine pokoru za počinjene grijehe. Takvi ljudi moraju čvrsto i slobodno odlučiti da se neće više povraćati na mane, nego da će ustrajati u započetom nastojanju oko kreposti.

Sve nam to potkrepljuje sveti Ivan ovim riječima: Djeco moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ali ako tko sagriješi, imamo kod Oca Zagovornika, Isusa Krista, pravednika. On je žrtva pomirnica za naše grijehe, ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta.

(Služba čitanja, ponedjeljak u petom korizmenom tjednu)

Iz Uskrsnih pisama svetoga Atanazija, biskupa

(Pismo 14, 1-2, PG 26, 1419-1420)

Skori blagdan Gospodnji slavimo djelima, a ne riječima

Blizu nam je ona Riječ, koja je zapravo naša sva, mislim naime na Gospodina našega Isusa Krista, koji nam je obećao da će neprestano ostati s nama. Zato nam i dovikuje. Evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta. Kao što je on naš pastir, veliki svećenik, put i vrata i ujedno naše sve, tako nam se on pokazao kao blagdan i svetkovina po Apostolovoj riječi: Vazam je naš žrtvovani Krist, koga smo očekivali. A to se slaže s molitvom psalmiste: Radosti moja, izbavi me od onih koji me opkoljavaju. A upravo je radosno klicanje i prava je svetkovina suzbijanje zla. A da bi svaki kršćanin do toga došao, mora se ispravno vladati i mirno i sa strahopoštovanjem o tome razmišljati.

Sveci su se kroz čitav život veselili kao da je blagdan. Tako je, na primjer, blaženi David, ne jednom, nego sedam puta po noći ustajao da bi se Bogu pomolio. A drugi, onaj orijaš Mojisije, veličao je Boga pohvalnim pjesmama i hvalio ga i slavio zbog pobjede nad faraonom i nad onima što su njegov narod radom tlačili. A neki su, kao veliki Samuel i sveti Ilija, s najvećim veseljem obavljali svete obrede. Oni su se slobodno odlučili za svet život i sada na nebu svetkuju blagdan veseleći se zbog svoga nekadašnjega napornog života na zemlji. Sada jasno vide razliku između nekadašnje slike i stvarnosti koju proživljuju.

A kojim ćemo putem mi sad krenuti u svetkovanju blagdana? Tko će nas voditi pri svetkovanju blagdana koji nam se približuje? Nikoga drugoga nemamo, dragi moji, nego Gospodina našega Isusa Krista. A u tom se i vi sa mnom slažete. On je rekao: Ja sam Put. A sveti Ivan veli: On oduzima grijehe svijeta, tj. on čisti naše duše, kako na jednom mjestu govori prorok Jeremija: Stanite na putove i vidite i pogledajte koji je pravi put, i na njemu ćete popraviti svoj život.

Nekoć su jareća krv i juničin pepeo posuti po grešnim ljudima čistili samo tijelo, a sada milost Božje Riječi obilno čisti svakoga. Ako je budemo slijedili, moći ćemo već ovdje onaj vječni blagdan promatrati kao da smo u predvorju nebeskog Jeruzalema. Slijedeći Spasitelja kao vođu blaženi su apostoli, i tada bili, a i sada su, učitelji te milosti. Oni su govorili: Evo mi smo sve ostavili i pošli za tobom. To se zna, mi slijedimo Gospodina. Ispunimo Gospodnji blagdan djelima, a ne riječima.

(Služba čitanja, peta korizmena nedjelja)

Iz Pastoralne konstitucije Gaudium et spes Drugoga vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenom svijetu

(Br. 37-38)

Sve ljudske djelatnosti valja pročistiti u vazmenom otajstvu

Sveto  pismo a s njim i vjekovno iskustvo uči ljudsku obitelj da čovječji napredak, koji je veliko dobro za čovjeka, nosi u sebi i veliku napast. Kada se naime poremeti hijerarhija vrednota, time što je zlo ispremiješano s dobrim, pojedinci i razne skupine gledaju samo na svoje vlastite interese, a ne na interese drugih. Pa onda svijet više nije mjesto pravoga bratstva, a povećana moć čovjekova prijeti uništenjem samoga čovječanstva.

Svu ljudsku povijest prožimlje teška borba protiv moći mraka. Ta borba, koja je započela već od početka svijeta trajat će, po riječi Gospodnjoj sve do posljednjega dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoć Božje milosti može postići svoje unutarnje jedinstvo.

Zato Kristova Crkva, puna pouzdanja u Stvoriteljev plan, priznaje da ljudski napredak može služiti istinskoj sreći ljudi. Ali ona ipak ne može a da ne razglašuje onu Apostolovu: »Nemojte se prilagođivati ovomu svijetu«, to jest onom duhu taštine i zlobe koja ljudsku djelatnost, određenu da služi. Bogu i čovjeku, pretvara u sredstvo grijeha.

Ako, dakle, netko zapita kako bi se moglo svladati to bijedno stanje, kršćani ispovijedaju da se sve ljudske djelatnosti što se dnevno nalaze u opasnosti zbog oholosti i neurednog sebeljublja moraju pročišćavati i privoditi k savršenstvu Kristovim križem i uskrsnućem. Čovjek, kojega je i Krist otkupio i učinio novim stvorenjem u Duhu Svetome, može i mora ljubiti stvari koje je sam Bog stvorio. Ta od Boga ih prima, na njih gleda i poštuje ih kao da upravo izlaze iz Božje ruke. Za njih zahvaljuje božanskom Dobročinitelju, njima se služi i uživa ih u siromaštvu i slobodi duha i tako je uveden u pravi posjed svijeta, kao onaj koji ništa nema a sve posjeduje. »Sve je vaše, vi ste Kristovi, a Krist je Božji.

(Služba čitanja, subota u četvrtom korizmenom tjednu)

Nunc tempus acceptábile - Bog oprosnik nam darova

Autor: nepoznat (X. st.).
Časoslov: Služba čitanja u korizmene svagdane.

Nunc tempus acceptábile fulget datum divínitus, ut sanet orbem lánguidum medéla parsimóniæ. Christi decóro lúmine dies salútis émicat, dum corda culpis sáucia refórmat abstinéntia. Hanc mente nos et córpore, Deus, tenére pérfice, ut appetámus próspero perénne pascha tránsitu. Te rerum univérsitas, clemens, adóret, Trínitas, et nos novi per véniam novum canámus cánticum. Amen.

Bog oprosnik nam darova I vrijeme ovo obnovno Da ozdravi svijet mlitavi Odricanjem darežljivim. Te dane blagog spasenja Krist svojim svjetlom obasja I korizmenom pokorom On liječi srca ranjena. Daj svima, Bože milostiv, Prionuti uz pokoru, Da Prijelaz sretni slavimo U vječnom Vazmu pobjedom. Nek cio ti se klanja svijet, Dobrote puna Trojice, A nas nek milost obnovi Da novu pjesmu pjevamo. Amen.

Iz Uskrsnih pisama svetog Atanazija, biskupa

(Pis. 5, 1-2; PG 26,1379-1380)

Vazmeno otajstvo tijelom odijeljene jedinstvom vjere zbližuje

Doista je sjajno, braćo moja, od jednoga blagdana dospjeti do drugog, s jedne molitve prijeći na drugu i napokon s jedne svečanosti drugoj. Tu je naime to vrijeme koje nam donosi novi početak, to jest upoznavanje blažene Pashe kad je Gospodin bio žrtvovan. Mi se stvarno hranimo kao hranom života i dušu svoju neprestano naslađujemo cijenjenom njegovom krvi koja je kao neki izvor. Uza sve to uvijek smo žedni i stalno izgaramo od želje. On je uz one koji su žedni i iz svoje dobrohotnosti na blagdanski dan potiče one kojima je nutrina žedna već prema riječi našeg Spasitelja: Ako je tko žedan, neka dođe k meni i pije.

Ne samo da jedino tada, kad netko pristupi, ugasuje žeđ, već kad god netko zatraži, rado mu je udovoljeno da dođe do Gospodina. Milost blagdana podnipošto nije "vezana uz jedno vrijeme, niti njena sjajna zraka poznaje zalaska, već je stalno spremna da rasvijetli pamet onih koji to žele. Ona pak jača trajnom krepošću prema onima što posjeduju prosvijetljenu pamet i danju i noću prianjaju uz božanske spise poput onog čovjeka koji je naizvan blaženim i za koga je napisano u psalmu: Blažen čovjek koji ne odlazi na savjetovanje bezbožnih i ne stoji na putu grešnika i ne sjeda na klupu pogubnih već je volja njegova u zakonu Gospodnjem te danju i noću razmišlja o zakonu njegovu.

Onaj dakle Bog, dragi moji, koji je za nas na početku ustanovio ovaj blagdan, dopušta da se svake godine obavlja. Isti koji Sina svoga predade u smrt radi našega spasenja, iz istog razloga dariva sveti blagdan koji je ubilježen u tok godine. Taj blagdan s nama ravna preko jada koji nas stižu u ovome svijetu. Sada nam po ovome blagdanu Bog podjeljuje radost što sprijateljuje zbog spasenja. Privodi nas u jedan skup, sve posvuda duhovno povezuje, dopušta nam da se skupno molimo i iskazujemo zajedničke zahvale kako je za blagdan i potrebno. Evo čuda njegove dobrote: on udaljene sabire na ovaj blagdan i one koji su možda tijelom udaljeni, približuje jedinstvom vjere.

(Služba čitanja, petak u četvrtom korizmenom tjednu)

Ex more docti mýstico - Tajanstven vršeć običaj

Autor: Grgur Veliki (?).
Časoslov: Služba čitanja u korizmene nedjelje.

Ex more docti mýstico servémus abstinéntiam, deno diérum círculo ducto quater notíssimo. Lex et prophétæ prímitus hanc prætulérunt, póstmodum Christus sacrávit, ómnium rex atque factor témporum. Utámur ergo párcius verbis, cibis et pótibus, somno, iocis et árctius perstémus in custódia. Vitémus autem péssima quæ súbruunt mentes vagas, nullúmque demus cállido hosti locum tyránnidis. Præsta, beáta Trínitas, concéde, simplex Unitas, ut fructuósa sint tuis hæc parcitátis múnera. Amen.

Tajanstven vršeć običaj Obdržavajmo ovaj post Što četrdeset dana se Već od starine postio. Njim najprije su počeli Židovski zakon, proroci, Tad Isus ga posvetio, Vremenâ Kralj i Stvoritelj. Uzdržavajmo stoga se U jelu, pilu, riječima, Snu, zabavi i budnije Na osjećala pazimo. Izbjegavajmo poroke, Što mlitavce obaraju, Ne popuštajmo nimalo Prepredenomu silniku. Udijeli, Trojstvo blaženo, Podari, Bože, jedini, Da posti tvojim vjernima Donesu plod obilati. Amen.

Iz govora svetoga Leona Velikog, pape

(Govor 15, O muci Gospodnjoj, 3-4: PL 54,366-367)

Promatranje Gospodnje muke

Pravi štovatelj Gospodnje muke tako mora uprijati oči srca u raspetog Isusa da spozna da je Isusovo tijelo njegovo vlastito tijelo.

Nek sve što je na zemlji uzdrhti u muci svoga Otkupitelja. Nek popucaju stijene nevjernih pameti i nek oni koje pritiskahu grobovi smrtonosni poskoče, jer su spone uništene. Sad nek se pojave u svetome gradu, a to je Crkva Božja, znaci budućeg uskrsnuća i to što se ima zbiti s tijelima, nek je i u srcima.

Nikome tko je slab nije zanijekana pobjeda križa, niti ima koga kome ne bi bila od pomoći Kristova molitva. Ona je bila od koristi mnogima koji su se na nj okomili, od kolike će tek pomoći biti onima koji se njemu obraćaju?

Neznanje je iščezlo, poteškoća je ublažena i sveta je Kristova krv ugasila onaj ognjeni mač koji je zatvarao predio života. Tama je drevne noći ustuknula pred pravim svjetlom.

Kršćanski je puk pozvan k bogatstvima raja. Svima je preporođenima iznova omogućen povratak u izgubljenu domovinu, ako netko sam za se ne zatvori put koji je vjera razbojnika znala otvoriti.

I da nas ne bi brige sadašnjeg života čas sa zebnjom čas oholo tako obuzele te se ne bismo svim srcem trudili, slijedeći njega kao uzor, da se upriličimo svome Otkupitelju. Ništa nije učinio ili podnio što ne bi bilo za naše spasenje kako bi sila koja je bila u glavi prešla i na tijelo.

Jer prije svega koga je od ljudi, ako ne nevjernika, ostavilo bez svoga smilovanja samo ono uzimanje u božanstvo naše naravi po čemu je Riječ postala tijelo i stanovala u nama? Tko je taj čija narav nije s Kristom zajednička, ako prima onoga koji je uzeo našu bit i preporođen je onim Duhom kojim je on rođen? A onda tko u njemu ne raspoznaje svoje slabosti? Tko ne vidi da je oblik sluge uzimao hranu, imao potrebu za odmorom u snu, zabrinutost u tuzi, suze radi sažaljenja?

Budući da je našu narav trebalo izliječiti od starih rana i očistiti od nečistoće grijeha, Jedinorođenac je Božji tako postao sin čovječji da uistinu nije ostao ni bez istinske ljudskosti ni bez punine božanstva.

Nama koristi što je mrtav ležao u grobu i što je treći dan uskrsnuo kao i to da je uzašao nad sve visine neba i sjedi s desna Očeva veličanstva. Idemo li putem njegovih zapovijedi i ako se ne stidimo priznati ono što je u tjelesnoj poniznosti učinio za naše spasenje, bit ćemo također sudionici njegove slave. Bez ikakve sumnje ispunit će što je rekao: Svakog tko me prizna pred ljudima, i ja ću priznati pred svojim Ocem koji je na nebu.

(Služba čitanja, četvrtak u četvrtom korizmenom tjednu)

Iz Pisama svetoga Maksima Ispovijedaoca, opata

(Pismo 11: PG 91, 454-455)

Gospodnje milosrđe prema pokornicima

Vjesnici istine i službenici božanske milosti, koliko god ih je od početka pa do naših dana, svaki u svoje vrijeme, tumačilo spasiteljsku Božju volju prema nama, vele da Bogu nije ništa tako drago i da on ništa tako ne voli koliko da se ljudi iz prave pokore obrate k njemu.

Kako bi to božanskije od svega ostalog pokazala, Riječ se Boga i Oca (taj prvi i jedini znak beskrajne dobrote) udostojala u tijelu boraviti s nama. Nema tako snažne riječi da istakne način njenoga sniženja i naklonosti prema nama. Ta je Riječ ono i ostvarila i pretrpjela i rekla što je dolikovalo da mi budemo izmireni s Bogom i Ocem, jer smo bili neprijatelji i tuđinci. Mi koji smo bili daleko od blaženog života k njemu smo iznova pozvani.

Snagom je čudesa Riječ ozdravila naše bolesti. Uzevši na se slabosti naših patnja i smrtnu kaznu kao da je sam bio kriv, a bi slobodan od svakoga grijeha, isplativši za nas dug, Sin nas je Božji oslobodio od mnogih i strašnih opačina. Ali je isto tako uz svakovrsnu nauku, kako bismo mu postali jednaki stavom čovječnosti i savršenom uzajamnom ljubavi, bio savjetnik.

To je razlog zbog kojeg govoraše: Nisam došao zvati pravedne već grešnike da čine pokoru. Također: Zdravima nije potreban liječnik već bolesnima. Isto tako kaza da je došao potražiti izgubljenu ovcu, odnosno da je poslan izgubljenim ovcama Izraelove kuće. Nešto je skrovitije naznačio s usporedbom o drahmi da je došao pronaći sliku koja je bila zastrta najgušćim blatom mana. Također uči: Zaista vam velim, u nebu je radost nad jednim grešnikom koji obavlja pokoru.

K tome je onoga koji, upavši među razbojnike, ostade bez ikakve odjeće, napola živ radi rana, osnažio vinom, uljem i zavojima. Stavio ga je na svoju životinju i doveo u gostionicu da se o njemu brinu. Uplatio je toliko da bude dovoljno za njegovu njegu obećavši da će dati na povratku bude li trebalo još štogod isplatiti.

Radi toga veli da je otac koji je naklon rasipnom sinu koji se vraća najbolji otac. Zagrlio je povratnika poradi pokajanja, iznova ga okitio ukrasom očinske slave niti mu je tko predbacivao što od onoga što je ranije bio počinio.

Iz istoga razloga ovčicu koja je ispala iz božanske stotine i lutala po brdima i brežuljcima, u tor je doveo kad ju je pronašao ne sileći i grozeći se niti zadajući joj trud, već ju je sam stavio na svoja ramena i neozljeđenu milosrdno priveo stadu.

Eto zbog čega govoraše: Dođite k meni svi koji ste umorni i u srcu ste opterećeni i ja ću vas osnažiti. Također: Nosite moj jaram na sebi. Jarmom je nazvao zapovijedi ili život određen evanđeoskim mišljenjima, a bremenom, dakle nešto tegotnije, pokoru jer se čini teškom. Kaza: Jaram je moj sladak i breme je moje lako.

I opet naučavajući božansku pravednost i dobrotu zapovijeda na riječi: Budite sveti, budite savršeni, budite milosrdni poput svoga nebeskog Oca. Uz to: Oprostite i bit će vam oprošteno. Također: Što god želite da vam čine ljudi, upravo tako i vi činite njima.

(Služba čitanja, srijeda u četvrtom korizmenom tjednu)

Iz Propovijedi svetog Leona Velikog, pape

(Govor 10 u korizmi, 3-5: PL 54, 299-301)

O dobru koje je ljubav

Gospodin kaže u Ivanovu Evanđelju: Po tome će svi upoznati da ste moji učenici, ako se ljubite između sebe. A u njegovoj poslanici čitamo: Predragi, ljubimo se međusobno, jer ljubav je od Boga. Svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, Boga ne pozna, jer Bog je ljubav.

Stoga neka se preispitaju pameti vjernika i nek istinskim razlučivanjem prosude i najintimnije osjećaje srca pa ako u svojoj savjesti nađu nešto od plodova ljubavi, tad nek ne sumnjaju da je Bog u njima. Kako bi bili što prikladniji za takvoga gosta, neka ih sve to više napunjaju djela milosrđa koje ne prestaje.

Ako je Bog ljubav, tad naša ljubav prema bližnjemu ne može imalti kraja jer nema međe koja može božanstvo ograditi.

Svako je doba, predragi, zgodno da ostvarujemo dobro ljubavi. Ipak nas na to na poseban način potiču ovi dani. Oni koji žele proslaviti Gospodinov Vazam posvećeni u tijelu i duši, nek nadasve nastoje steći tu milost koja je istodobno rukovet svih kreposti i pokriva mnoštvo grijeha.

Poradi toga, imajući namjeru slaviti to otajstvo koje je odličnije od svih, a kojim je krv Isusa Krista poništila naša bezakonja, spremimo prije svega žrtve milosrđa. Tako ćemo i mi onima koji su prema nama griješili ono pružiti što je nama stekla božanska dobrota.

Sada nek na vidjelo iziđe blagonaklonjenija darežljivost prema siromasima i onima koji su opterećeni raznovrsnim mukama. Time će Bogu biti uzdignuta hvala s mnogih strana, a naši će postovi biti potpora za potrebne. Gospodin se ni jednoj pobožnasti vjernika toliko ne veseli koliko toj koja obogaćuje njegove siromahe. Gdje zatekne brigu za milosrđem, tu raspoznaje sliku svoje naklonosti.

Kod tog podarivanja ne treba se plašiti da će vlastita dobra doći na manje jer je sama dobrohotnost veliko blago. Darežljivost ne može ostati bez sredstava jer Krist daje i njemu se daje. U svemu tom pothvatu na djelu je ona ruka koja lomeći kruh umnaža ga i podjeljuljući povećava.

Bez brige i veseo nek je djelitelj milostinje jer će onda imalti najveći dobitak kad za se ostavi najmanje. Apostol Pavao govori: Tko pak sijaču daje sjeme, dat će i kruh za jelo i umnožit će vaše sjeme i učinit će da uzrastu plodovi vaše pravednosti. Sve to u Kristu Isusu, našem Gospodinu koji živi i kraljuje s Ocem i Duhom Svetim u vijeke vjekova. Amen.

(Služba čitanja, utorak u četvrtom korizmenom tjednu)

Iz Homilijâ o Levitskom zakoniku, Origena, prezbitera

(Hom. 9, 5—10: PG 12, 515. 523)

Krist svećenik naša je žrtva pomimica

Samo jedinom na godinu svećenik, ostavljajući narod, stupa na ono mjesto gdje se nalazi pomirilište i nad njim kerubini. Tu je i zavjetni kovčeg kao i kadni oltar. Tamo nikome nema pristupa osim samome svećeniku.

Promatram li svoga pravog svećenika, Gospodina Isusa Krista, vidim da je, dok je bio u tijelu, cijelu godinu bio s narodom tj. one godine o kojoj sam veli: Poslao me je navijestiti veselu vijest siromasima i objaviti milosnu godinu Gospodnju i dan oproštenja. Zapazi kako te godine samo jedinom, na dan pomirenja, ulazi u svetište nad svetištem, to jest k Ocu. Nakon ostvarenog poslanja ulazi u nebo da bi Oca učinio milostivim ljudskome rodu i zagovarao sve koji vjeruju u nj.

Imajući u vidu to njegovo izmirenje kojim je Oca umilostivio, apostol Ivani kaže: Ovo velim, dječice, da ne griješimo. Ali ako i sagriješimo, imamo branitelja kod Oca, Isusa Krista, pravednoga. On je žrtva pomirnica za naše grijehe.

Ali isto tako i Pavao doziva u pamet to izmirenje kad veli o Kristu: Njega je Bog izložio da svojom krvi bude pomirilište po vjeri. Prema tome dan izmirenja za nas ostaje dokle god ne dođe konac svijeta.

Božanska riječ kaže: I stavit će kâd na vatru pred licem Gospodnjim i dim kâda će zastrijeti Pomirilište koje je na Svjedočanstvu. I neće umrijeti. I nek uzme od krvi junca i svojim prstom poškropi istočnu stranu Pomirilišta.

Što se tiče obreda izmirenja za ljude koji su radili za Boga, znalo se kod starih kako se slavi. Ali ti koji si došao Kristu, pravom svećeniku koji ti je svojom krvi Boga učinio milostivim i pomirio te s Ocem, nećeš imati posla s tjelesnom krvi. Radije uoči da se radi o krvi Riječi. Slušaj kalko ti kaže: ova krv moja je; ona će se proliti za vas poradi oproštenja grijeha.

Govor o škropljenju prema istoku, ne shvati površno. S istoka ti dolazi izmirenje. Otud je čovjek, komu je ime Istok, i on je postao posrednik; između Boga i ljudi.

To te poziva da stalno gledaš na istok jer ti tamo izlazi sunce pravednosti i rađa se svjetlost te tako ne bi nikada hodao u tami i da te ne bi onaj posljednji dan zatekao u tminama. Tako te neće zateći noć i mrak neznanja već ćeš se stalno kretati u svjetlosti znanja. Uvijek ćeš imati dan vjere i postići ćeš trajno svjetlo ljubavi i mira.

(Služba čitanja, ponedjeljak u četvrtom korizmenom tjednu)

Iz Izlaganja o Evanđelju sv. Ivana, svetog Augustina, biskupa

(Izlag. 34, 8-9: CCL 36, 315-316)

Krist je put do svjetla, istine i života

Gospodin kratko kaže: Ja sam svjetlost svijeta. Tko ide za mnom, neće hodati u tami već će imati svjetlo života. U tim je riječima jedno zapovjedio, a drugo obećao. Činimo što zapovjedi da ne bismo drskim čelom čeznuli za obećanim i kako nam ne bi kazao na svome sudu: činio si što zapovjedih da bi postigao što sam obećao? Što si to zapovjedio, Gospodine, naš Bože? Veli ti: da ideš za njim. Tražio si savjet za život. Koji život ako ne onaj o kojem je rečeno: kod tebe je izvor života?

Od sada dakle prijeđimo na djelo. Idimo za Gospodinom. Raskinimo okove koji nam priječe da pođemo za njim. Ali tko je sposoban da pokida te spone, ako onaj ne priskoči u pomoć za koga je kazano: Uništio si okove moje! O njemu i jedan drugi psalam govori: Gospodin razrješuje vezane, Gospodin podiže satrte.

Za čim pak hoda razriješeni i podignuti ako ne za svjetlom koje im kaže: Ja sam svjetlost svijeta, tko za mnom ide, neće hodati u tami! Gospodin prosvjetljuje slijepe. Budimo dakle, braćo, od sada rasvijetljeni jer imamo vjeru za očnu pomast. Prethodila je naime njegova pljuvačka sa zemljom. Time je pomazan slijepi od rođenja. I mi smo slijepi rođeni od Adama i potrebno je da nas on obasja. Sa zemljom je pomiješao pljuvačku Riječ je postala tijelom i stanovala je u nama. Pljuvačku je izmiješao sa zemljom. Radi toga bi unaprijed kazano: Istina je niknula iz zemlje. A sam je kazao: Ja sam Put, Istina i Život.

Istinu ćemo uživati kad budemo gledali licem u lice jer i to nam je obećano. Tko bi se doista usudio u nešto nadati što se Bog nije udostojao ili obećati ili dati?

Gledat ćemo licem u lice. Kaže apostol: Sada djelomično znadem, sada u zagonetci po ogledalu, a onda licem u lice. I apostol Ivan kaže u svojoj poslanici: Predragi, sada smo sinovi Božji, i još se nije očitovalo što ćemo biti; znamo naime, da ćemo mu biti slični kad se pojavi jer ćemo ga vidjeti kakav jest. To je veliko obećanje.

Ako ljubiš, kreni za njim. Ti kažeš - ljubim, ali kuda ću ići za njim? Gospodin Bog tvoj ti je rekao: Ja sam Istina i Život. Ti ako čezneš za istinom i žudiš za životom, doista ćeš tražiti put koji će te do njih dovesti. Sebi ćeš reći: velika je stvar istina, život je nešto veliko, kad bi samo postajao način kako da do tog dopre moja duša!

Tragaš za putom? Čuj ga kako govori: Ja sam Put. Prije nego ti je naznačio kamo, odredio je put. Ja sam, kaza, Put. Za kamo? I Istina i Život. Najprije je rekao kuda ćeš doći, a onda kamo. Ja sam Put, ja sam Istina, ja sam Život. Ostajući kod Oca, on je Istina i Život; oblačeći tijelo, postao je Put.

Nije ti kazano: trudi se tražeći put kako bi dospio do istine i života. To ti nije rečeno. Lijenčino, ustani! Sami je Put došao k tebi i snom te usnulog razbudio, ako te je uopće razbudio. Ustani i hodaj.

Možda i kušaš hodati, ali ne možeš jer te bole noge. Radi čega te bole? Zar zbog toga što su pohlepom gonjene trčale po hrapavim stazama? Ali Božja je Riječ ozdravila i hrome. Reći ćeš: pa eto noge su mi zdrave, ali zato ne vidim puta. Međlutim, i slijepe je rasvijetlio.

(Služba čitanja, četvrta korizmena nedjelja)

Iz govora svetoga Grgura Nazijanskog, biskupa

(Govor 14, O ljubavi prema siromasima, 38. 40: PG 35, 907. 910)

Služimo Kristu u siromasima

Pismo kaže: Blaženi milosrdni jer će i sami postići milosrđe. Milosrđe se ne nalazi među posljednjim blaženstvima. Isto tako: Blažen koji razumije čovjeka u potrebi i siromaha. Pa opet: Blažen čovjek koji se smiluje i iskaže ljubav. Na drugom pak mjestu: Pravednik je povazdan milosrdan i pokazuje ljubav. Zadobijimo blaženstvo, budimo razumni i blagostivi.

I da ne bi noć kod tebe prekidala dužnost milosrđa. Nemoj reći: Navrati se opet i sutra ću ti dati. Nek se ništa ne ispriječi između tvoje odluke i dobroga djela jer jedino činjenje dobra ne prepušta oklijevanja.

S gladnim podijeli svoj kruh, potrebne i beskućnike uvedi u svoj dom. Učini to vesela i razdragana srca. Onaj reče: Tko iskazuje milosrđe u veselosti njemu se cijena dobroga djela udvostručuje zbog spremnosti iz brzine. Što se pak nudi sjetne ili prinuđene duše, neugodno je i nimalo lijepo.

Valja se radovati, a ne tugovati, kad pružamo dobročinstvo. Onaj je kazao: Ako odstraniš okove i odabiranje to jest škrtost i ispitivanje, odnosno oklijevanje i mrmljanje, što će onda biti? Kako sjajno i divno! Kakva li je i kolika nagrada za to! Ujutro će se probiti tvoje svjetlo i tvoje će zdravlje ubrzo izići. A tko je taj da ne bi iščekivao svjetlost i zdravlje?

Poradi toga, ako držite da me treba poslušati, Kristove sluge, braćo i subaštinici, posjećujmo Krista, dok je vremena, liječimo Krista, hranimo ga, oblačimo, primajmo ga na noćenje, častimo Krista i to ne samo gošćenjem kao neki; ili balzamom kao Marija, odnosno grobom poput Josipa Arimatejskog, niti jedino stvarima koje spadaju na pogreb kao onaj Nikodem koji je samo napola ljubio Krista niti, napokon, zlatom, tamjanom i mirom kao Magi prije svih koje nabrojismo već - budući da Gospodar svega hoće milosrđe, a ne žrtvu i kako smilovanje nadmašuje bezbroj pretilih janjaca - to mu smilovanje valja prikazati preko siromaha i onih koji dan-danas leže na zemlji obavezni da bi nas primili kad odavle pođemo u vječne šatore, u samoga Krista, našega Gospodina komu neik je slava u vjekove. Amen.

(Služba čitanja, subota u trećem korizmenom tjednu)

Iz Tumačenja knjige o Jobu svetoga Grgura Velikog, pape

(Knj. 13, 21—23: PL 75, 1028—1029)

Otajstvo našeg oživljenja

Blaženi Job, slika svete Crkve, čas se služi glasom tijela, sad opet glasom glave te dok o njegovim udovima govori, odjednom se uzdiže k riječima glave. Tako i ovdje nadodaje: To sam trpio bez bezbožnosti svoje ruke jer su moje molitve bile pred Bogom čiste.

Do kraja je bez bezbožnosti svoje ruke donio onaj koji grijeha ne učini niti se nađe prevara u njegovim ustima, a ipak je radi našeg otkupljenja podnio muku križa. Jedino su njegove molitve, između svih, bile pred Bogom čiste jer je i u samoj boli muke molio za progonitelje veleći: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.

Što bi se naime moglo čišće ili reći ili u molitvi misliti osim kad je milosrđe zagovora protegnuto i na one od kojih je nanesena bol? Tako se dogodilo da su krv našeg Otkupitelja, koju su kao progonitelji mahnitajući prolili kasnije kao vjernici pili i propovijedali da je Božji Sin.

O toj je krvi zgodno kazano: Zemljo, ne prekrij moju krv i neka krik moj u tebi ne pronađe mjesto sakrivanja. Čovjeku je grešniku upućeno: Zemlja si i u zemlju ćeš ići.

Zemlja ta doduše ne sakriva krv našega Otkupitelja jer bilo koji grešnik blagujući cijenu svoga otkupljenja priznaje i pohvaljuje i oglasuje bližnjima kojima može.

Isto tako zemlja nije sakrila njegovu krv jer je sveta Crkva već propovijedala otajstvo svoga otkupljenja po svim djelovima svijeta.

Valja uočiti što je nadodano: I nek ne nađe u tebi moj krik mjesto skrivanja. Krv otkupljenja koja se blaguje jest zapravo krik našega Otkupitelja. Poradi toga i Pavao tvrdi: I škropljenje krvi što bolje govori od Abela. Bilo je kazano o Abelovoj krvi: Glas krvi tvoga brata sa zemlje k meni viče.

Ali Isusova krv još bolje govori od Abela jer je Abelova krv tražila smrt brata bratoubice, dok je Gospodinova krv isposlovala život za progonitelje.

Kako dakle ne bi otajstvo Gospodnje muke ostalo u nama bez ploda, valja nasljedovati što blagujemo i ostalima naviještati to što častimo.

Njegov je krik našao u nama mjesto gdje da se sakrije, ako jezik ne govori o onome u što je pamet povjerovala. Preostaje onda da svatko na svoj način drugima priopći otajstvo svoga oživljenja, da krik njegov ne bi u nama bio bezglasan.

(Služba čitanja, petak u trećem korizmenom tjednu)