31 March 2011

Iz Razlaganja o molitvi, Tertulijana, prezbitera

(Pog. 28-29: CCL 1, 273—274)

Duhovna žrtva

Molitva je duhovna žrtva koja je poništila ranije žrtve. Gospodin veli: Čemu mi mnoštvo vaših žrtava? Sit sam ovnovskih paljenica i ne želim više janjećeg sala i krvi bikova i jaraca. Tko je to tražio iz vaših ruku?

Sto je pak tražio Bog, uči Evanđelje. Doći će čas, kaže, kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini. Bog je naime Duh, i stoga traži takve klanjaoce.

Mi smo pravi klanjaoci i pravi svećenici jer u duhu prinosimo za žrtvu molitvu, tu žrtvu koja odgovara Bogu i od njega je prihvatljiva. Nju je tražio i za se unaprijed nazreo.

Tu žrtvu, iz sveg srca predanu, vjerom uhranjenu, istinom priređenu, po nevinosti bez mane, čistu iz čistoće, ljubavlju ovjenčanu, na slavlje dobrih djela s psalmima i himinima dovedimo k Božjem oltaru. Ona će nam od Boga sve isprositi.

Sto će Bog uskratiti molitvi koja dolazi iz duha i istine, a on je traži? Čitamo i čujemo i vjerujemo koliki su dokazi njene djelotvornosti!

I starodrevna molitva oslobađaše od vatre, životinja i od gladi, a ipak joj Krist nije bio dao oblik.

Uostalom, daleko je djelotvornija kršćanska molitva! Ona doduše ne postavlja anđela rose posred vatre, niti lavovima zatvara usta ili donosi ručak izgladnjelim težacima. Podijeljena milost ne uklanja osjećaj boli, ali zato one koji trpe, koji osjećaju i bolesni su, uči podnošenju, milost povećaje krepošću da bi vjera znala što se Od Gospodina postiže razumijevajući što se trpi zbog Božjeg imena.

Ali, nekada je molitva i rane dozivala, neprijateljske vojske otjerivala, priječila korisnu kišu. Sada pak molitva otklanja svaku srdžbu Božje pravednosti, stara se za neprijatelje, usrdno moli za progonitelje. Zar je čudno što znade nebeske vode dozvati, kad je bila kadra i vatru isprositi? Jedino molitva Boga može »svladati«. Ali Krist nije htio da bi ona činila neko zlo, dao joj je svu snagu za dobro.

I tako molitva zna samo duše preminulih pozivati sa same staze smrti, slabe osnaživati, bolesne ozdravljati, opsjednute oslobađati, ključanice zatvorske otvarati, nevinima lomiti okove. Molitva uništava prijestupe, goni napasti, dokončava progonstva, tješi malodušne, razveseljuje velikodušne, putnike vodi, ublažuje oluju, onemogućava lopove, hrani siromašne, ravna bogatima, podiže pale, pridržava one koji posrću, drži one koji stoje.

Mole i svi anđeli. Svako stvorenje moli. Moli stoka i divlje zvjeri. Prigibaju koljena i izlazeći iz staja i špilja ne motre nebo nezaposlenih usta već na svoj način izbacuju dah. Ali i ptice, ustajući tada, podižu se nebu. Umjesto ruku šire krila u obliku križa i nešto govore što kao da naliči molitvi.

Što još treba reći o dužnosti molitve? I sam je Gospodin molio. Neka mu je čast i moć u vijeke vjekova.

(Služba čitanja, četvrtak u trećem korizmenom tjednu)

30 March 2011

Iz Spisa upućena Antoliku, svetog Teofila Antiohijskog, biskupa

(Knj. 1, 2. 7: PG 6, 1026—1027. 1035)

Blaženi čista srca, jer će oni vidjeti Boga

Rečeš li: Pokaži mi svoga Boga, ja ću ti kazati: Pokaži mi svoga čovjeka, i ja ću ti pokazati moga Boga. Stoga pokaži da li vide oči tvoje pameti i čuju li uši tvoga srca.

Poput onih koji vide tjelesnim očima, zamjećuju što se zbiva u ovom zemaljskom životu i istražuju stvar; koje se međusobno razlikuju: svjetlost i tminu, bijelo i crno, bezoblično i lijepo, skladno i neskladno, dobro i nezgodno odmjereno, preobilato i krnje - isto bi trebalo reći o onome što spada na uši: reski, duboki  i ugodni zvuci - ista je stvar s ušima srca i očima pameti da bi mogli vidjeti Boga.

Boga gledaju jedino oni koji ga mogu vidjeti, to jest ako imaju otvorene oči duha. Svi doduše posjeduju oči, ali su nekima prelivene tamom i ne vide sunčanu svjetlost. Ipak radi toga što slijepi ne vide, sunčana svjetlost ne da ne sja, već to slijepi trebaju pripisati samima sebi i svojim očima. Tako su i oči tvoje pameti zastrte tamom zbog tvojih grijeha i zlih djela.

Poput ogledala koje odsijava, dolikuje da tako bude čista ljudska duša. Kad je ogledalo prekrito rđom, u njemu ne možeš razabrati ljudsko lice. Isto tako kad se grijeh nastani u čovjeku, on ne može vidjeti Boga.

Ali ako hoćeš, možeš ozdraviti: pođi k liječniku i on će ti odstraniti mrenu s očiju uma i srca. Tko je taj liječnik? To je Bog. On po svojoj Riječi i mudrosti ozdravlja i oživljuije. Bog je po Riječi i mudrosti zasnovao svemir, jer su Riječju njegovom učvršćena nebesa, i Duhom njegovim sva snaga njihova. Njegova je mudrost najizvrsnija. Bog je u mudrosti utemeljio zemlju; nebesa je pripremio u razboritosti; sa znanjem su oblikovani bezdani, i oblaci prosuli rosu.

Ako to razumiješ, i uz to živiš čisto, sveto i pravedno, možeš vidjeti Boga. Ali ispred svega u srcu tvome moraju biti vjera i strah Božji, i tad ćeš te stvarnosti razumjeti. Kad odložiš smrtnost i obučeš besmrtnost, tad ćeš Boga, po zasluzi, vidjeti. Bog podiže tvoje tijelo s dušom besmrtnom, i tada, postavši besmrtan vidjet ćeš Besmrtnoga, ako mu sada vjeruješ.

(Služba čitanja, srijeda u trećem korizmenom tjednu)

29 March 2011

Iesu, quadragenáriæ - Posveti post naš korizmen

Autor: Nepoznat (X. st.).
Časoslov: Večernja u korizmene svagdane.


Iesu, quadragenáriæ
dicátor abstinéntiæ,
qui ob salútem méntium
præcéperas ieiúnium,

Adésto nunc Ecclésiæ,
adésto pæniténtiæ,
qua supplicámus cérnui
peccáta nostra dílui.

Tu retroácta crímina
tua remítte grátia
et a futúris ádhibe
custódiam mitíssime,

Ut, expiáti ánnuis
compunctiónis áctibus,
tendámus ad paschália
digne colénda gáudia.

Te rerum univérsitas,
clemens, adóret, Trínitas,
et nos novi per véniam
novum canámus cánticum. Amen.

Posveti post naš korizmen,
O Pokorniče Isuse!
Ti post taj sveti naredi
Na spasenje svim ljudima.

Pomozi svoju Crkvu ti,
Obdari nas obraćenjem
I iznutra nas očisti,
Operi nas od grijeha svih.

Svu prošlost grešnu briši nam
Po svojoj blagoj milosti.
Budućnost nam blagoslivljaj
Da dobrim djelom urodi.

Nek ovo vrijeme obnovno,
Za obraćenje pogodno,
I um i srce pripremi
Za skora slavlja vazmena.

Nek cio ti se klanja svijet,
Dobrote puna Trojice,
A nas nek milost obnovi,
Da novu pjesmu pjevamo. Amen.

Iz Govora svetoga Petra Krizologa, biskupa

(Govor 43: PL 52, 320. 322)

Što molitva traži, post postiže, milosrđe prima

Tri su stvari, braćo, tri po kojima vjera stoji, pobožnost se održava, krepost traje. Molitva, post, milosrđe. Što molitva traži, postiže post, dobiva milosrđe. To troje, molitva, milosrđe i post, jedno su i uzajamni izvor života.

Duša je naime molitve post, a život je posta milosrđe. To neka nitko ne dijeli jer se ne da odvojiti. Ako netko od to troje ima samo jedno ili ih ne bi istodobno imao, ništa nema. Prema tome, tko moli neka i posti. Tko posti, nek je i milosrdan. Nek sluša onoga tko nešto traži, ako sam moleći želi biti uslišan. Od Boga postiže da ga usliši onaj tko ne zatvara uho pred onim koji ga uporno moli.

Tko posti neka shvati post. Nek počuje gladnoga, ako hoće da i Bog čuje za čim on gladuje. Nek bude milosrdan ako se nada milosrđu. Tko iziskuje dobrotu neka je i vrši, tko hoće da mu daju, nek i sam daje. Nepošten je onaj tražitelj koji za se traži što drugome niječe.

Budi, čovječe, za sebe slika milosrđa. I zato onaj način i onoliko i kako brzo hoćeš da tebi budu milosrdni, tako brzo, toliko i tako i sam ostalima budi milosrdan.

Molitva dakle, milosrđe i post jedna su naša zaštita kod Boga. Sve je to samo jedna naša obrana i samo jedna trooblična molitva za nas.

Stoga, što preziranjem izgubismo, iznova stecimo postovima. Posredstvom postova prinesimo za žrtvu svoju dušu jer ništa dragocjenije ne bismo mogli prinijeti Bogu kako potvrđuje Prorok kad kaže: Skrušeni je duh za Boga žrtva, srce raskajano i poniženo Bog ne prezire.

čovječe, prikaži Bogu svoju dušu i prinesi prinos posta kako bi prineseno bilo čisto i žrtvovano sveto, a žrtva živa, da bi i za te ostala i bila dana Bogu. Tko to ne bude dao Bogu, neće biti ispričan jer onaj koji daje i ima.

Ali prihvati da tako bude, milosrđe dolazi iza. Post ne niče, ako ga ne natapa milosrđe. Presušivanje milosrđa suši post, jer što je kiša za zemlju, milosrđe je za post. Makar da tko posti, oplemenjuje srce, očišćuje tijelo, iskorjenjuje mane, sadi kreposti, ali ne sabire ploda, ako ne pridoda vodu milosrđa.

Ti što postiš, tvoja njiva posti, ako je milosrđe u postu. Ti koji postiš, ono što milosrđem nakvasiš, to će ti se i zgrnuti U žitnicu. Čovječe, dakle, ne gubi čuvajući, već skupi dajući. Čovječe, dajući siromahu, sebi daj jer što drugome ne prepustiš, nećeš imati.

(Služba čitanja, utorak u trećem korizmenom tjednu)

28 March 2011

Iz Homilija svetog Bazilija Velikog, biskupa

(Hom. 20, O poniznosti, 3: PG 31, 530—531)

Tko se hvali, neka se u Gospodinu hvali

Neka se mudar čovjek ne hvali zbog svoje mudrosti, i neka se snažni ne uznose zbog svoje snage, i bogataš neka se ne diči u svome bogatstvu.

Ali koje je onda pravo, hvaljenje, i u čemu je čovjek velik? U tome, reče, da se hvali tko se hvali, ako zna i razumije da sam ja Gospodin.

Ovo je uzvišenost čovjeka, ovo, je slava i veličina - doista upoznati što je veliko, uza nj prionuti, i od Gospodina slave postići slavu. Veli naime Apostol: Tko se hvali, neka se u Gospodinu hvali gdje kaže: Krist je za nas postao od Boga mudrost i pravednost i posvećenje i otkupljenje, da bi, kako je pisano, tko se hvali, u Gospodinu se hvalio.

Evo što je savršeno i neporočno hvaljenje u Gospodinu: kad se netko ne uzvisuje poradi svoje pravednosti već je saznao da je doista bio lišen prave pravednosti, ali je zato bio opravdan samom vjerom u Krista.

I Pavao se time diči što osuđuje svoju pravednost i onu traži koja je po Kristu i koja je od Boga, to jest pravednost iz vjere. Sve to da bi njega upoznao i snagu njegova uskrsnuća i zajedništvo njegovih patnja; upriličen smrti njegovoj kako bi nekako dospio do uskrsnuća mrtvih.

Tu prestaje svako oholo uznošenje. Ništa ti nije preostalo, čovječe, čime bi se hvalio. Tvoje je hvaljenje i nada u tome da se posvema mrtviš i težiš za budućim životom u Kristu. Mi već imamo njegove prvine, već smo u tome jer potpuno živimo u Božjoj milosti i daru.

Bog je taj koji ostvaruje u nama i htjeti i izvršiti, prema svojoj dobroj volji. Isto tako Bog po svome Duhu objavljuje svoju mudrost koju je predodredio za našu slavu.

Bog pruža u naporima i moć i snagu. Obilnije sam od svih radio, kaže Pavao; ali ipak ne ja već milost Božja koja je sa mnom.

Iz opasnosti Bog oslobađa mimo svake ljudske nade. Sami smo, reče, u sebi imali odgovor smrti da se ne bismo u se pouzdavali već u Boga koji je uskrisitelj mrtvih. On nas je izvukao i izvlači iz tolike smrti, u njega se nadamo jer će nas i unaprijed izvlačiti.

(Služba čitanja, ponedjeljak u trećem korizmenom tjednu)

27 March 2011

Iz Izlaganja o Evanđelju sv. Ivana, svetog Augustina, biskupa

(Izl: 15, 10—12. 16-17: CCL 36, 154-156)

Dođe žena iz Samarije da crpe vodu

I dođe žena. Slika Crkve koja još nije opravdana i koju tek treba opravdati. To naime predstavlja, razgovor. Došla je i neznajući, našla ga, i s njom se raspravlja. Pogledajmo što, pogledajmo zbog čega dođe Samaritanka da crpe vodu. Samaritanci nisu pripadali židovskom narodu. Bili su stranci. Na sliku stvari spada da je ta žena, koja je bila lik Crkve, došla od stranaca. Crkva je trebala nastati od pogana; strana židovskom narodu.

Prema tome u njoj čujmo sebe, i u njoj prepoznajmo sebe, i u njoj za se zahvalimo Bogu. Ona je bila simbol, a ne istina, jer i sama je najprije bila simbol, pa postala istinom. Vjerovala je u onoga koji nam je u njoj unaprijed pružio sliku. Dakle, došla je crpsti vodu. Naprotiv, došla je po vodu kako to obično čine muškarci ili žene.

Reče joj Isus: Daj mi da se napijem. Njegovi su učenici bili otišli u grad da kupe jelo. Reče mu dakle ona žena Samaritanka: Kako to da, ti, iako si Židov, tražiš piti od mene, koja sam Samaritanka? Židovi se naime ne druže sa Samaritancima.

Gledajte strance: Židovi se uopće nisu služili njihovim posudama. Budući da je žena ponijela sobom sud čime da crpe, čudila se da Židov od nje traži piti jer Židovi to nisu običavali. A on koji je tražio piti, bio je žedan ženine vjere.

Čuj napokon, tko traži piti. Isus odgovori i reče joj: Kad bi znala Božji dar, tko je koji ti kaže: »Daj mi piti«, ti bi možda od njega zatražila, i dao bi ti živu vodu.

Traži piti, i obećaje piće. Potreban je kao onaj koji će uzeti i obiluje kao onaj koji će zasititi. Kad bi znala, Božji dar. Dar je Božji Duh Sveti. Ali još ženi prekrito govori, i polako ulazi u srce. Možda već i poučava. Što bi bilo slađe i dobrostivije od te opomene? Kad bi znala dar Božji, i znala tko je tko ti veli: »Daj mi piti«, ti bi možda tražila, i dao bi ti živu vodu.

Koju će onda dati vodu nego onu o kojoj je kazano: Kod tebe je izvor života? Ili kako će biti žedni oni koji će piti od obilja tvoje kuće?

Prema tome, obećavaše neko jelo i obilje Duha Svetoga, ali ona još ne shvaćaše. Ne razumjevši, što je odgovorila: Reče mu žena: Gospodine, daj mi tu vodu da ne žednim i ne dolazim ovdje crpsti. Potreba je silila na rad, a slabost je odbijala napor. Kamo sreće da je čula: Dođite k meni svi koji ste umorni i koji ste utruđeni, i ja ću vas okrijepiti! To joj je govorio Isus da se više ne bi trudila, ali ona jos nije razumjela.

(Služba čitanja, treća korizmena nedjelja)

Pokrenute stranice zbora Kapela Julija

Ovih su dana pokrenute internetske stranice vatikanskoga zbora Capella Giulia. Za razliku od zbora Sikstinske kapele, koji pjeva isključivo na liturgijskim slavljima koja predvodi papa, Kapela Julija je zbor Bazilike sv. Petra u Vatikanu, koji nedjeljom i blagdanom pjeva na Misi, te na Jutarnjoj i Večernjoj vatikanskoga Kaptola.

Zbor nosi ime po papi Juliju II. (1503.-1513.), a u dva navrata vodio ga je Giovanni Pierluigi da Palestrina.

Sadašnji maestro Kapele Julije je o. Pierre Paul, OMV. Zbor posebno gaji gregorijanski koral - na misama se pjevaju vlastiti dijelovi iz Rimskoga graduala, te koralne Mise prema rasporedu. Također je naglašena vjernost crkvenom nauku o sakralnoj glazbi, posebno cirografu Ivana Pavla II. o stotoj obljetnici motu proprija Tra le sollecitudini, te izjavama Benedikta XVI. o glazbi.

Na stranici se može poslušati i nekoliko zvučnih zapisa.

26 March 2011

Iz rasprave O bijegu od svijeta, svetog Ambrozija, biskupa

(Pogl. 6, 36; 7, 44; 8, 45; 9, 52: CSEL 32, 192. 198—199. 204)

Prionimo uz Boga, jedino pravo dobro

Gdje je čovjekovo srce, ondje je i blago njegovo; Gospodin obično ne niječe dobara što ih je dao onima koji su ga molili.

Dakle, budući da je Gospodin dobar, dobar poglavito onima koji se u njega pouzdaju, prionimo uz njega, s njime budimo svom svojom dušom, svim svojim srcem i svom svojom snagom da tako budemo u njegovu svjetlu i vidimo njegovu slavu i uživamo milost višnje ljubavi. K tome dobru upravimo dakle svoje duše, u njemu budimo i u njemu živimo, uz njega prionimo. To nadilazi svaki um i svaku zamisao a pridaje nam vječni i trajni mir. A taj mir je iznad svakog zamišljanja i svakoga našeg shvaćanja.

To je dobro što proniče sve, i svi u njemu živimo i o njemu ovisimo, a ono nema ništa iznad sebe jer je božansko. Nitko nije dobar doli jedini Bog, pa stoga što je dobro to je božansko i što je božansko to je dobro. S pravom je rečeno: Otvaraš ruku i nasitiše se dobrima. Božjom dobrotom sve što nam se daje dobro je i s tim dobrom nije pomiješano nikakvo zlo.

Ta je dobra Pismo obećalo vjernicima ovim riječima: Blagovat ćete sva dobra zemaljska.

S Kristom smo umrli; Kristovu smrt sa sobom nosimo u svome tijelu da se u nama očituje i Kristov život. Ne živimo dakle više svojim, već Kristovim životom, životom nedužnosti, suzdržljivosti, životom jednostavnosti i svekolikih kreposti. S Kristom smo uskrsnuli, u njemu ćemo živjeti, u njemu ćemo uzići na nebo da zmija ne mogne ponovno otkriti našu petu što ju je ranila na zemlji.

Pobjegnimo onamo. Možeš dušom pobjeći premda ostaneš tijelom, možeš ovdje biti i biti kod Gospodina ako uz njega prione duša tvoja, ako svojim mislima ideš za njim, ako vjerom, a ne samo prividno, ideš njegovim putovima, ako k njemu pribjegavaš. On je naše utočište i snaga kako je rekao David: Tebi sam se utekao i nisam se prevario.

Budući, dakle, da je Bog utočište. Bog koji je na nebu i iznad nebesa, onda mu možemo tamo pobjeći, tamo gdje je mir, gdje je pokoj od naših zemnih napora, gdje ćemo uživati vječnu subotu kao što je rekao Mojsije: I zemaljske će vam subote postati jelom. Prava gozba, posvemašnja radost i mir jest upokojiti se u Bogu i vidjeti njegovu ljubav.

Potecimo poput jelena k izvorima vode; za čim je čeznuo David, čeznimo i mi. Tko je taj izvor? čuj onoga što govori: Jer je kod tebe izvor života. Tome izvoru neka rekne duša moja: O kad će doći i pojaviti se pred licem tvojim? Izvor je naime Bog.

(Služba čitanja, subota u drugom korizmenom tjednu)

O lux, salútis núntia - Gle, Anđeo blagovjesnik

Autor: Nepoznat.
Časoslov: Jutarnja na svetkovinu Navještenja Gospodinova.


O lux, salútis núntia,
qua Vírgini fert Angelus
complénda mox orácula
et cara terris gáudia.

Qui Patris ætérno sinu
ætérna Proles náscitur,
obnóxius fit témpori
matrémque in orbe séligit.

Nobis piándis víctima
nostros se in artus cólligit,
ut innocénti sánguine
scelus nocéntum díluat.

Concépta carne Véritas,
umbráta velo Vírginis,
puris vidénda méntibus,
imple tuo nos lúmine.

Et quæ modésto péctore
te dicis ancíllam Dei,
regína nunc cæléstium,
patróna sis fidélium.

Iesu, tibi sit glória,
qui natus es de Vírgine,
cum Patre et almo Spíritu,
in sempitérna sæcula. Amen.

Gle, Anđeo blagovjesnik
Glas sretan nosi Djevici:
Izvršuju se proroštva
I radost sviće zemlji svoj.

Jedinac Očev odvijeka
Sad rađa se u vremenu,
Iz roda evo našega
On Majku sebi odabra.

Gle, s nama danas srodi se
Da za nas žrtvom postane
Te krvlju svojom nevinom
Sav grešan rod naš umije.

Utjelovljena Istino,
U krilu čiste Djevice!
Ti svjetlom duh nam ispuni
I srcu našem otkrij se.

A ti, o skromna Djevice,
Ti službenice Gospodnja,
Što u nebu sad kraljuješ,
Zagovaraj nas pred Bogom.

O Djevin cvijete, Isuse,
Kog rodi Djeva Marija,
Sa Ocem, s Duhom Presvetim
Nek slava ti je vječita. Amen.

Iam cæca vis mortálium - Um ljudima se mračio

Autor: Prudencije (IV.-V. st.).
Časoslov: Služba čitanja na svetkovinu Navještenja Gospodinova.


Iam cæca vis mortálium
vénerans inánes nænias,
vel æra vel saxa álgida
vel ligna credébat Deum.

Hæc dum sequúntur pérfidi,
prædónis in ius vénerant
et mancipátam fúmido
vitam baráthro immérserant.

Stragem sed istam non tulit
Christus cadéntum géntium;
impúne ne forsan sui
Patris períret fábrica,

Mortále corpus índuit
ut, excitáto córpore,
mortis caténam frángeret
hominémque portáret Patri.

Hic ille natális dies,
quo te Creátor árduus
spirávit et limo índidit,
Sermóne carnem glútinans.

O quanta rerum gáudia
alvus pudíca cóntinet,
ex qua novéllum sæculum
procédit et lux áurea!

Iesu, tibi sit glória,
qui natus es de Vírgine,
cum Patre et almo Spíritu,
in sempitérna sæcula. Amen.

Um ljudima se mračio,
Svog Boga nisu spoznali:
Stvorenja razna isprazna,
Božanstvima su držali.

U ropstvo pravo đavolje
Mi bezumno smo upali,
Ko neljudi smo živjeli,
Svim strastima nagrizeni.

On jedini se smilova -
Sin Boga Oca višnjega:
Sam čovjekom je postao,
Bog s nama sav se srodio.

U našem tijelu zaživje,
Iz groba slavan ustade,
Zloj smrti skrši okove -
I sve nas Ocu povrati.

Gle, slavimo dan stvaranja,
Bog Tvorac stvara čovjeka:
Duh svoj u glib udahnjuje,
Tek riječ - i tijelo živo je.

A kakve li tek radosti
Sad krije krilo Djevice:
Iz krila toga izniknu
Početak svijeta boljega.

Sva slava tebi, Isuse,
Kog rodi Djeva Marija.
I Ocu s Duhom preblagim
U vječne vijeke vjekova. Amen.

Agnóscat omne sæculum - Sav svijete, znaj, da dođe Krist

Autor: Nepoznat.
Časoslov: Prva večernja na svetkovinu Navještenja Gospodinova.


Agnóscat omne sæculum
venísse vitæ præmium;
post hostis ásperi iugum
appáruit redémptio.

Isaías quæ præcinit
compléta sunt in Vírgine;
annuntiávit Angelus,
Sanctus replévit Spíritus.

María ventre cóncipit
verbi fidélis sémine;
quem totus orbis non capit,
portant puéllæ víscera.

Adam vetus quod pólluit,
Adam novus hoc ábluit;
tumens quod ille déicit,
humíllimus hic érigit.

Christo sit omnis glória,
Dei Paréntis Fílio,
quem Virgo felix cóncipit
Sancti sub umbra Spíritus. Amen.

Sav svijete, znaj, da dođe Krist,
Što dat će sebe za naš spas:
Sotona ljut nas ujarmi,
A Isus skida jaram s nas.

Što proreče Izaija,
Na Djevici se ispuni:
Kad javi joj se Anđeo,
Tad Sveti Duh je osjeni.

Vijest vjerom prima Marija;
I Riječ božansku začinje:
Kog svemir ne obuhvaća,
Tog nosi krilo Nevine.

Što Adam stvori nečistim,
To novi Adam očisti;
Što onaj ohol obori,
To ovaj smjeran uspravi.

Sva slava tebi, Isuse,
Što Očev vječni porod si,
Kog zače Djeva Marija,
Pod sjenom Duha Svetoga. Amen.

25 March 2011

Iz Rasprave protiv krivovjerja, svetoga Ireneja, biskupa

(Knj. 4,16. 2-5: SC 100, 564-572)

Savez Gospodnji

U Knjizi Ponovljenog zakona Mojsije govori narodu: Gospodin, Bog tvoj, sklopio je s nama Savez na Horebu; nije sklopio taj Savez s našim očevima, nego baš s nama.

Zašto dakle nije sklopio Savez s očevima? Jer Zakon nije dan pravednima; a pravedni očevi imali su silu dekaloga upisanog u svojim srcima i dušama, ljubili su naime Boga koji ih sazda i nisu nepravde činili svojem bližnjemu; zbog toga ih nije trebalo poticati prijetećim pismima jer u sebi samima imahu pravednost zakona.

Budući da je ta pravednost i ljubav prema Bogu ušla u zaborav i utrnula u Egiptu, bilo je nužno da Bog iz velike svoje dobrohotnosti prema ljudima sama sebe otkrije i živim glasom.

I izveo je iz Egipta narod svojom moći da ponovno čovjek postane učenik i sljedbenik Božji; i kaznio je neposlušne da ne prezre narod onoga koji ga stvori.

I manom ga je hranio da bi primio duhovnu hranu, kako i sam Mojsije kaže u Ponovljenom zakonu: I manom te je hranio, nepoznatom tvojim ocima, da spoznaš kako čovjek ne živi samo od kruha, nego da čovjek živi od svake riječi Božje koja izlazi iz njegovih ustiju.

Naredio je i ljubav prema Bogu te je ujedno poučavao i u pravednosti prema bližnjemu, da pred Bogom bude niti nepravedan niti nedostojan. I tako je unaprijed po dekalogu čovjeka pripravljao na prijateljstvo sa sobom i na slogu s bližnjim. A to je sve bilo na korist čovjeku, i ništa drugo nije trebao od njega.

To pak sve čovjeka čini velikim, i nadomješta ono što mu nedostaje, — to jest prijateljstvo s Bogom; to pak samome Bogu ništa ne pridaje, jer nije Bogu potrebna čovjekova ljubav.

Čovjeku nedostaje slava Božja, a nju ostvaruje jedino služenjem Bogu. Zbog toga Mojsije opet kaže: Život biraj da živiš ti i potomstvo tvoje, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek.

Da bi Gospodin na taj život pripravio čovjeka, sam je svim ljudima progovorio riječi dekaloga. Zbog toga te riječi ostaju i sada među nama, one se proširuju i povećavaju, a ne ukidaju se njegovim tjelesnim dolaskom.

Posebno je po Mojsiju narodu dao naredbe služenja, prikladne za njihov odgoj i kažnjavanje, kako je sam Mojsije rekao: Gospodin mi u ono vrijeme naredi da vas poučim njegovim pravilima i naredbama.

To što je njima dato za opsluživanje i kao znak, ukinuto je u Novom savezu slobode. Povećao je i proširio naravne zapovijedi koje pristaju slobodnim ljudima, koje su zajedničke svima, te je prve dobrohotno dao ljudima da posinaštvom Očevim spoznaju Boga i ljube ga svim srcem te nesmetano idu za njegovom Riječi.

(Služba čitanja, petak u drugom korizmenom tjednu)


24 March 2011

Iz Rasprava o psalmima, svetog Hilarija, biskupa

(Ps 127, 1-3: CSEL 24, 628-630)

O pravom strahu Gospodnjem

Blago svakome koji se boji Gospodina, koji njegovim hodi stazama. Kad god se u Svetom pismu govori o strahu Gospodnjem, valja primijetiti da se o njem nikad ne govori kao o nečem samom za sebe, kao nama dostatnom za savršenstvo naše vjere, već se uvijek mnogo toga dodaje i pretpostavlja iz čega se dade shvatiti smisao i savršenstvo Božjega straha. To je izrekao Salomon u Izrekama: Ako prizoveš mudrost i zavapiš za razborom; ako ga potražiš kao srebro i tragaš za njim kao za skrivenim blagom - tada ćeš shvatiti strah Gospodnji.

Vidimo u tim riječima koliko treba stepenica da dođemo do straha Gospodnjega.

Najprije valja prizvati mudrost, a ulogu čitanja valja prepustiti razumu, te treba istraživati i ispitivati mudrost; tad ćemo shvatiti strah Gospodnji. A ono što općenito ljudi misle, oni tako ne drže o strahu.

Strah je drhtanje pred ljudskom nemoći i bojazan da nam se ne dogodi nešto što ne želimo da se dogodi. On postoji i pokreće se u nama kad nam savjest nešto predbacuje, pred pravom boljega, pred navalom jačega, zbog bolesti, pred zvijerima i zbog muke od svakoga zla.

Takvom se strahu ne treba učiti, on se javlja iz slabosti naše naravi. Niti nam treba učiti čega da se bojimo, već nam ono čega se bojimo samo ulijeva užas.

S pravom je napisano o strahu Gospodnjem: Dođite, sinovi, čujte me, naučit ću vas strahu Gospodnjem. Valja nam se dakle naučiti strahu Gospodnjem jer se o njem poučavamo. On se ne sastoji u užasu, nego u razboritoj nauci; on nije u drhtanju naše naravi, već ga stječemo obdržavanjem zapovijedi i djelima čestita života i spoznajom istine.

Za nas je strah Božji u ljubavi te njegova savršena ljubav nadvladava strahovanje. A osnovna je zadaća naše ljubavi u tome da slušamo poticaje, obdržavamo naredbe i pouzdajemo se u obećanja. Poslušajmo stoga riječi Pisma: Izraele, što Gospodin Bog tvoj traži drugo od tebe nego da se bojiš Gospodina, Boga svoga, da hodiš putovima njegovim, ljubiš ga i držiš njegove zapovijedi svim srcem svojim i svom dušom da ti bude dobro?

Mnogi su putovi Božji jer on sam je put. Ali kad o sebi govori, onda sam sebe naziva Putom te pokazuje razlog zašto se naziva Putom: Nitko ne može doći k Ocu osim po meni.

Mnogo nam putova valja pretražiti i mnogim putovima nam je krenuti da nađemo jedan put, koji je dobar, a to je put istine, put kojim hodimo u život vječni. Putovi su u zakonu, u prorocima, u Evanđeljima, u apostolima, ali su putovi i u obdržavanju različitih zapovijedi, koje obdržavajući iz straha Božjega živimo blaženo.

(Služba čitanja, četvrtak u drugom korizmenom tjednu)

23 March 2011

Iz Rasprave protiv krivovjerja, svetog Ireneja, biskupa

(Knj. 4, 14,2-3,1: SC 100, 542, 548)

Izrael je slikama učio bojati se Boga i ustrajati na putovima njegovim

Bog je od početka čovjeka sazdao radi svoga veličanstva; patrijarhe je izabrao radi njihova spasa; on je unaprijed odgajao narod učeći nepoučene da slijede Boga; proroke je poučavao i tako navikavao čovjeka na zemlji da nosi njegova Duha i ima zajedništvo s Bogom. On koji ni za kim nema potrebe, onima je koji njega trebaju pružao svoje zajedništvo; onima koji su mu bili mili zacrtavao je poput arhitekta naum spasenja, onima koji u Egiptu nisu vidjeli sam je dao hranu, a onima koji su lutali u pustinji dao je najprikladniji zakon, onima pak koji su unišli u dobru zemlju, osigurao je baštinu; konačno, onima što su se obratili Ocu pružao je tusto tele i davao je prvu odjeću te je tako na mnogo načina ljudski rod pripravljao u vidu skladnosti spasenja.

Zbog toga Ivan u Otkrivenju kaže: I njegov je glas poput huke silnih voda. Silne vode — to je Duh Božji, jer Otac je bogat i silan. I po svima njima je Riječ dolazila i bez ikakve je zavisti bila na korist onima koji su mu bili podložni, svakome je stvorenju propisivala prikladan i odgovarajući zakon.

Tako je odredila zakonom narodu kako da podigne Šator, izgradi hram, kako da izabere levite, prinosi žrtve i prinose, obavlja čišćenja i sve ostalo što su imali opsluživati.

A njemu ništa od toga nije potrebno — on je oduvijek ispunjen svim tim dobrima, u sebi ima svaki ugodan miris i mio dah pa i prije no što je Mojsije bio. No on je poučavao narod koji se lako znao obraćati kumirima, te ga je mnogim proročanstvima učio da ustraje i služi Bogu. Po onome što je bilo drugotno upućivao je na prvotno, to jest preko pralikova na zbilju, preko vremenitoga na vječno, po tjelesnome na duhovno, po zemaljskom na nebesko kako je bilo rečeno Mojsiju da čini sve prema onome što je vidio na brdu.

Četrdeset je dana učio obdržavati Božje riječi, nebeske naredbe i duhovne slike i pralikove budućih dobara, kako i Pavao kaže: Pili su iz stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist. I opet dodaje o onome što je prorečeno u zakonu: Sve se to njima, kao pralik, događalo, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena.

Po pralikovima su se dakle učili bojati Boga i ustrajati u njegovim zapovijedima. I tako zakon bijaše njima poruka i proročanstvo budućih dokaza.

(Služba čitanja, srijeda u drugom korizmenom tjednu)


22 March 2011

Audi, benígne Cónditor - Čuj, Stvoritelju milostiv

Autor: Grgur Veliki (?).
Časoslov: Večernja u korizmene nedjelje.


Audi, benígne Cónditor,
nostras preces cum flétibus,
sacráta in abstinéntia
fusas quadragenária.

Scrutátor alme córdium,
infírma tu scis vírium;
ad te revérsis éxhibe
remissiónis grátiam.

Multum quidem peccávimus,
sed parce confiténtibus,
tuíque laude nóminis
confer medélam lánguidis.

Sic corpus extra cónteri
dona per abstinéntiam,
ieiúnet ut mens sóbria
a labe prorsus críminum.

Præsta, beáta Trínitas,
concéde, simplex Unitas,
ut fructuósa sint tuis
hæc parcitátis múnera. Amen.

Čuj, Stvoritelju milostiv,
naš plač i naše molitve
u posvećenom postu tom,
u korizmenom vremenu.

Ti srca blag istražuješ,
Ti slabost našu poznaješ:
poštedi, mi se kajemo,
proštenja milost molimo.

O mnogo, mnogo griješismo,
ispovijedamo, smiluj se!
Rad slave svoga Imena
izliječi bolne, Gospode.

Daj moć, da žudnje tjelesne
uzdržljivošću morimo,
da srca, grijeh odbacivši,
ne dadu paše strastima.

Udijeli, Trojstvo blaženo,
podari, Bože jedini,
da posti Tvojim vjernima
donesu plod obilati. Amen.

Iz Izlaganja o psalmima svetog Augustina, biskupa

(Ps 140, 4-6; CCL 40, 2028-2029)

Patnje cijeloga Kristova tijela

Gospodine, tebi zavapih, usliši me. Svi to možemo reći. To ne govorim ja, već to govori čitav Krist. No još više, to je sama tjelesna osoba govorila. Dok je ovdje među nama bio, u svom je tijelu molio i iz tjelesne je osobe molio Oca, i kad je molio, kaplje su krvi curile niz cijelo njegovo tijelo. U Evanđelju piše: Usrdno se molio i njegov znoj bi kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. A što je drugo kapanje krvi s cijeloga tijela negoli muke mučenika cijele Crkve?

Gospodine, tebi zavapih, usliši me. Slušaj glas moj kojim tebi vapijem. Zar misliš da je završen posao vapljenja kad si rekao: Zavapih tebi? Zavapio si, ali nemoj biti siguran. Ako je završena patnja i nevolja, završen je i vapaj; ako još ostaju nevolje Crkve i Kristova tijela do kraja vjekova, onda ne kaže samo: Zavapih k tebi, usliši me, nego: Slušaj glas moj kojim tebi vapijem.

Nek mi se uzdigne molitva kao kad pred lice tvoje, podizanje mojih ruku nek bude kao prinos večernji!

Svaki kršćanin zna da se tu obično misli na samu glavu. Navečer, još za dana, Gospodin nakloni glavu i na križu dobrovoljno ispusti duh, jer ga je imao natrag primiti. Tu smo također i mi predoznačeni. Što je drugo visjelo na križu negoli ono što je od nas primio? I kako se može dogoditi da Bog Otac napusti i ostavi svog Jedinca koji je s njime jedan Bog? Ipak je naša slabost viseći na križu, gdje je stari naš čovjek, kao što kaže Apostol, s njime razapet na križ, našim ljudskim glasom zavapila: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

To je, dakle, večernja žrtva — muka Gospodnja, križ Gospodnji, prinos spasonosne žrtve, zahvalnica koju je Bog primio. Ta večernja žrtva o uskrsnuću postade jutarnjim darom. Molitva koja izlazi iz vjerna srca jest poput tamjana što se diže sa svetog žrtvenika. Ništa nije milije od Gospodnjeg mirisa: tako mirišu svi koji vjeruju.

Dakle, stari je naš čovjek, Apostolove su riječi, s njime razapet na križ; da nestane tijelo grijeha te više ne služimo grijehu.

(Služba čitanja, utorak u drugom korizmenom tjednu)

21 March 2011

Iz Kateheza svetog Ivana Zlatoustog, biskupa

(Kat. 3,24-27: SC 50,165-167)

Mojsije i Krist

Židovi su vidjeli čudesa, i ti ćeš vidjeti još veća i sjajnija čudesa nego što ih vidješe Židovi kad iz Egipta iziđoše. Ti nisi vidio Faraona kako je u more potonuo sa svojim četama, ali si vidio đavla kako je svladan sa svojim zamamnim oružjem. Oni prijeđoše more; ti si smrt prešao. Oni su iz Egipta oslobođeni, a ti si oslobođen od demona. Židovi su napustli barbarsko ropstvo, a ti si napustio još žalosnije ropstvo grijeha.

Treba li ti drugih dokaza da spoznaš kako si počašćen već tim darovima? Židovi tad nisu mogli promatrati sjajno lice Mojsija koji im je bio sudrug u ropstvu i sunarodnjak; ti si vidio Kristovo proslavljeno lice. I Pavao kliče: Mi otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju.

Oni su tada imali Krista za kojim su išli, a Krist sada još u boljem smislu riječi ide za nama. Tada im je Gospodin bio pratilac po Mojsijevoj milosti, sada pak ne samo po Mojsijevoj milosti, nego i po vašoj poslušnosti. Oni su nakon Izlaska iz Egipta došli u pustinju, a nama poslije Izlaska dolazi Nebo. Njima je vođa i predvodnik bio slavni Mojsije, a nama je vođa i zapovjednik drugi Mojsije, sam Bog.

Koja je bila značajka tog Mojsija? Pismo kaže: Mojsije je bio veoma skroman čovjek, najskromniji čovjek na zemlji. Tu značajku nedvojbeno možemo pripisati i našem Mojsiju, jer je u njemu boravio preblagi i njemu istobitan Duh. Tada je Mojsije ruke podizao k nebu odakle je padala mana, kruh anđeoski; naš Mojsije diže ruke k nebu i nama pruža vječni Kruh. Onaj je Mojsije udario po stijeni i provrla je voda; ovaj Mojsije, Krist, dodiruje stol, duhovni stol, i proviru izvori Duha. Poput izvora On je usred stola, a stada odasvud hrle k njegovu izvoru i osvježuju se na spasonosnim valovima.

Budući, dakle, da nam taj izvor, takvo izobilje života i takav stol pružaju neizmjerna dobra i duhovnim nas dariva darima, približimo mu se iskrena srca i čiste savjesti da milost i milosrđe postignemo u pravo vrijeme. Milost i milosrđa Jedinorođenca, Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista, po kome i s kim Ocu i Duhu životvorcu slava, čast, moć sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

(Služba čitanja, ponedjeljak u drugom vazmenom tjednu)

20 March 2011

Iz Govora svetoga Leona Velikog, pape

(Govor 51, 3—4. 8: PL 54,310—311. 313)

Zakon je dan po Mojsiju; milost se pak i istina zbila po Isusu Kristu

Razotkriva Gospodin pred izabranim svjedocima svoju slavu. Onaj tjelesni lik koji je s ostalima jednak obasjava takvim sjajem da je i njegovo lice bilo slično, sjaju sunca i odjeća ravna bjelini snijega.

Prvenstveno se je pri tom preobražaju o tome radilo da iz srdaca učenika bude otklonjena sablazan križa kako ne bi poniznost voljno prihvaćene muke uznemirila vjeru onih kojima bi objavljena uzvišenost sakrivenog dostojanstva.

Ali je ne manjom providnošću udaren temelj za nadu svete Crkve kako bi cijelo Kristovo tijelo spoznalo kakva ga tek promjena čeka jer je udovima obećao udioništvo u časti koja je najprije zasjala na glavi.

Isti je Gospodin o tome kazao kad je govorio o veličanstvenosti svoga dolaska: Tada će pravednici sjati poput sunca u kraljevstvu Oca njegova. To isto svjedoči sveti Pavao kad kaže: Smatram da nisu dostojne patnje ovoga vremena buduće slave koja će se očitovati u nama: I opet: Vi ste umrli i vaš je život sakriven u Kristu, u Bogu. Kad se pak Krist pojavi, vaš život, tad ćete se i vi pokazati s njime u slavi.

U tom se čudu nalazi i druga poduka za ohrabrenje apostola i njihovo vođenje ka cjelovitom znanju. Tako su se razgovarajući s Gospodinom pojavili Mojsije i Ilija, odnosno zakon i proroci, kako bi se najistinskije u prisutnosti petorice ljudi obistinilo što je kazano: U dvojici ili trojici svjedoka riječ je čitava.

Što je stalnije i trajnije od te riječi u čijem naviještanju složno odzvanja truba Staroga i Novoga zavjeta i s evanđeoskom naukom pridolaze sredstva drevnih svjedočanstava?

Stranice se obaju saveza uzajamno slažu. Onoga koga su prethodni znaci obećali, pod koprenom tajna, sjaj je sadašnje slave očito i jasno pokazao. Sveti Ivan veli: Zakon je dan po Mojsiju, a milost se i istina dogodiše po Isusu Kristu. U njemu je ostvareno obećanje proročkih likova kao i smisao zakonskih propisa, jer svojom prisutnošću poučava pravo proroštvo i milošću zapovijedi čini ostvarljivima.

Neka se stoga prema propovijedanju svetog Evanđelja osnaži vjera svih i da se nitko ne stidi Kristova križa jer je po njemu svijet otkupljen.

Radi toga nek se nitko ne boji trpjeti za pravednost i da ne gubi nadu u isplatu obećanog jer se po radu stiže k odmoru, a preko smrti u život. Svu je slabost naše neznatnosti uzeo na se Onaj u kojem pobjeđujemo ono što je On pobijedio i postižemo što je obećao, ako ga ispovijedamo i ostanemo u njegovoj ljubavi.

Bilo pri izvršenju zapovijedi bilo u podnošenju suprotivština treba da stalno odzvanja u našim ušima Očeva riječ kad kaže: To je moj ljubljeni Sin koji mi je omilio: njega slušajte.

(Služba čitanja, Druga korizmena nedjelja)

19 March 2011

Iste, quem læti cólimus, fidéles - Josipe, koga častimo s veseljem

Autor: Girolamo Casanate.
Časoslov: Služba čitanja na svetkovinu sv. Josipa.


Iste, quem læti cólimus, fidéles,
cuius excélsos cánimus triúmphos,
hac die Ioseph méruit perénnis
gáudia vitæ.

O nimis felix, nimis o beátus,
cuius extrémam vígiles ad horam
Christus et Virgo simul astitérunt
ore seréno.

Iustus insígnis, láqueo solútus
carnis, ad sedes plácido sopóre
migrat ætérnas, rutilísque cingit
témpora sertis.

Ergo regnántem flagitémus omnes,
adsit ut nobis, veniámque nostris
óbtinens culpis, tríbuat supérnæ
múnera pacis.

Sint tibi plausus, tibi sint honóres,
trine qui regnas Deus, et corónas
áureas servo tríbuis fidéli
omne per ævum. Amen.

Josipe, koga častimo s veseljem,
Pojuć ti slavlje prepuno krasota,
Na ovaj dan si stigao u radost
Vječnog života.

Neiskazane gledaj sreće svoje;
U zadnji čas ti pokraj tebe bdiju
Isus i Djeva, s oka im miline
Na te se liju.

Svladavši pakô u mirnome sanku
Ostavljaš, mužu, čisto svoje tijelo,
Ideš u vječnost, gdje ti vjenac divni
Ovija čelo.

O ti što blažen kraljuješ sad gore,
Moli da nama oproste se grijesi,
Da dobijemo mir što vijekom višnje
Krajeve resi.

Hvala i dika, tebi, Trojedini,
Što kraljuješ i svakim dobrom puniš
Svog slugu vjernog, zauvijeke krunom
Zlatnom ga kruniš. Amen.

Te, Ioseph, célebrent ágmina cælitum - Neka te, Josipe, nebo uzvisuje

Autor: Girolamo Casanate.
Časoslov: Prva i druga večernja na svetkovinu sv. Josipa.


Te, Ioseph, célebrent ágmina cælitum,
te cuncti résonent christíanum chori,
qui, clarus méritis, iunctus es ínclitæ
casto fœdere Vírgini.

Almo cum túmidam gérmine cóniugem
admírans, dúbio tángeris ánxius,
afflátu súperi Fláminis ángelus
concéptum púerum docet.

Tu natum Dóminum stringis, ad éxteras
Ægýpti prófugum tu séqueris plagas;
amíssum Sólymis quæris et ínvenis,
miscens gáudia flétibus.

Eléctos réliquos mors pia cónsecrat
palmámque eméritos glória súscipit;
tu vivens, súperis par, frúeris Deo,
mira sorte beátior.

Nobis, summa Trias, parce precántibus;
da Ioseph méritis sídera scándere,
ut tandem líceat nos tibi pérpetim
gratum prómere cánticum. Amen.

Neka te, Josipe, nebo uzvisuje,
Svaki kraj kršćanski nek ti se raduje,
Ti si pun zasluga, prečistom ženidbom
Združen s Djevicom nevinom.

Kad se slavni plod pod srcem javi njoj,
I ti bi, čudeć se, u brizi tjeskobnoj,
Anđeo reče tad: Djetešce presveto
Božjim Duhom je začeto.

Nježni se rađa Bog, i ti ga miluješ,
S njime u Egipat bježeći putuješ.
A kad on nestade, tražiš ga, nalaziš,
Pun veselja već ne tužiš.

Istom smrt pravedna druge posvećuje,
Borce, što pobijede, slavom usrećuje,
Ti ko duh iz raja - udesa blaženog! -
Živ još uživaš Boga svog.

Trojice višnja, čuj, budi nam u pomoć,
Podaj po Josipu u nebo nama doć,
Da te svi uvijeke ondje u domu tvom
Pjesmom slavimo zahvalnom. Amen.

Cælitum, Ioseph, decus atque nostræ - Josipe, diko visokih nebesa

Autor: Girolamo Casanate.
Časoslov: Jutarnja na svetkovinu sv. Josipa.


Cælitum, Ioseph, decus atque nostræ
certa spes vitæ columénque mundi,
quas tibi læti cánimus, benígnus
súscipe laudes.

Te, satum David, státuit Creátor
Vírginis sponsum, voluítque Verbi
te patrem dici, dedit et minístrum
esse salútis.

Tu Redemptórem stábulo iacéntem,
quem chorus vatum cécinit futúrum,
áspicis gaudens, sociúsque matris
primus adóras.

Rex Deus regum, dominátor orbis,
cuius ad nutum tremit inferórum
turba, cui pronus famulátur æther,
se tibi subdit.

Laus sit excélsæ Tríadi perénnis,
quæ, tibi insígnes tríbuens honóres,
det tuis nobis méritis beátæ
gáudia vitæ. Amen.

Josipe, diko visokih nebesa,
Ufanje naše, svega svijeta štite,
Blago nam primi pjesme, štono k tebi
S radošću hite.

Bog htjede, Djevin Zaručnik da budeš,
Da njegov Sin te ocem zove svojim,
Spasenje svijeta povjeri Gospodin
Skrbima tvojim.

Proroci zovu Spasa tek s daleka,
Tvoje ga oči sretne gledat mogu
U staji, gdjeno ponizno se klanjaš
Djetešcu Bogu.

Višnji Gospodar, Kralj nad kraljevima,
Čijeg se miga svi u paklu boje,
Kom služi nebo: smjeran spremno vrši
Naredbe tvoje.

Uvijeke slava svevišnjemu Trojstvu,
Koje u slavi uzdiže te vječnoj:
I nama Ono na riječ tvoju dalo
Radosti svete. Amen.

Iz pastoralne Konstitucije Gaudium et spes Drugoga vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenom svijetu

(Br. 9—10)

Dublja pitanja čovječanstva

Današnji nam se svijet pokazuje u isto vrijeme snažnim i slabim, sposobnim da čini najbolja i najgora djela, a pred njim se otvara put slobode ili ropstva, napretka ili nazatka, bratstva ili mržnje. Osim toga čovjek postaje svjestan da o njemu ovisi hoće li na dobro upraviti sile koje je sam pokrenuo i koje ga mogu ili satrti ili mu služiti. Zato sam sebi postavlja pitanje. Neuravnoteženosti od kojih trpi suvremeni svijet u stvari su povezane s onom osnovnijom neuravnoteženošću kojoj su korijeni u čovjekovu srcu.

Naime u samom se čovjeku sukobljavaju mnogi elementi. S jedne strane kao stvorenje iskustveno doživljava svoju višestruku ograničenost, a s druge se osjeća neograničenim u svojim željama i pozvanim na viši život.

I dok ga privlače mnoge stvari, neprestano je prisiljen među njima birati i nekih se odricati, štoviše, kako je slab i grešnik, nerijetko čini ono što neće, a što bi htio, ne čini. Prema tome, čovjeka muči podijeljenost u njemu samom, a odatle se rađaju tako brojni i toliki razdori također u društvu.

Mnoge, dakako, život u praktičnom materijalizmu odvraća da ne vide jasno dramatičnost toga stanja, a mnoge barem bijeda sprečava da o tome stanju razmišljaju.

Mnogi misle da će naći smirenje u kojem od raznolikih tumačenja svijeta koja se iznose.

Neki od samog ljudskog napora očekuju istinsko i potpuno oslobođenje čovječanstva te su uvjereni da će buduće čovjekovo kraljevanje na zemlji ispuniti sve želje njegova srca.

Ima i takvih koji, zdvajajući nad time da život nema smisla, hvale smionost onih koji se, držeći da ljudska egzistencija po samoj sebi i nema nikakva značenja, trude da joj sve značenje dadu iz svog vlastitog genija.

Uza sve to pred suvremenim razvojem svijeta danomice su sve brojniji oni koji ili sami postavljaju ili s novom oštrinom osjećaju najtemeljitija pitanja: što je čovjek? Koji je smisao patnje, zla, smrti, što i nadalje traje premda je ostvaren ovolik napredak? Čemu te pobjede koje su postignute uz tako visoku cijenu? Što čovjek može društvu dati a što može od njega očekivati? što će biti poslije ovoga zemaljskog života?

A Crkva vjeruje da Krist, koji je za sve umro i uskrsnuo, po svojem Duhu pruža čovjeku svjetlo i snagu da može odgovoriti svom vrhovnom pozivu. Nema pod nebom drugog imena danog ljudima po kojem oni treba da se spase.

Ona vjeruje također da se u njezinu Gospodinu i Učitelju nalazi ključ, središte i cilj sve ljudske povijesti.

Osim toga, Crkva tvrdi da se na dnu svih promjena nalazi mnogo toga što je nepromjenjivo i što ima svoj najdublji temelj u Kristu, koji je isti jučer i danas i uvijek.

(Služba čitanja, subota u prvom korizmenom tjednu)

Europski sud za ljudska prava: Križevi u učionicama ne krše ljudska prava

Europski sud za ljudska prava danas je objavio presudu u slučaju Lautsi:
Križevi u učionicama državnih škola: Sud ne nalazi kršenje prava
U današnjoj presudi Velikoga vijeća u slučaju Lautsi i drugi protiv Italije (br. 30814/06), koja je punomoćna, Europski sud (većinom od 15 naprema 2) smatra da nije bilo

kršenja članka 2 Protokola br. 1 (pravo na obrazovanje) Europske konvencije o ljudskim pravima.

Slučaj se tiče prisutnosti križeva u učionicama državnih škola u Italiji, što, prema tužiteljima, nije u skladu s obvezom države, u vršenju funkcija koje je preuzela s obzirom na obrazovanje i poučavanje, da poštuje pravo roditelja da se osigura takvo obrazovanje i poučavanje u skladu s njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.

Cijelo priopćenje dostupno je na engleskom i talijanskom na stranicama Suda. Malo vijeće Suda prije dvije godine presudilo je da križevi u učionicama predstavljaju kršenje ljudskih prava. Današnja je presuda konačna, obvezujuća i bez mogućnosti priziva.

"Raspelo, i izvan svojeg teološkog značenja je znak civilizacije i jedan je od najvećih simbola Zapada, bez obzira je li pojedinac vjernik ili ne. Danas, rekao bih, treba se postaviti pitanje 'kršćanskih korijena' Europe, posebice u sklopu toga razmišljanja, o prisutnosti tog simbola koji je univerzalno priznat ne samo kao vjerski simbol, već kao kulturna činjenica." ... "Nije dobro 'izbrisati' postupno 'znakove' naše civilizacije, jer oni upućuju na temeljne vrjednote na kojima su izgrađene kulturne i duhovne stvarnosti Zapada." - izjavio je danas kardinal Gianfranco Ravasi, predsjednik Papinskoga vijeća za kulturu.

18 March 2011

Iz Ogledala ljubavi blaženoga Elredija, opata

(Knj. 3,5: PL 195, 582)

Bratska ljubav mora steći oblik na Kristovom primjeru

Na ljubav nas prema neprijateljima, u čemu se sastoji savršenstvo bratske ljubavi, ništa tako ne potiče kao ugodno razmatranje one čudesne strpljivosti kojom je onaj divni po obliku među sinovima ljudskim pružio svoje dražesno lice bezbožnicima da ga popljuju; kojom je one oči, koje migom svime ravnaju, podložio pokrivalu bezbožnika; kojom je izložio ona svoja leđa bičevima; kojom je podložio glavu, od koje drhte moći i vlasti, oštrini trnja; kojom je sebe samoga predao izrugivanjima i porugama; kojom je naposlijetku strpljivo podnio križ, čavle, koplje, žuč, ocat, u svemu tome blag, ponizan, miran.

Na kraju poput ovce je odveden na klanje, i poput janjeta je zamuknuo pred onim koji ga striže i nije otvorio svojih usta.

Tko kad čuje onu čudesnu riječ, skroz blagu, punu ljubavi, punu nepromjenjive smirenosti: Oče, oprosti im ne bi smjesta sa svim zanosom ogrlio svoje neprijatelje? Oče, kaza, oprosti im. Da li se još nešto od blagosti i ljubavi moglo nadodati toj molitvi?

Ipak je nadodao. Nije bilo dovoljno moliti, htio je i opravdati. Oče, kaza, oprosti im, ne znaju što čine. Veliki su doduše grešnici, ali neznatni procjenitelji; zbog toga: Oče, oprosti im. Razapinju, ali tko je koga će razapeti, ne znaju jer da su znali, ne bi nikada razapeli Gospodina slave; radi toga: Oče, oprosti im. Misle da se radi o prekršitelju zakona, uzurpatoru božanstva, zavoditelju naroda. Od njih sam sakrio svoje lice, nisu upoznali moje veličanstvo; poradi toga: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.

Prema tome da bi čovjek sebe ljubio, neka se ne iskvari nikakvim tjelesnim uživanjem. Da pak ne bi podlegao tjelesnoj požudi, neka svu svoju ljubav protegne na ugodnost Gospodnjega tijela. Ali kako bi savršenije i ugodnije otpočinuo u uživanju bratske ljubavi, neka i neprijatelje prigrli rukama istinske ljubavi. Međutim, da ne bi ta božanska vatra radi nepravdi postala mlakom, neka stalno ima na pameti mirnu strpljivost svoga ljubljenog Gospodina i Spasitelja.

(Služba čitanja, petak u prvom korizmenom tjednu)

17 March 2011

Iz Homilija svetoga Asterija Amazenskoga, biskupa

(Hom. 13: PG 40, 355—359. 362)

Nasljedujmo onaj način vođenja na pašu koji je upotrebljavao Gospodin

Ako se s Bogom želite natjecati, nasljedujte njegov primjer vi koji ste načinjeni po njegovoj slici. Vi koji ste kršćani i koji samim imenom ispovijedate čovječnost, povedite se za Kristovom ljubavi.

Imajte pred očima bogatstvo dobrostivosti onoga koji je, imajući po čovjeku doći k ljudima, prije poslao Ivana, glasnika za pokoru i vođu, i prije Ivana sve proroke koji su poučavali ljude da se opamete, povrate na put i obrate se ka boljemu plodu.

Kad je uskoro sam došao, osobno je vlastitim ustima govorio: Dođite k meni, koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti. A kako je primio slušaoce svoje riječi? Podijelio im je lagano oproštenje grijeha, brzo ih je i u trenutku vremena oslobodio od onoga što ih je tištilo: Riječ je učinila svetima, Duh je potvrdio, stari je čovjek ukopan u vodi, novi je rođen i procvao milošću.

Što je otuda uslijedilo? Tko je bio neprijatelj, postao je prijatelj, tko stranac, sin; tko nesvet, svet i pobožan.

Oponašajmo onaj način izvođenja na pašu kojim se Gospodin služio; razmatrajmo Evanđelja; tu, kao u ogledalu, uočujući primjer pažljivosti i dobrohotnosti, dobro ih zapamtimo.

Ja ondje u usporedbama i zasjenjenim govorima vidim čovjeka koji je pastir stotine ovaca. Kad se jedna od njih odijelila od stada i zalutavši okolo hodala, taj pastir nije ostao s onima koje su pasle obdržavajući red već je pošao da odlutalu potraži. Mnoge je doline i pašnjake prekoračio, prešao je brojne i strme planine, po zapuštenim mjestima hodeći s tolikim je trudom dotle istraživao dok zalutalu nije našao.

Kad je ovcu pronašao nije je izmlatio niti brže bolje ugurao u stado već ju je stavio na svoja ramena, i blago s njome postupajući, donio u stado. Imao je veće zadovoljstvo poradi one jedne koju je našao nego radi mnoštva koje su ostale. Razumijmo ono što je obavljeno i sakriveno nerazgovjetnošću usporedbe. Ta ovca zapravo uopće ne predstavlja ovcu niti onaj pastir pastira, nego nešto drugo.

U tim su primjerima sadržane svete stvarnosti. Opominju nas da ne bismo ljude držali za izgubljene i bez nade i da ne bismo zanemarili one koji su u pogibeljima. Opominju nas da ne budemo spori u pritjecanju u pomoć već da one koji su se udaljili od ispravnog načina življenja i lutaju iznova izvedemo na stazu i veselimo se njihovu povratku i povest ćemo ih s mnoštvom onih koji pošteno i pobožno žive.

(Služba čitanja, četvrtak u prvom korizmenom tjednu)

16 March 2011

Iz Dokazivanja Afraata, biskupa

(Dok. 11. O Obrezanju, 11-12; PS 1, 498-503)

Obrezanje srca

Zakon i savez stalno su mijenjani. Tako je Bog najprije promijenio Adamov savez i Noi postavio novi. Također je drugi bio za Abrahama koji je izmijenio da bi dao Mojsiju novi. Kako Mojsijev savez nije bio opsluživan, drugi je dao zadnjem naraštaju da više ne bi bio mijenjan. Adamu je bio naložen zakon da ne jede sa stabla života, Noi duga u oblacima, kasnije je dao Abrahamu, izabranom poradi vjere, obrezanje kao znak i biljeg za potomke. Mojsije posjedovaše pashalno janje, zadovoljštinu za narod.

Svi ti savezi jedan od drugoga bijahu različiti. Međutim, obrezanje koje priznaje darovatelj onih saveza jest ono o kojem je Jeremija rekao: Obrežite kožicu svoga srca. Ako je savez koji Bog dade Abrahamu bio čvrst, tad je čvrst i vjeran taj, i ne bi mogao postaviti drugi zakon bilo netko od onih koji su izvan zakona bilo koji potječe od podložnika zakona.

Bog je naime dao Mojsiju zakon s njegovim opsluživanjima i zapovijedima. Ali kako ga nisu opsluživali, njegove je zapovijedi i zakon učinio nevaljalima. Obećao je da će dati novi savez koji će biti raznolik od prijašnjega, iako je isti darovatelj za oba. Ovo je savez koji je obećao dati: Svi će me upoznati, od najmanjeg do najvećega od njih. I u tom savezu nema više obrezanja tijela i znaka naroda.

Zasigurno znamo, predragi, da je Bog ustanovljivao zakone u različitim naraštajima i ostajali su u upotrebi dok se njemu sviđalo. Poslije toga bi zastarjeli, kako Apostol veli da je u mnogim slikama nekoć postojalo Božje kraljevstvo u pojedinim vremenima.

Ali naš je Bog istinit, i skroz su vjerne njegove naredbe. Svaki savez za svoje je vrijeme čvrst i istinito potvrđen. Koji su srcem obrezani, žive i ponovno su obrezani nad pravim Jordanom, a to je krštenje oproštenja grijeha.

Isus, Nunov sin, iznova je obrezao narod nožem od kamena, kad je sa svojim narodom prešao Jordan. Isus, naš spasitelj, iznova obrezuje obrezanjem srca narode, koji su u nj vjerovali, i oprani su krštenjem, i obrezani su mačem koji je njegova riječ i prodorniji od svakog dvosjeklog mača.

Isus, Nunov sin, preveo je narod u obećanu zemlju; Isus, naš spasitelj, obećao je zemlju života svima koji su prešli istinski Jordan, i povjerovali, i bili obrezani od kožice svoga srca.

Blaženi dakle oni koji su obrezani u kožici srca i ponovno rođeni iz vode drugoga obrezanja. Oni će primiti baštinu s Abrahamom koji je vjerni vođa i otac svih naroda, jer mu je njegova vjera ubrojena u pravednost.

(Služba čitanja, srijeda u prvom korizmenom tjednu)

15 March 2011

Iz Djela o Gospodnjoj molitvi svetog Ciprijana, biskupa i mučenika

(Pog. 1—3: C S E L 3, 267—268)

Onaj koji dade život, poučio je i moliti

Zapovijedi Evanđelja, predraga braćo, nisu drugo nego božanske poduke, temelji za izgradnju nade, potpora za osnaženje vjere, hrana za okrepu srca, kormilo ravnanja na putu, pomoć za postizavanje spasenja. One na zemlji podučavaju pameti vjernika koji se dadu podučiti i vode u nebesko kraljevstvo.

Htjede Bog da mnogo toga bude kazano i poslušano od proroka, njegovih slugu. Ali kudikamo je uzvišenije ono što Sin govori i što Božja riječ koja je bila u prorocima Vlastitim glasom posvjedočuje. Riječ više ne naređuje da se pripravi staza onome koji dolazi već je sama došla, otvorila nam put pokazujući da idemo, pod vodstvom i upravljanjem Gospodnjim, putem života, prosvijetljeni svjetlošću milosti, mi koji smo prije bili bezbrižni i slijepi, lutajući u tamama smrti.

Onaj koji je, između ostalih svojih spasonosnih opomena i božanskih zapovijedi, kojima se brine o spasenju svoga naroda, pružio oblik moljenja, on je napomenuo i podučio što bi trebalo moliti. Taj koji je učinio da živimo, poučio je i moliti. Načinio je to onom dobrotom kojom se udostojao i ostale stvari dati i podijeliti da bismo lakše bili uslišani jer Ocu govorimo molbom i molitvom koju je Sin učio.

Već je unaprijed prorekao da dolazi vrijeme kad će se istinski klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini. Što je prije obećao, ispunio je. Mi koji smo primili od njegova posvećenja duh i istinu, također se po njegovoj predaji doista i duhovno klanjamo. Koja naime molitva može biti duhovnija od ove koju nam je dao Krist, koji nam je poslao i Duha Svetoga? Koja molitva može biti kod Oca istinskija od one koju je svojim usnama izgovorio Sin, koji je istina? Nije samo neznanje drukčije moliti nego je on poučio, već je i grijeh. On je ustvrdio i rekao: Odbacujete Božju zapovijed da biste uspostavili svoju predaju.

Molimo stoga, predraga braćo, kako nas je naučio učitelj Bog. Molitva je prijateljska i prisna kad Boga molimo njegovim riječima i k njegovim ušima uzdižemo Kristovu molitvu.

Neka Otac raspozna riječi svoga Sina kad se mi molimo. Taj koji stanuje unutra u grudima, neka bude i u glasu. Budući da je On u vezi s našim grijesima naš branitelj kod Oca, kad kao grešnici molimo obzirom na naše grijehe, izgovarajmo riječi našega zagovornika. On sam veli: Jer štogod zaištemo od Oca u njegovo ime, dat će nam. Koliko ćemo djelotvornije postići što molimo u Kristovo ime, ako tražimo njegovom molitvom?

(Služba čitanja, utorak u prvom korizmenom tjednu)

14 March 2011

Iz Govora svetoga Grgura Nazijanskog, biskupa

(Govor 14, O ljubavi prema siromasima, 23—25: PG 35, 887-890)

Ističimo uzajamno dobrotu Gospodnju

Upoznaj odakle imaš da jesi, da dišeš, da misliš i znadeš - i što je najviše - da Boga spoznaješ, nadaš se kraljevstvu nebeskom, promatranju slave, sada doduše u ogledalu i zagonetci, a onda potpunije i čišće, da si sin Božji, subaštinik Kristov i da si - da odvažnije rečem - postao bog: odakle tebi sve to, i od koga?

Ili - govoreći o ovim malim i vidljivim stvarima - čijim darom i darežljivošću promatraš ljepotu neba, tijek sunca, okrug mjeseca, mnoštvo zvijezda i onaj sklad i red koji se u svemu tome očituje kao u liri?

Tko ti je dao kišu, poljodjelstvo, hranu, umjetnost, stanove, zakone, države, blag život i prožet čovječnošću, prijateljstvo i usrdno drugovanje s onim s kim si u stanu?

Odakle ti to da su ti ove životinje dane da ih pripitomiš i s njima se služiš, a one da se njima hraniš?

Tko te postavi za gospodara i kralja nad svim stvarima koje su na zemlji?

Tko je - da ne zalazim u pojedinosti - djelitelj svega onoga čime se čovjek odlikuje nad ostalim živim bićima?

Zar ne Bog koji sada prije svega i za sve od tebe traži dobrohotnost? Zar nas ne bi bilo sram - kad smo od njega toliko toga dijelom dobili, a jednom se dijelu nadamo - ne uzvratiti mu ni tu jedinu stvar, to jest milosrdnost. On koji je Bog i Gospodin nije se stidio nazvati našim Ocem, zar onda da se mi odreknemo onih koji su nam srodni?

Nipošto, braćo moja i prijatelji, nipošto ne dopustimo da loše upravljamo stvarima koje su nam povjerene po božanskom daru, da ne bismo čuli Petra koji negdje veli: Sramite se koji tuđe držite, stavite sebi za uzor Božju pravednost, i nitko neće biti siromah.

Dok drugi trpe oskudicu, ne nanosimo sebi muku oko nagomilavanja i čuvanja novca da nas ne bi napao nadahnuti Amos svojim jetkim i prijetećim govorom kad na ovaj način kaže: Pa dobro, koji velite: Kad li će mlađak proći da bismo rasprodali, i subote da otvorimo svoje blago?

Mi se povedimo za onim prvim i najvišim Božjim zakonom. On daje kišu pravednicima i grešnicima i čini da sunce izlazi jednako za sve. Svim zemaljskim živim bićima pruža slobodnu zemlju, izvore, rijeke i šume; zrak pak pticama i vodu onome što živi u vodi. Svemu je u izobilju dodijelio prvotne životne potpore koje nisu pod ničijom vlasti zaposjednute, nikakvim zakonom ograničene ili odmjerene granicama. Te su životne potpore zajedničarske, znatne i obilate. Dane su bez ikakvog nedostatka kako bi Bog jednakošću dara ukrasio jednako dostojanstvo naravi i pokazao bogatstvo svoje dobrote.

(Služba čitanja, ponedjeljak u prvom korizmenom tjednu)

13 March 2011

Iz Razlaganja o psalmima svetog Augustina, biskupa

(Ps 60, 2—3; CCL 39, 766)

U Kristu smo kušani, u njemu smo đavla nadvladali

O Bože, vapaj mi poslušaj, budi pomnjiv na molitvu moju! Tko ovo govori? Vidi, da li je jedan: s kraja zemlje vapijem k tebi, jer mi srce klonu. Nije, dakle, više jedan nego je jedan stoga, jer je Krist jedan, čiji smo mi svi udovi: Naime, koji to čovjek, jedan, vapije s kraja zemlje? To je ona baština koja vapije s kraja zemlje za koju je njegovu Sinu rečeno: Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu, i u posjed krajeve zemaljske. Mi smo ovaj Kristov posjed, ova Kristova baština, ovo Kristovo tijelo, ova jedna Kristova Crkva, ovo jedinstvo, koje vapije s kraja zemlje. A što vapije? Ono što prije navedoh: Bože, vapaj mi poslušaj, budi pomnjiv na molitvu moju! S kraja zemlje vapijem k tebi. To jest, ovo vapijem k tebi, s kraja zemlje: to jest odasvud!

A zašto ovo zavapih? Jer mi srce klonu! Pokazuje da on u svim narodima po svem svijetu, nije u velikoj slavi, nego u velikoj kušnji.

Život naš na ovom hodočasničkom proputovanju ne može biti bez kušnje. Rast naš ostvaruje se kroz kušnje. Nitko sebe ne poznaje ako nije kušan. Nitko ne može biti okrunjen, ako nije pobijedio. Nitko ne može pobijediti, ako se nije borio. A nitko se ne može boriti, ako nema neprijatelja i napasti.

U tjeskobi je, dakle, onaj što s kraja zemlje vapije, ali ipak napušten nije. Htio je predoznačiti nas, tijelo svoje, u onom svome tijelu u kojem je umro i uskrsnuo i na nebo uzašao, da bi onamo kamo je glava već otišla i njegovi udovi s pouzdanjem kretali.

U sebi nas je, dakle, preobrazio, kad je htio biti kušan od Sotone. Upravo smo pročitali u evanđelju da je đavao u pustinji kušao Gospodina Isusa Krista. Upravo Krista je Sotona iskušao! A u Kristu si ti bio iskušan, jer Krist je od tebe sebi uzeo tijelo, a od sebe tebi dao spas; od tebe je sebi uzeo smrt, a od sebe tebi dao život; od tebe je preuzeo na sebe pogrde, a od sebe je tebi dao slavu; dakle, od tebe je sebi uzeo kušnju, a od sebe tebi dao pobjedu!

Ako smo u njemu iskušani, u njemu smo đavla nadvladali. Primjećuješ da je Krist bio iskušan, a ne primjećuješ da je pobijedio? Spoznaj da si ti u njemu iskušan i spoznaj isto tako da si u njemu pobijedio. Mogao je on đavlu zabraniti kušnju. No, da nije on bio iskušan ne bi tebi, koji si kušan, dao poduku kako pobijediti.

(Služba čitanja, Prva korizmena nedjelja)

12 March 2011

Iz Rasprave protiv hereza, svetoga Ireneja, biskupa

(Knj, 4, 13, 4—14; 1: SC 100, 534—540)

Prijateljstvo s Bogom

Gospodin naš, Riječ Božja, koji je najprije sluge Bogu privukao a zatim ih je oslobodio, njih koji su Njemu bili podvrgnuti, kao što je sam rekao učenicima: Više vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna što namjerava učiniti gospodar. Nazvao sam vas prijateljima, jer vam saopćih sve što sam čuo od Oca. Prijateljstvo je naime s Bogom darivateljica besmrtnosti za one koji ga postignu.

Zato je na početku Bog oblikovao Adama ne kao da bi nekoga trebao nego da bi imao kome svoja dobročinstva darovati. Riječ nije slavila svoga Oca samo prije Adama nego i prije sveg stvaranja. Kad je naime u Ocu boravila, Otac je i nju slavio, kao što on sam reče: Oče, proslavi me slavom koju sam imao kod tebe prije nego je svijet postao!

Zapovjedio nam je da njega slijedimo ne zato jer bi trebao naše služenje nego da nama samima udijeli spasenje. Slijediti naime Spasitelja znači postati sudionikom spasenja. Slijediti svjetlo znači zadobiti svjetlo.

Oni naime koji se u svjetlu nalaze ne rasvjetljavaju svjetlo nego svjetlo njih rasvjetljuje i prosvjetljuje. Oni, naime, svjetlu ništa ne daju. Ali primajući dobročinstva rasvjetljuju se svjetlom.

Tako i služenje Bogu ništa Bogu ne koristi, niti Bogu treba ljudsko služenje. Onima koji njega slijede i njemu služe On podjeljuje život i neumrlost i vječnu slavu. Onima koji Njemu služe i onima koji Njega slijede podjeljuje dobročinstva zbog toga što Njemu služe i zato što Njega slijede. No, On od njih ne prima nikakva dobročinstva: On je naime bogat, savršen i bez ikakve potrebe.

Bog pak od ljudi traži služenje radi toga da ih obdari dobročinstvima, njih koji ustraju služeći Njemu, budući da je dobar i milosrdan. Ukoliko naime Bog nikoga ne treba, utoliko pak čovjek treba zajedništvo s Njime.

Ovo je naime slava čovjekova: ustrajati i nadalje služiti Bogu. Radi toga je govorio Gospodin učenicima: Niste vi mene izabrali, nego sam ja vas izabrao! Ovim je naznačio da ne slave Njega koji Njega slijede time što njega slijede, nego time što slijede Sina Božjega. Sin će ih Božji zato proslaviti. I opet: Hoću da ondje gdje sam ja budu i oni da vide slavu moju!

11 March 2011

Iz Nagovora svetog Ivana Zlatoustoga, biskupa

(Dodatak, Nagovor 6 o molitvi: PG 64, 462-466)

Molitva je svjetlo duše

Molitva i razgovor s Bogom najveće su dobro. Oni naime predstavljaju združivanje i sjedinjavanje s Bogom. I kao što tjelesne oči gledajući svjetlost rasvjetljuju, tako isto i duh koji Boga motri postaje rasvijetljen negovim neizmjernim svjetlom. Mislim na onu molitvu koja se ne obavlja iz pukog običaja  nego iz dna duše, onu koja se ne propisuje u određena vremena i u određene ure nego se obavlja neprekidno, danju i noću.

Duh svoj moramo iznenada k Bogu usmjeriti ne samo onda dok u molitvi razmatramo, nego i tada moramo u jedno staviti želju za Bogom i sjećanje na Boga kad smo zauzeti nekim dužnostima, ili brigom oko siromašnih, ili drugim brigama, ili korisnim djelima dobročinstva, da bi sve to, kao solju potkrijepljeno ljubavlju prema Bogu, postalo ugodna hrana Gospodinu. Doista ćemo od toga imati obilnu korist neprekidno, kroz cijeli život, ako njemu poklonimo što više vremena.

Molitva je svjetlo duha, prava spoznaja Boga, posrednica između Boga i ljudi. Duh čovjekov, molitvom uzdignut gore prema nebu, grli Gospodina neizrecivim zagrljajima, poput djeteta što dozivlje svoju majku plačući, čezne za božanskim mlijekom. Traži, istina, ostvarenje svojih želja ali prima darove bolje od svake vidljive stvari.

Molitva, naime, stoji pred Bogom kao časna posrednica: razveseljuje duh i smiruje osjećaj. Kad govorimo o molitvi, nemoj misliti da su to samo riječi. Molitva je želja za Bogom, neizreciva pobožnost koja nije dar čovjekov nego učinak milosti Božje. O njoj i Apostol veli: Što da molimo da bi nam se ostvarilo, ne znamo; ali sam Duh posreduje za naše neizrecive jecaje.

Onaj, koga Gospodin takvom molitvom obdari, stekao je bogatstvo koje mu nitko ne može odnijeti, i nebesku hranu koja Duh zasićuje. Tko je nju jednom okusio, rasplamćuje se vječnom željom za Gospodinom; njegov duh ižaruje poput najužarenije vatre. Ako molitvu želiš istinski obaviti, oslikaj dom svoj čednošću i poniznošću. Rasvijetli ga svjetlošću pravednosti. Dobrim djelima, isprobanima poput komadića željeza, ukrasi dom svoj. Umjesto zidovima i kamenjem ukrasi ga vjerom i velikodušnošću. Postavi molitvu iznad svega kao zabat kuće, na ukras kuće, da sav dom svoj za Gospodina pripraviš i da Gospodina primiš kao u kraljevskoj i sjajnoj palači. Drži Gospodina u duši svojoj po milosti Njegovoj kao svetu sliku u hramu duše svoje.

(Služba čitanja, petak nakon Pepelnice)

10 March 2011

Iz govora sv. Leona Velikog, pape

(Govor 6, o Korizmi, 1-2: PL 54, 285-287)

Vjersko čišćenje po postu i milosrđu

Uvijek je, naime, predragi, zemlja bila puna milosrđa Gospodnjega. Svakog je vjernika naučila sama priroda štovati Boga. Naime nebo i zemlja, more i sve što je u njima, očituju dobrotu i svemogućnost svoga Stvoritelja a prekrasna ljepota svega što Njemu služi iziskuje od razumnog stvorenja pravedno zahvaljivanje!

A pošto smo dospjeli u one dane koji su na posebni način označeni sakramentima čovječanskog otkupljenja i koji neposredno i blizu prethode blagdanu Pashe, naređeno nam je da marljivije izvršimo vjersku obnovu čišćenjem.

Ovo je naime vlastito blagdanu Pashe da čitava Crkva zadobiva oproštenje grijeha koje se ne zbiva samo u onima koji se preporađaju u sakramentu krštenja nego i u onima koji se još ubrajaju u zajednicu posinjenih.

Iako, naime, prvenstveno nove ljude stvara voda preporoda, - a jer ipak preostaje svima svakodnevno se obnavljati od prljavštine smrtnosti, a među onima koji su uznapredovali nema nikoga koji ne bi bio dužan biti uvijek bolji, - treba općenito paziti da se na dan otkupljenja nitko ne nađe u starim pogreškama.

Ono što, predragi, u svakom vremenu treba da svatko sebe pokazuje kršćaninom to treba sada brižnije i pobožnije izvršiti, da bismo ispunili apostolsku ustanovu četrdeset dana posta ne samo uskraćivanjem u hrani nego najviše u odstranjivanju pogrešaka.

A razumnim se i svetim postovima ništa korisnije ne pridružuje nego dijeljenje milostinje, koje pod jednim imenom milosrđa sadržava mnoge hvale vrijedne čine pobožnosti, da bi svi vjernici mogli biti jednaki duhom ako već to nisu svojim imanjem.

Ljubav naime, koju dugujemo i Bogu i ljudima, nije nikada takvim zaprekama zapriječena da je se ne bi moglo slobodno uvijek ispuniti. Anđeli su naime pjevali: Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima koji su Bogu mili! Svalki onaj koji iskaže ljubav onima koji su u nevolji ne samo da biva obdaren krepošću dobre volje nego i darom mira.

Vrlo su mnoga i raznolika djela milosrđa. Ona sama svojom raznolikošću pravim kršćanima podjeljuju to da u dijeljenju milostinje nemaju udjela samo bogati i oni koji imaju svega u izobilju, nego i oni koji osrednje posjeduju ili su čak siromašni. A ako i nemaju svi jednaku mogućnost darivati, neka ipak svi budu u srcu osjećajem jednaki.

(Služba čitanja, Četvrtak nakon Pepelnice)

09 March 2011

Iz Poslanice Korinćanima svetoga Klementa Prvoga, pape

(Posl. 7,4 - 8,3; 8,5 - 9,1; 13,1 - 4; 19,2; Funk 1, 71-73. 77-78. 87)

Činite pokoru

Uprimo oči u krv Kristovu i spoznajmo kako je dragocjena Bogu i Ocu Njegovu koja je, prolivena ra­di našega spasenja, donijela čitavom svijetu milost obraćenja.

Prođimo sva razdoblja povijesti svijeta i uočimo kako je Bog u svakom pokoljenju dao prigodu za po­koru onima koji su se htjeli njemu obratiti. Noa je propovijedao pokoru, i oni koji su ga poslušali bili su spašeni. Jona je propovijedao propast Ninivljanima, a oni, izvršivši grešničku pokoru, molitvama Bo­ga udobrovoljiše i postigoše spasenje, premda su se bili Bogu otuđili.

Službenici Božje milosti nadahnuti Duhom Svetim govorili su o pokori. I sam Gospodin svih stvari go­vorio je sa zakletvom o pokori: Tako živ bio ja, reče Gospodin, neću smrti grešnika nego pokoru, dodav­ši ovoj onu izvrsnu izreku: Opametite se, dome Izraelov, od nepravde svoje. Reci sinovima naroda mojega: ako grijesi vaši sa zemlje stignu do neba, ako budu crveniji od grimiza i crniji od cilicija, ali ako se svim srcem meni obratite i reknete: Oče!, uslišat ću vas kao sveti narod.

Htijući dakle da svi koji su mu mili postanu dio­nici pokore, potvrdio je ono proroštvo svojom svemo­gućom voljom.

Stoga se pokoravajmo njegovoj veličanstvenoj i slavnoj volji i dok ga ponizno molimo za milosrđe i dobrotu, kleknimo do Njegova smilovanja i obratimo se. Napustimo tašta djela i prepirku i zavist koja vo­di u smrt.

Budimo, dakle, braćo, ponizna srca te napustimo svaku nadutost i oholost i ludost i srdžbu te izvršimo ono što je pisano: Duh Sveti naime veli: Neka se mudar ne nadima svojom mudrošću, ni jak svojom ja­košću, ni bogat svojim bogatstvom, nego onaj koji se ponosi neka se u Gospodinu ponosi tražeći Gospodina i čineći pravo i pravicu imajući na pameti govore Go­spodina Isusa koje je izgovorio naučavajući jednakost i velikodušnost.

On je naime ovako govorio: Budite milosrdni da biste milosrđe postigli. Oprostite da bi se i vama opro­stilo. Kako vi drugima činite tako će se i vama učiniti. Kako dajete tako će se i vama dati. Kako sudite tako će se i vama suditi. Kako ste milosrdni tako ćete mi­losrđe iskusiti. Kako budete mjerili onako će se i va­ma mjeriti.

Ovim zakonom i ovim zapovijedima sami sebe utvrđujemo da uvijek hodamo sa svom poniznošću po­slušni Njegovim svetim riječima. Sveta naime Riječ ovo veli: Na koga ću se obazrijeti ako ne na ponizno­ga i smirenoga i onoga koji se mojih govora boji? Zato, pošto smo postali dionicima mnogih i velikih i slavnih djela, utecimo se k cilju našemu, miru, koji nam je od početka predan, i marljivo motrimo Rodi­telja i Stvoritelja čitavog svijeta i čvrsto prianjajmo Njegovim veličanstvenim i izobilnim darovima mira i dobročinstvima.

(Služba čitanja na Srijedu pepelnicu)